Riječima materinjeg jezika valja čuvati njihova izvorna značenja. Tako, eto, i riječ pederbal. Iskovana od grčke riječi paiderastḗs i francuske riječi bal, ova je složenica nastala na prostoru i među svijetom koji ne samo da je u svoj govor uključivao golemi kontingent germanizama, nego je vrlo često bio i dvojezičan, pa je u obiteljskom govoru slobodno kombinirao njemački s hrvatskim (ili kako je tko već doživljavao i imenovao svoj materinji jezik). Riječ pederbal nastala je iz darovitog i domišljatog ruganja, onako kako su nastale i mnoge druge nove riječi našega jezika, a ono što ju je tako upečatljivo osovilo jest to što podsjeća na njemačke riječi, onako kako se transformiraju kroz naše govore. Grecizam peder samo je slovo od germanizma feder, a kada se to prilijepi na bal, dobije se prigodan i efektan jezični šmarn.
Nemoguće je precizno odrediti kada je anonimni jezični genij prvi put izgovorio riječ pederbal, a ni gdje je ta riječ skovana. Možemo samo pretpostaviti da se to dogodilo između dva svjetska rata, vjerojatnije u govoru bosanskih kuferaša, nego u nekom od kontinentalnih hrvatskih govora. Riječ peder, naime, u međuratno doba bila je neusporedivo slabije prisutna u gradskim govorima gornje Hrvatske, nego u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Banjoj Luci. Ali sve su to samo puke pretpostavke. Ono što je sigurno jest da takva riječ nije postojala prije 1900. godine. Za ranija doba bila je preslobodna, da ne kažemo vulgarna. Malo je vjerojatno i da je nastala nakon 1945, jer su se tada s društvom situacijom promijenile i jezične prilike. Osim toga, to bi značilo da je riječ bila gotovo sasvim nova kad sam je ja prvi put čuo.
Na Sepetarevcu, pogotovu kad bi se okupilo veće društvo, ili negdje u gradu, pri susretu s gospođama u čijim se imenima i prezimenima čuo zvuk minulih imperija, i u rečenicama punim fraza koje malo pomalo zaboravljam, a morao bih ih pamtiti i koristiti – evo jedne: biti spreman za nešto uvijek bi se reklo biti na berajt! – često bi se, glasno i kroz smijeh ili ruganje, spomenuo pederbal. Obično bi gospođe denuncirale svoje muževe da su se negdje okupili na pederbalu. Recimo, otišli su na Željeznicu ili na Bosnu na pecanje, ili imaju pederbal u Pčelarskoj centrali (što bi bio godišnji ili sezonski skup pčelara), ili negdje igraju preferans, ili rade tko zna što, ali u dominantnom ili isključivom muškom društvu.
Premda one nisu imale ama baš nikakvu želju sudjelovati u većini spomenutih i nespomenutih muških aktivnosti, u riječi pederbal živo bilo je prisutno nešto aktivističko, emancipativno, da ne kažemo i feminističko. U nju je, u tu riječ, bila ugrađena misao o tome da je prostor muške društvene ugode i afirmacije još uvijek širi od prostora ženske društvene ugode i afirmacije. I kad god bi one, svejedno kojim povodom, neki njihov skup nazvale pederbalom, bilo je u tome nekog posramljivanja. I doista, ako si bio odraslo muško, posramio bi se jer ideš na pederbal. Bio sam dječak, slušao sam riječi, i nisam se morao sramiti.
A onda se dogodio bizaran incident. Godina bila je sedamdeset i neka, trebalo bi provjeriti precizno koja, a u Sarajevu održavan je kongres republičkog saveza sindikata. Pročelje Skenderije bilo je okićeno prigodnim transparentom s nazivom kongresa, bila je tu, na fasadi, istaknuta i velika Titova slika, i sve je bilo taman onako kako je tih godina znalo biti. Njih nekoliko gospođa, onih koje su navraćale na Sepetarevac, a možda i neka nepoznata, našle su se u Pozorišnoj kafani, na meraji pod gustim krošnjama, u sunčan proljetni dan, da proslave rođendan jedne od njih. I naravno da se pričalo o svemu i svačemu, pa je netko tako spomenuo i kongres sindikata. Na to je, tko zna iz kojih razloga i kako joj je to došlo u pamet, gospođa Šušnjar, jedna doista fina dama i prijateljica moje None, glasno primijetila da je taj kongres jedan veliki pederbal. Netko je to čuo i dojavio tamo gdje treba, pa su nekoliko dana kasnije došli po gospođu Šušnjar, da je vode na razgovor u Službu državne bezbjednosti. Ona se nesretnica izbezumila, nadiglo se sa svih strana društvo, krenule se tražiti političke veze, sve da se spašava Šušnjarku. Ponešto o toj priči znam, dio sam na žalost zaboravio, a odavno već nema živih kod kojih bi se mogao raspitati – premda negdje, možda, i postoji bilješka u službenoj arhivi – tek, na kraju jedan naš prijatelj, tada ugledni odvjetnik, uvjerio je nekog važnog u Službi da je gospođa Šušnjar s pravom kritizirala Kongres i delegate na Kongresu, jer među njima gotovo da i nije bilo žena. “Ako išta razjeda našu socijalističku zajednicu, onda su to drugovi koji ne vode računa o zastupljenosti drugarica u političkim forumima”, glasila je ključna rečenica, koju negdje imam zapisanu, rukopisom nekog od tog davno izumrlog društva što je navraćalo na Sepetarevac. Je li ta rečenica zapisana kao nešto smiješno ili kao nešto pametno, je li zapisana kao primjer funkcioniranja odvjetničkog uma u ekstremnim okolnostima, ja to ne znam. Ali zapisivalo se u to vrijeme.
Ima li u složenici pederbal ičega homofobnog? Danas to pitanje zvuči aktualno, pa bismo se ozbiljno trebali namučiti oko njega. Ali u ono vrijeme, sada već prije skoro pola stoljeća, ne bi vas ni razumjeli da ste ih takvo što upitali. Ili da je postojao jezik kojim bi se to upitali. Jer šta vi zapravo pitate kada pitate je li homofobno od kikotavih gospođa to što se rugaju svojim muževima jer se okupljaju na ribolovnom pederbalu? Ili na pederbalu svih pederbalova: na tribinama nogometnog stadiona! Pa da mi je muž peder, valjda nas dvoje ne bismo bili zajedno!, vjerojatno bi vam plaho odgovorila neka od tih odavno pokojnih gospođa iz mog djetinjstva.
U to vrijeme, polovinom sedamdesetih, u svakoj je kasabi, u svakoj varošici i svakom malom mistu bio po jedan deklarirani homoseksualac. Redovito feminiziran, od svih i svakoga prepoznat i poznat, živio je svoj život, mučenički se provlačeći između tuđih predrasuda, naravi i stoput u se zamandaljenih čežnji. U velikim gradovima, u Zagrebu ili Sarajevu, svatko je znao po jednog ili dvojicu, uglednih i nedodirljivih muškaraca koji su bili to, i koji su svoj golemi ugled i talent u struci uložili da mogu biti upravo to.
Istodobno, u to vrijeme postojao je i bio vrlo raširen fenomen starih momaka i starih cura. Oni se nisu ženili, one se nisu udavale, nego su živjeli sami i to je njihovo samstvo bilo neobično čest i zastupljen životni stil. Neki među njima nosili su uza se legendu o nesretnoj ljubavi, koju poslije nije više mogla zamijeniti nijedna druga. Drugi su išli bez takve legende. Među svim tim starim momcima i starim curama – imali smo ih i među tada još uvijek brojnom rodbinom – vjerojatno je bilo žrtava fatalne heteroseksualne ljubavi, kao što je bilo i zakletih samaca, ali najviše je bilo, to danas ne bez tuge shvaćam, ljudi koji su živjeli s vlastitom tajnom, ostvarenih i neostvarenih homoseksualaca. Otišli su s ovoga svijeta, a da ih nikada nitko nije pokušao razumjeti.
Riječ pederbal, međutim, ni na koji se način nije referirala na taj svijet. Ta riječ odnosila se upravo na muškarce koji tom svijetu nisu pripadali živeći na marginama jednoga (tada se tako činilo) odumirućeg patrijarhata i u sigurnosti heteroseksualne i bračne idile. Njima su se njihove žene s dragošću rugale da idu na pederbal. Eto, to je značenje ove riječi koju nipošto ne bi trebalo zaboraviti, jer je u njoj, u toj riječi, jedna povijest našeg svijeta.
Neki ovdašnji homofobi su odavno već riječ pederbal počeli koristiti da bi se narugali Paradi ponosa. To su isti oni jezično neinventivni, nenačitani i otužno glupavi ljudi, agresivni kakvi već jesu svi ti muškarci i žene proistekli iz etike i estetike Hitlerovog Pivničkog puča iz 1923, koji svoje neprijatelje antifašiste i simpatizere međunarodne koalicije koja je 1945. potukla Adolfa Hitlera i njegove saveznike i suradnike, nazivaju ni manje ni više nego tifusarima. Ali tifusari bi nam, možda, mogli biti tema neke od budućih priča o riječima i njihovom smislu i značenju. Danas ostanimo još nekoliko trenutaka pri riječi pederbal.
Nazvati Paradu ponosa pederbalom isto je što i reći da sunce najjače peče u ponoć, a da najgušće četinarske šume rastu u Sahari. Naime, ne samo da Parada ponosa nije jednoobrazni, istospolni i istorodni muški skup, što sve pojam pederbala potencijalno obuhvaća, nego je Parada ponosa, suprotno tome, spolno i rodno najraznovrsniji i najraznolikiji skup ljudskih bića koji se može zateći na ulicama grada. Homofobi Paradu ponosa zato i mrze, ili se zato Parade ponosa i plaše.
Ako bismo već inzistirali da neko ceremonijalno aktivističko okupljanje opišemo kao pederbal, onda bi se pederbalom mogao nazvati jedino onaj festival klečavaca, svake prve nedjelje u mjesecu, muškaraca koji se mole za žensku čednost. Ali s druge strane, ako bismo tom riječju opisivali klečavce, promašili bismo sam smisao društvene kritike koja se može uputiti samo onima u čiju dobronamjernost i razum vjerujemo. Stoga skup klečavaca nećemo nazvati pederbalom.
