Je li prisutnost Andreja Plenkovića i drugih državnih dužnosnika na proslavi Dana antifašističke borbe u Brezovici nešto znače? Svakako znače, ako se to dogodilo, da je jedan hrvatski premijer konačno prisustvovao obilježavanju početka antifašističke borbe u Hrvatskoj.
Istini za volju, prvi antifašisti na području današnje Hrvatske bili su labinski rudari koji su se suprotstavili fašističkim bandama u raškim ugljenokopima, kao što su to bili i riječki autonomisti, članovi vlade Slobodne Države Rijeka na čelu s predsjednikom države, Riccardom Zanellom, koji su se suprotstavili (bezuspješno) fašističkom državnom udaru 3. ožujka 1922.
Kao što je povjesničar Tvrtko Jakovina izjavio na Hrvatskoj televiziji, Plenkovićev čin ima simboličko značenje, jer potvrđuje ustavno određenje o Hrvatskoj kao zemlji izgrađenoj na antifašizmu, tijekom Drugog svjetskog rata, a zapravo još i ranije, ako uzmemo u obzir ova dva gore spomenuta događaja.
Sada treba vidjeti, što će se dalje dogoditi. Hoće li Andrej Plenković i njegova vlada pristupiti onome što je logični nastavak ove proslave?
Je li prisutnost Andreja Plenkovića i drugih državnih dužnosnika na proslavi Dana antifašističke borbe u Brezovici nešto znače? Svakako znače, ako se to dogodilo, da je jedan hrvatski premijer konačno prisustvovao obilježavanju početka antifašističke borbe u Hrvatskoj
Hoće li Plenković i njegova stranka konačno i nedvosmisleno prekinuti ”toleranciju prema netolerantnima”, kako pokojni Umberto Eco obilježava suvremene neofašiste koji se skrivaju iza demokratskih institucija i načela tolerancije, da bi provodili svoju ideološku propagandu za rušenje demokracije i povratak u fašistički totalitarizam?
Logična posljedica bila bi da sada stranka na vlasti konačno izglasa u Saboru zakon kojim se zabranjuje pozdrav ”Za dom spremni”, jedan od rituala hrvatskog fašizma.
Bez obzira na to što su se neki od onih koji koriste taj pozdrav i u Domovinskom ratu borili pod tim sloganom i drugim ustaškim znakovljem.
To što ih je tadašnji državni vrh prihvatio, primjer je licemjernog oportunizma koji je poticao rasplamsavanje hrvatskog nacionalizma u suprotstavljanju velikosrpskom nacionalizmu Slobodana Miloševića i njegovih krvnika, Karadžića i Mladića.
Koketiranje s ustaštvom bila je karakteristika politike Franje Tuđmana, korištena da bi se brže došlo do neovisnosti i, naravno, realizacije vlastitog vlastoljublja i slavoljublja.
No otada je prošlo trideset godina i vrijeme je da se svi simboli hrvatskog fašizma konačno proglase reliktima fašizma i zakonski sankcioniraju kao simboli ne samo totalitarizma, zločina i neopisivog divljaštva, već i kao simptomi primitivizma i barbarstva, čega se ova moderna i europska Hrvatska stidi i energično odbacuje kao mračnu rupu svoje prošlosti.
Tim više, što se aveti fašizma, izgleda, opet bude svugdje oko nas. Ne samo u Njemačkoj, gdje neofašistički AfD-a napreduje u izbornim natjecanjima, ne samo u Poljskoj, Mađarskoj gdje se nacionalizam pred očima javnosti pretvara u klerofašistički totalitarizam, već i u susjednoj Sloveniji, a izgleda da je to trend i u susjednoj Italiji.
Upravo će se u susjednoj Italiji uskoro otvoriti rasprava, u Parlamentu, o zakonskom prijedloga što ga je podnio zastupnik Luca Ciriani, član partije Fratelli d’Italia (Talijanska braća). Tim nacrtom predviđeno je kazneno gonjenje za sve one koji negiraju i koji umanjuju stradanja Talijana nakon Drugog svjetskoj rata, na teritorijima koji su sada sastavni dio Hrvatske.
Svatko onaj koji negira ili smanjuje broj ubijenih od strane jugoslavenskih partizana ili poslijeratnih tajnih policija i bačenih u fojbe, kraške jame u Istri i u dijelu Hrvatskog primorja, bit će kazneno progonjen i prijeti mu zatvor.
Naravno da su na to reagirali u prvom redu talijanski povjesničari, pogotovo oni koji se bave istraživanjima ratnih i poratnih zbivanja. Oko stradanja Talijana neposredno nakon kapitulacije Italije, 1943. i nakon pada nacifašizma, 1945., vode se već decenijama rasprave u krugovima povjesničara jedne i druge zemlje, Hrvatske i Italije.
Sada treba vidjeti, što će se dalje dogoditi: hoće li Andrej Plenković i njegova vlada pristupiti onome što je logični nastavak ove proslave? Hoće li Plenković i njegova stranka konačno i nedvosmisleno prekinuti ”toleranciju prema netolerantnima”, kako pokojni Umberto Eco obilježava suvremene neofašiste
Kao, ostalom, i Slovenije, koja je uspjela s Italijom ustanoviti i jednu zajedničku komisiju povjesničara, a koja je 2000. godine završila s radom i objavila svoj izvještaj.
Naravno, kao i u drugim sličnim slučajevima, sporne su brojke poginulih u fojbama i u sumarnim egzekucijama koje je provodila pobjednička, partizanska vojska i tajna policija koja je ”čistila teren” od fašista, kolaboracionista, pripadnika vojnih postrojbi koje su se nastavile boriti nakon kapitulacije Italije, i nedužnih stanovnika koji su stradali u valovima poslijeratnog, pobjedničkog nasilja, a koji su doveli i do egzodusa talijanskog stanovništva iz Rijeke, Istre i Dalmacije.
Postojala je i jedna hrvatsko-talijanska komisija, koja je započela s radom 1993. godine, ali nikada nije završila s radom, uglavnom hrvatskom krivnjom. Za razliku od Slovenaca, koji su rad takve komisije doveli do kraja i tako učinili ono, što su poslije Drugog svjetskog rata učinile mnoge druge države.
Taj dijalog na razini povjesničara i istraživača posebno je važan. U poslijeratnoj Europi taj je proces započeo pokretanjem francusko-njemačkog dijaloga kroz stvaranje mješovitih povijesnih komisija, zatim poljsko-njemačkog dijaloga povjesničara, pa talijansko-njemačkog dijaloga.
Svojedobno gašenje hrvatsko-talijanske komisije povjesničara pogoduje onim političkim i idejnim snagama koje žele držati otvorenim sve kontroverze hrvatsko-talijanske prošlosti i sadašnjosti, da bi time gajili i dalje antagonističke sentimente i održavali žar međusobnih etničkih konfrontacija za neku eventualnu buduću mogućnost razbuktavanja tih antagonizama (kao što kaže Umberto Eco, ur-fašizam – vječni fašizam se hrani i obnavlja ovakvim neugašenim vatrama tradicionalnih neprijateljstava i potiče ih, a s njime to čine i svi drugi oblici totalitarne svijesti i prakse).
Moramo pogledati i kakvo je iskustvo poslijeratne Europe: tako je projekt ”Histoire/Geschichte”, pokrenut prigodom 40. godišnjice francusko-njemačkog Elizejskog ugovora (2003.), kada je 500 delegata ”Francusko-njemačkog parlamenta mladih” predložilo pisanje jedinstvenih udžbenika sa istim sadržajem u obje zemlje ”tako da se izbjegnu negativne predrasude izazvane uzajamnom ignorancijom”.
Nakon toga i prvih rezultata sa zajedničkim knjigama povijesti od davnine do modernih vremena, došlo je do pokretanja sličnih inicijativa za stvaranje dvonacionalnih povijesti na relaciji Češka-Njemačka, Poljska-Njemačka i Slovačka-Mađarska.
To iskustvo, ali i kontinuirani napor Vijeća Europe na promicanju svijesti o europskom identitetu, doveo je do niza diskusija o politikama povijesti, koje se baziraju na prepoznavanju da se svaki povijesni događaj ili proces može promatrati s više gledišta, a te različite perspektive odražavaju raznovrsnost iskustava, pretpostavki i vjerovanja, često jednako vrijednih, te do uočavanja da je svaki povijesni opis provizoran i podložan ponovnoj procjeni u svjetlu novih izvora ili novih interpretacija postojećih izvora.
U okviru tih napora posebnu pažnju valja posvetiti, kako ističe Vijeće Europe (vidjeti: Robert Stradling, Teaching 20th Century European History, iz 2001.), kontroverznim pitanjima povijesti. Takva kontroverzna pitanja zahtijevaju i oblikovanje jedne demokratske politike prošlosti koja će prevladati antagonističke kulture sjećanja.
No to je moguće samo ako se u politiku povijesti ugradi komponenta pomirenja, odnosno potreba prevladavanja identitetskih podjela kroz dimenziju budućnosti – kroz proces stvaranja kompleksnog europskog identiteta i kroz realizaciju europskog građanstva, a ne kaznenim progonima ”negacionista”, pogotovo u situaciji licitiranja brojem stradalih.
Logična posljedica bila bi da sada stranka na vlasti konačno izglasa u Saboru zakon kojim se zabranjuje pozdrav ”Za dom spremni”, jedan od rituala hrvatskog fašizma, bez obzira na to što su se neki od onih koji koriste taj pozdrav i u Domovinskom ratu borili pod tim sloganom i drugim ustaškim znakovljem
Stoga je politika povijesti važna karika, kako to postavlja i Vijeće Europe, u procesu pomirenja u Europi dvadeset i prvog stoljeća.
Takve su indikacije, međutim, validne i za druge slučajeve, ne samo u Europi.
Tako je 2003. Institut za istraživanje mira na Bliskom istoku potaknuo dijalog 700 studenata Palestinaca i Izraelaca i njihovih nastavnika povijesti, što je rezultiralo knjigom ”Povijest drugoga”, koja postavlja jedno pitanje s univerzalnom rezonancom: koliko dajemo prostora ”povijesti drugoga”, primjećujemo li da uvijek postoji onaj ”drugi”, i da li mi sami jesmo ili možemo postati ”onaj drugi” za nekoga, onaj ”različiti” (kasnije je, 2005., 14 palestinskih i izraelskih povjesničara u knjizi ”Shared Histories”, u redakciji Paula Schama, Walida Salema i Benjamina Pogrunda, pokazalo da je čak i između tih dvaju naroda u gotovo permanentnom konfliktu moguća izgradnja ”podijeljene povijesti”).
Sada vidimo koliki je propust učinjen što hrvatsko-talijanska komisija povjesničara nije nastavila s radom. Možemo se samo nadati da će Cirianov prijedlog kaznenog progona za ”negatore” fojbi i poslijeratnih okrutnosti biti odbijen u talijanskom Parlamentu.
Ali, da bismo imali moralni autoritet da kritiziramo druge zbog oživljavanja duhova iz prošlosti, moramo u prvom redu počistiti naše vlastite Augijeve štale.
