U slučajevima kada se nađe u nebranu grožđu, premijerova se komunikacijska vještina svodi na set fraza kojima se kompromitira, ali i iritira javnost – on i vlada jedini su “spasitelji” Hrvatske i demokracije u njoj te “jamci stabilnosti”, a politička oporba i svi drugi to ruše. Svjesno umanjuje uloge drugih društvenih aktera ili vlastitih ministara.
“Hoćete li doći 5. rujna na veliki prosvjed u Zagrebu protiv zagađenja Gospića i mnogih dijelova Hrvatske opasnim otpadom i zašto niste posjetili nezadovoljne ljude u glavnom gradu Like”, pita novinarka hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, a ovaj, onako von oben, ironično: “Neću doći na prosvjed, tog dana sam u Italiji, a za posjet Gospiću ima vremena. Puno puta sam već bio u tom gradu i dolazit ću opet”. Kaže da politička oporba, najviše Možemo! i SDP, neodgovorno raspaljuju ekološku histeriju, žele politikantski nauditi premijeru i vladi.
Želi li zadržati premijersku fotelju, visoko na državnoj dužnosti pozicionirani sin pokojnoga komunikacijskog navodno stručnjaka s akademskim zvanjem bi se morao okaniti očevih pouka i već zastarjelih, naručenih, je li, ishoda raščlambi četrdesetak nacionalnih medija, pa pohitati u makar večernju školu/tečaj očevoj kolegici prof. dr. sc. Smiljani Leinert-Novosel sricati abecedu političke komunikacije i javnog nastupa. U protivnom, nema kruha od silovne ja-pa-ja arogancije kakvu uporno prakticira ne samo u izjavama protiv političke oporbe i predsjednika države Zorana Milanovića nego i na presicama protiv novinara.
Doduše, nije strelovitom verbalnom ubojitošću svoje arogancije ni do gležnja pristaloj Trumpovoj glasnogovornici Karoline Claire Leavitt (29), što se zbog trudnoće upravo ostavila te dužnosti, pa će tzv. Narančasti Barun iz Bijele kuće neko vrijeme sâm sebi navlačiti lažnu aureolu iznad tjemena, ali Plenković na tom kvazikomunikacijskom tragu ignoriranja javnosti čini medvjeđu uslugu svojim interesima i ne anulira protivnike.
Dapače. Komunikacijski mu je gard sve kontraproduktivniji.
“Premijerov nastup na konferenciji za novinare u povodu nezakonitog odlaganja u Gospiću i otezanja sanacije 37.000 tona uvezenog otpada iz Slovenije i Italije, među kojim je i opasan za ljude i okoliš, po mnogima je to Plenkovićev najarogantniji nastup do sada”, tvrdi televiziji N1 Hrvatska politički komentator i komunikacijski stručnjak Jerko Trogrlić. “Jako loše je to odradio. Vodio je računa o oporbi i svojoj političkoj poziciji, a ne o građanima koji s razlogom osjećaju nesigurnost i bijes. Na presici se ne obraća njima, već svojim političkim protivnicima.
U trenutku kada nemamo glavnoga državnog inspektora, a Ministarstvo i Fond za zaštitu okoliša nisu u stanju komunikacijski odgovoriti na krizu, premijer je kao najodgovornija osoba dužan dati punu informaciju i umiriti javnost. Ali ne na način kako je to nešto bez veze. Premijer Plenković je tim nastupom je dodatno iziritirao javnost, a oporbu nije neutralizirao već joj dodatno puhao u jedra.”
Gospićka ekološka tragedija – uvezena iz inozemstva u 600 šlepera, koji su bez ikakve smetnje i provjere, je li, čak s krivotvorenim papirima prešli državnu granicu i neometano istovarali gadan otrov – istodobno je i jedna onda od najvećih komunikacijskih kriza u kojoj se obrela Plenkovićeva vlada. Možda joj je ravna samo ona u pljačkaškoj tzv. aferi Agrokor, koji HDZ-Plenkovićev slučaj do danas nije raščišćen. A “institucije koje rade svoj posao” još – “rade”, pa…
Za razliku od glavnog mu polit-ideološkog i liderskog “neprijatelja” Zorana Milanovića, čiji komunikacijski gard općinstvo simpatizira i kad se s njim ne slaže (vidi Demoskop: stalno, godinama najpopularniji političar u državi, daleko ispred Plenkovića i inih), HDZ-ov čelnik od 2016. godine ima komunikacijski problem kojega jamačno nije svjestan, a kukavički ga se suradnici ne usude upozoriti. Ili ni oni o tomu nemaju pojma?
Komunikacijski stručnjaci i medijski analitičari već odavno ističu to kako premijer ima ozbiljnih teškoća u ophođenju s političkim oponentima i javnošću. Teško se nosi s kritikama svog djelovanja. Voli docirati, ali i manipulativno novinarima/urednicima diktirati što (ni)su teme, a to mnogi ne vole niti je to njegov posao. Osobito kada se upušta u sukobe s predstavnicima tzv. sedme sile kada mi – à la Donald John Trump, samo lisičjom ironijom uvijenije – predbacuje neobaviještenost, pristranost, neukost i izmanipuliranost.
Zbog diskreditacije kritičkih medija i pokušaja kontrole informacija te zakonskih rješenja (tzv. Lex AP), premijer je imao problema s međunarodnim organizacijama za medijske slobode.
U tim i sličnim slučajevima kada se nađe u nebranu grožđu, premijerova se komunikacijska vještina svodi na set fraza kojima se kompromitira, ali i iritira javnost: “ne razumijete temu”, “niste dovoljno proučili zakone”, “neke stvari vam tek treba objasniti”, “ja ću vam sada objasniti”, “to su uobičajene tlapnje”, “pogrešno interpretirate”, “sjednite – jedan”, “morate još puno učiti o tomu kako funkcioniraju država i europske institucije”… Budući da takva komunikacijska invalidnost sugerira aroganciju i deficit liderske poniznosti, odgovornosti i samokritike, dio birača okreće glavu od HDZ-a i njegova vođe u premijerskom fotelju.
Međutim, ljudi od Plenkovićeva političkog povjerenja – npr. kova jednog Gordana Jandrokovića (nadimkom Njonjo/Pudlica), “bezgranično odana” svim stranačkim šefovima otkako je 1992. godine stavio u džep člansku iskaznicu ZNA SE opcije i kod svakoga/svake je visoko kotirao – drže taj premijerov komunikacijski stil znakom čvrstine i superiornog poznavanja politike. Kaže mudar pûk da ako laže koza, ne laže rog.
Ishodi istraživanja javnog mnijenja, pa i hrvatski Demoskop, potvrđuju kako za Plenkovićeva premijerovanja više od 70 posto žitelja drži da “Hrvatska ide u pogrešnom smjeru” te samo svaki peti građanin iskazuje društveni optimizam. Istodobno, Ured predsjednika RH Zorana Milanovića jedini drži prolaznu ocjenu, čvrstu trojku, a vlada i tzv. Visoki dom tradicionalno mršavu dvojku. I to nešto govori onima koji znaju slušati i gledati?
Komunikacijski stručnjaci ne propuštaju istaknuti tu premijerovu sklonost pokroviteljskim stajalištima prema neistomišljenicima. Kao školovani diplomat i vješt govornik, u kriznim situacijama često izaziva negativna reagiranja javnosti. Kao ljetos u slučaju gospićke ekološke katastrofe.
Svojedobne Milanovićeve packe o “majci vojnoj lekarki” (Plenkovićeva je majka radila u bivšem JNA-u kao kardiokirurginja) i “komunističkom gojencu” (odgojen je u intelektualnoj obitelji podobnoj režimu države tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti, zapravo kao i Milanović), itsl., smatra neoprostivom uvredom i razlogom za svaku vrst osvete, pa i sabotaže legitimnih predsjedničkih ustavnih ovlasti. Nema veze što ta komunikacijska zloba šteti Hrvatskoj i kod kuće i u inozemstvu!?
Komunikacijski se otpor javlja čak u slučajevima dobronamjerne kritike, jer se premijer teško nosi s propitivanjem čak i kada mu novinari ili oporba postavljaju legitimna pitanja. Ako je riječ o propitivanju vladinih odluka ili pak HDZ-ovih unutarstranačkih afera, to doživljava kao napad na svoj autoritet ili pokušaj destabilizacije vlasti, institucija, države… Time ulazi u sukobe s novinarima i, komunikacijski, nepotrebno ostavila loš dojam u javnosti. Dio komunikacijskih analitičara osobito naglašava tzv. Ar some-ing i Mansplaining problem u premijerovu javnom ophođenju, dociranje i pokroviteljski ton prema novinarima i političkoj oporbi.
To podrazumijeva profesorski gard i gledanje svisoka, čime objašnjava kako “zapravo stvari stoje”. Ne onako kako ga se pitanjima “provocira”. U toj obrnaškoj komunikaciji pribjegava pretjeranom isticanju vlastitih zasluga (npr. ulazak RH u Schengen, eurozonu, povlačenje EU novca) umjesto odgovora o rješavanju suštine problema i odgovornosti vlade. On, premijer, pa onda vlada, jedini su “spasitelji” Hrvatske i demokracije u njoj te “jamci stabilnosti”, a politička oporba i svi drugi to ruše. Svjesno umanjuje uloge drugih društvenih aktera ili vlastitih ministara.
Zbog diskreditacije kritičkih medija i pokušaja kontrole informacija te zakonskih rješenja (tzv. Lex AP), Andrej Plenković je imao problema s međunarodnim organizacijama za medijske slobode, a domaće mi ne silaze s vrata. Kad se pak komunikacijski suoči s teškim aferama svojih najbližih suradnika, odreda ljudi što ih je osobno postavio na odgovorne dužnosti, služi se jalovim klišejima, pohabanim birokratskim rječnikom i europskim frazama da sebe i stranačku jezgru distancira od problema.
Jerko Trogrlić nije jedini komunikacijski autoritet koji drži da je gospićka ekološka trakavica dovela vladu pred zid te da je premijer presicom pokazao kako nema uzde u rukama i ne vlada krizom. “Sve to iziskuje osnivanje vladina kriznog stožera radi znatno aktivnije komunikacije i glavnog koordinatora cijele te priče”, smatra Trogrlić. “To će troje vjerojatno biti netko od HDZ-ovih potpredsjednika vlade – Branko Bačić, Davor Božinović, Ivan Anušić ili Tomo Medved, jer nije na premijeru da to koordinira. Ministrica Marija Vučković nije politički i komunikacijski teškaš HDZ-a. Ova kriza nadilazi jedan resor i jednu instituciju, pa se vlada mora postaviti radikalno transparentnije i uključiti najbolje stručnjake.”
Plenkovićevi ljudi od povjerenja drže taj premijerov komunikacijski stil znakom čvrstine i superiornog poznavanja politike.
Nedomišljeno Plenkovićevo japajakanje na komunikacijskoj klizavici čini ga neprijateljem samomu sebi, a rečeni vladini potpredsjednici nisu baš spasonosno rješenje, jer su sva četvorica afirmirana u javnosti po tomu da svaki puta kad bilo što zagusti u zemlji, pa se javnost uzbudi, trče po “svoje mišljenje” stranačkom i gazdi u vladi. Nema šanse da birokratskiji diskurs od Plenkovićeva kada treba nešto smuljati – npr. vjeronaučni Branka crna torba Bačića, izdahnjujuće nemoćan Davora Božinovića, tugaljivo komemorativan Tome Medveda ili nadobudno glagoljiv Ivana Anušića – prepravi notorno trbuhozborstvo u transparentnu uvjerljivost.
Veži konja gdje ti aga/gazda kaže, i točka. Odgovornost, je li, počinje od najodgovornijega. Premijer Plenković je odveć dugo u politici da to ne bi znao, pa pustio s uzde govorničke mozgove makar si i najposlušnijih. Porijeklom Dalmatinac, iako ne s Brača, itekako dobro razumije onu o barbi koji je “tovara učio gladovati” i zašto je “naučeni tovar uginuo”. Gospićka ekološka bomba nije jedini pakleni stroj što javno otkucava u HDZ-Plenkovićevoj upravljačkoj zbílji. Trenutno, u medijskoj tzv. sezoni kiselih krastavaca možda jest najuočljiviji, zaslugom političke oporbe, ali tu su “Plenkovićeva inflacija”, dnevna poskupljenja svega i svačega, pad životnog standarda, prosvjednička vruća jesen, strah od toga da se Milanović upusti u parlamentarnu utrku na čelu oporbe, etc.
Zato, premijer neće, ne usudi se jer nema dovoljno povjerenja ni u kojeg od svojih barba da “tovara uče gladovati” ili da se vladini potpredsjednici u tako ozbiljnim stvarima igraju pirotehničara. Njegova jest i ostat će prva i zadnja makar mu komunikacijsko kormilo škripalo do neizdrživosti. Što bi kazao onaj nesretni Nikola M. Stojanović – parafrazno preneseno na HDZ-ove i premijerove političke oponente – “do istrage naše ili vaše”?
