Ljudska bit je nepromjenjiva, to znaju svi koji su, makar malo, upućeni u filozofiju ili religiju. Temeljna pitanja, a to su pitanja o smislu života, smrti, patnji, sreći ili slobodi, muče sve ljudske generacije. Razlikuju se društvene, političke i tehnološke okolnosti u kojima ta pitanja postavljamo, ali sama pitanja ne gube na aktualnosti. Svi ljudi svih vremena su ih do sada postavili, baš kao što će ih i ljudi u budućnosti postavljati. Ne postoji povijesna epoha koja je dala konačne odgovore na njih, ali zato postoje ljudi koji su uvjereni da su upravo oni sudjelovali u nekom povijesnom događaju koji je promijenio svijet na način da se brišu zasluge svih prethodnih generacija, dok će sve buduće generacije biti dužne iskazivati zahvalnost tih ljudima koji su, gotovo kao bogovi, sudjelovali u kreaciji svijeta. U Hrvatskoj je taj događaj, razumije se, Domovinski rat. No rat, pa tako ni Domovinski rat, ne sadrži i ne daje odgovore na najdublja egzistencijalna pitanja – u ratu se ta pitanja otvaraju.
Sloboda i rat
Odgovore na ova pitanja treba dati svaki pojedinac – naravno, ako želi uspostaviti kontrolu nad vlastitim životom, a ako ne želi, može živjeti, sve do smrtne agonije u kojoj će zbog toga požaliti, uvjeren da je netko drugi odgovorio umjesto njega. Nije, neće i ne može – naš život je u dohvatu naše odgovornosti. S podsmijehom slušam one koji kažu kako su drugima zahvalni na slobodi, kao i one koji od drugih traže da im budu zahvalni na slobodi. To mogu reći i tako mogu živjeti samo najveći egzistencijalni ignoranti. Za našu slobodu smo sami odgovorni – ako se za nju izborimo, slobodni smo, a ako ne, nismo. Individualna sloboda se odvija u granicama svakog ‘ja’, to područje ne zahvaćaju povijesni događaji. U svakoj povijesnoj epohi pojedinac se ima obvezu izboriti za vlastitu slobodu.
Oni koji smatraju da im je neki rat, neovisno je li to Drugi svjetski rat ili, pak, Domovinski rat, darovao slobodu, žive u zabludi koju će skupo platiti – platit će je cijenom individualnog smisla. Partizani u Drugom svjetskom ratu i branitelji u Domovinskom ratu sudjelovali su u povijesnom činu širenja slobode – zahvaljujući njihovoj kolektivnoj borbi, došlo je do rasta društvene i povijesne slobode. To nije mala stvar. Niti jedan pojedinac iz ovih ratova nije odigrao ključnu ulogu za rat. Pretpostavimo da netko koga smatramo herojem nekog rata nije sudjelovao u tom ratu, bi li to promijenilo ishod ratovanja? Naravno da ne bi, rat bi i bez njega završio s istim rezultatom s kojim je i završio. Ovo redovito kažem onima koji mi priđu s pozom kozmičkih spasitelja samo zato što su nekad ratovali – njihova uloga nije donijela prevagu, rat je kolektivni čin, pojedinci su za rat, nažalost, nebitni.
To dobro znaju političari – zato pokreću ratove u kojima ne sudjeluju, a u njima ne sudjeluju jer, s egoističnim porivom, vode računa isključivo o vlastitoj egzistenciji. Kada bi ljudi bili u stanju učiti iz povijesti, ratovi bi nestali, ali, kao što sam napomenuo, ljudska bit je nepromjenjiva. Ljudi su naivni, nezreli i neslobodni, lako ih je prevariti. Potrebno ih je samo uvjeriti da sudjeluju u prijelomnim vremenima za državu i narod ili da brane ugroženu istinu o tim vremenima, a kada ih se u to uvjeri, otvorena su vrata za dugotrajnu manipulaciju s njima. U što većoj laži sudjeluju, to su spremniji na sve veću i sve brutalniju manipulaciju. Ono što se sada zbiva u Hrvatskoj, neodoljivo podsjeća na osamdesete godine prošlog stoljeća. Uostalom, današnji najglasniji nacionalisti, predani borbi za neovisnu državu ugroženu od vanjskih i unutarnjih neprijatelja, tada su ispunjavali pristupnice za tadašnju Partiju vođeni istom željom – da tadašnju državu obrane od unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Takvi, ma kojoj državi se kleli, nisu dali odgovore na temeljna pitanja svake ljudske egzistencije – uporno ih traže na pogrešnom mjestu.
Sloboda i posluh
Nacionalne države imaju tendenciju da se predstavljaju kao božje opunomoćenice, a nezrele nacije imaju tendenciju razvijanja umišljaja kako o njima ovisi sudbina boga, čovjeka i svijeta. To je tako, ne može se to promijeniti. Hrvatski narod i hrvatska država ne predstavljaju iznimke. Patimo od istih bolesti od kojih pate mnoge države, neovisno o njihovoj veličini i stvarnoj, lako mjerljivoj političkoj i ekonomskoj moći. No, koliko god mi energije trošili na lamentiranja o državi i narodu, vrijeme naše egzistencije nezaustavljivo ide prema smrti.
Ljudi ne umiru žaleći za državom ili strankom, ljudi ne umiru misleći o ratovima, oni u najboljem slučaju umiru mirni zbog toga što su za života spoznali sebe, što su donijeli odluku realizirati svoje potencijale odnosno što su, u Aristotelovom duhu, imali snage zauzeti se za sebe kako bi ostvarili sreću koja ne ovisi ni o kome nego isključivo o njihovoj odluci da budu sretni. Oni koji ne umiru mirni, umiru u očaju zbog toga što nisu bili odvažni zauzeti se za sebe. Čovjek je ili biće sreće ili biće nesreće, a hoće li biti sretan ili nesretan, ovisi isključivo o svakom pojedincu – on donosi tu odluku. Naravno da se ta odluka donosi u specifičnim povijesnim, političkim i društvenim okolnostima, ali ona ne ovisi o tim okolnositma, iako ćemo, zbog odluke da budemo sretni ponekad biti dužni našim djelovanjem sudjelovati u promjeni političkog i društvenog konteksta. Po tome i jesmo povijesna bića.
Oni, pak, koji ne žele postavljati, tražiti i davati odgovore na egzistencijalan pitanja, uvijek se mogu prepustiti religiji. Religije će stoga uvijek postojati, za njima će, u svim vremenima, neovisno o stadiju tehnološkog i znanstvenog napretka, postojati potreba jer one na sebe preuzimaju napore egzistencijalno pasivnih pojedinaca te umjesto njih nude nesumnjive, apodiktičke odgovore. Religije nastupaju, ili se makar tako predstavljaju, kao nositeljice istine. Ta istina je, dakako, kolektivna. Razumljivo je zato da religije ne traže slobodu, nego posluh. Sloboda pripada pojedincu i njegovom dostojanstvu. Sloboda i posluh se isključuju. Kako umiru slobodni ljudi? Sretno. Kako umiru poslušni ljudi? U agoniji posluha. Živeći biramo hoćemo li umirati sretni ili poslušni. Ne postoji veći pakao od agonije posluha i ne postoji besmislenija povijest od one u kojoj ljudi, vlastitim snagama, ne traže odgovore na temeljna egzistencijalna pitanja. Tako je uvijek bilo, tako će uvijek biti.
