Čudo je matematika. Netko, recimo, može misliti da je pet plus tri jednako devet, netko drugi mislit će da je točan odgovor, nemam pojma, sedamnaest, ali jednostavna matematička operacija zbrajanja uvijek će dati rezultat “osam”. Pokušajte i sami: može biti pet plus tri, može biti tri plus pet, može biti i sedam plus jedan i četiri plus četiri, mogu biti i četiri eura plus četiri eura, mogu biti dvije jabuke plus šest jabuka, može biti bilo što i bilo kako, i rezultat nikad neće biti devet ili sedamnaest. Nijednom. Vi onda kažete “osam”, a nezadovoljnik s vlastitim mišljenjem na to u nemoćnom bijesu ničim neizazvan kaže samo – “na kurcu te nosam”.
To za slučaj da spadate u one koji su se onomad u školi u nemoćnom bijesu pitali koji će im kurac u životu matematika. Za nosanje na kurcu matematika, najzad, i nije od prijeke potrebe. Pa ipak, ona je divno čudo. Matematika omogućava da pomoću jednostavne formule stvar bude razvidna i bez rezultata. Samo posložite činjenice, i svima je jasno. Ono šta se reče, “to ti je kao dva plus dva”. I svi znaju o čemu je riječ.
Osim, jasno, onoga kurconoše, koji jedva dočeka da podvikne: “Znam! Osam!”
Stvar, recimo, dosta dobro funkcionira na sudu, u borbi protiv kontroverznih poduzetnika i kontroverznih političara, odnosno njihovih krvožednih advokata. Na sudu, naime, točan odgovor često može biti i prilično skup. Zato je matematika dobra. Kad želite reći da je netko ili nešto osam, vi samo napišete “to je kao četiri plus četiri”. Krvožedni odvjetnik kontroverznog nekog ili nečeg onda u nemoćnom bijesu kaže, “znamo mi dobro što ste mislili”, a vi mu odgovorite – dalje znate i sami – “na kurcu te nosam”.
Evo i nekoliko primjera, par laganih matematičkih zadataka iz svakodnevnog života u Republici Hrvatskoj. S obzirom na to da je stvar, kako sama riječ kaže, svakodnevna, možemo izabrati bilo koji dan u Republici Hrvatskoj. Ja sam, recimo, izabrao prošli petak.
Zadatak broj jedan.
U požaru koji je prošlog tjedna izbio na Kukuljanovu kraj Rijeke potpuno je uništeno skladište sekundarnih sirovina METIS-a, tvrtke u vlasništvu kontroverznog poduzetnika i hrvatskog “kralja otpada” Petra Pripuza, koji u svom portfelju ima još tri firme za zbrinjavanje opasnog i neopasnog otpada: C.I.O.S., CE-ZA-R i Eko-Flor Plus. Moj drug, novinar Indexa Ilko Ćimić već je sutradan, u petak, pedantno izračunao da je to u posljednjih petnaest godina dvadeset treći požar u Pripuzovim firmama, i čak sedmi u protekle dvije i pol godine! Pri čemu je gotovo polovica, čak jedanaest požara, izbilo u pogonima METIS-a, tvrtke koja se oglašava kao “vaš partner u očuvanju okoliša”.
E sad.
Kako je – tako glasi pitanje – kako je dakle moguće da u državno licenciranim, dobro osiguranim i redovno atestiranim Pripuzovim skladištima, pogonima i deponijima požari haraju češće nego u suhim dalmatinskim vatrojebinama? Netko, eto, može misliti da je to rezultat globalnih klimatskih promjena, netko drugi pomislit će da je zakazao sustav domovinske sigurnosti, netko treći mislit će da je točan odgovor, nemam pojma, Pripuzova loša sreća, ali jednostavna matematička operacija zbrajanja uvijek će dati isti rezultat.
Vidite kako je jednostavno: ja ga čak ne moram ni napisati, a svi znate o čemu je riječ. Čudo je matematika. Samo onaj nezadovoljnik s vlastitim mišljenjem u nemoćnom bijesu ničim neizazvan kaže, “na kurcu te nosam”.
Evo za njega ponešto lakšeg zadatka.
Zadatak broj dva.
Istog petka kad se otkrilo da je požar na Kukuljanovu dvadeset treći požar u skladištima tvrtki kontroverznog poduzetnika Petra Pripuza, drugi jedan hrvatski kontroverzni poduzetnik, Tomislav Horvatinčić, završio je na policijskom ispitivanju zbog toga što je unatoč sudskoj zabrani uhvaćen za upravljačem automobila. Nakon čega je moj drug Ilko otkrio da Horvatinčić ipak ima – vozačku dozvolu.
Vozačka dozvola trajno mu je, naime, bila oduzeta 2017. godine, usred suđenja zbog izazivanja pomorske nesreće i smrti dvoje talijanskih državljana, kada je na zahtjev suda u ovlaštenoj privatnoj Ustanovi za zdravstvenu skrb Profozić proglašen trajno nesposobnim za upravljanje motornim vozilima, nakon čega je sam policiji predao vozačku dozvolu. Desetak godina kasnije, ovoga srpnja, nakon što je odslužio zatvorsku kaznu Horvatinčić je, međutim, zatražio novo uvjerenje: ovaj put otišao je u ovlaštenu zagrebačku privatnu zdravstvenu ustanovu ALFA medicina rada, gdje je – gle čuda – iznenada proglašen sposobnim. Nakon čega mu je policija izdala novu vozačku dozvolu.
E sad.
Kako je moguće – glasi ovaj zadatak – da jedna ovlaštena zagrebačka privatna zdravstvena ustanova proglasi Horvatinčića nesposobnim za vožnju baš u trenutku kad mu ta nesposobnost treba kao olakotna okolnost na sudu, a druga ga ovlaštena zagrebačka privatna zdravstvena ustanova proglasi sposobnim za vožnju baš u trenutku kad je odslužio kaznu, i kad mu ta sposobnost treba za novu vozačku dozvolu?
Netko, eto, može misliti da je to rezultat spektakularnog napretka medicine, netko drugi pomislit će kako je do tehnologije pametnih automobila, netko treći mislit će da je točan odgovor, nemam pojma, Horvatinčićeva dobra sreća, ali jednostavna matematička operacija zbrajanja uvijek će dati isti rezultat. I opet: ja ga ne moram ni napisati, a svi znate o čemu je riječ. Čudo je, kažem, matematika. Samo onaj nezadovoljnik s vlastitim mišljenjem sveudilj u nemoćnom bijesu ničim neizazvan ponavlja, “na kurcu te nosam”.
Za njega, evo najlakšeg zadatka.
Zadatak broj tri.
Istog petka kad se otkrilo da je požar na Kukuljanovu dvadeset treći požar u skladištima kontroverznog poduzetnika Petra Pripuza, a drugi jedan hrvatski kontroverzni poduzetnik, Tomislav Horvatinčić, završio na policijskom ispitivanju zbog upravljanja automobilom unatoč sudskoj zabrani, sindikati Zagrebačkog holdinga i ZET-a objavili su da u nedjelju kreću u štrajk, tražeći povećanje plaća od devetnaest posto.
E sad.
Kako je moguće – glasi zadatak – da samo desetak dana nakon što je Ivani Kekin iz Možemo! predsjednik Vlade Andrej Plenković u Saboru poručio, “mucice, igrat ćemo se do izbora, igrat ćemo se malo čvršće, i veselimo se toj igri”, u štrajk protiv zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića iz Možemo! nezadovoljni plaćama krenu sindikati komunalnih poduzeća s natprosječnim plaćama, i među njima sindikat na čijem je čelu baš otac saborskog zastupnika iz HDZ-ove saborske većine?
Ili, malo lakše: kako je moguće da desetak dana nakon Plenkovićeve prijetnje “igrama do izbora” u štrajk idu baš komunalna poduzeća u Zagrebu, gradu dakle u kojemu je na vlasti Možemo!, a u štrajk – usprkos istim plaćama – ne idu, recimo, i ona u Splitu, gradu u kojemu su troškovi života čak i veći nego u Zagrebu, ali je na vlasti HDZ?
Netko, eto, može misliti da je to rezultat zatvaranja Hormuškog tjesnaca, netko drugi pomislit će da je do El Nina, netko treći mislit će da je točan odgovor, nemam pojma, Plenkovićeva dobra sreća, ali jednostavna matematička operacija zbrajanja uvijek će dati isti rezultat. I opet, i opet: ja ga ne moram ni napisati, a svi znate o čemu je riječ.
Tek neki nezadovoljnik s vlastitim mišljenjem, recimo predsjednik zagrebačkog HDZ-a Ivan Matijević, istog jutra – prije nego što je štrajk čestito i počeo – u nemoćnom bijesu ničim neizazvan objavi kako se “HDZ nikada nije sastao ni s jednim predstavnikom sindikata koji su organizirali štrajk, komunicirao s njima putem posrednika niti na bilo koji način utjecao na odluku sindikata da krenu u štrajk”, ljutito zaključivši kako “poziva zato sve koji tvrde da HDZ stoji iza ovog štrajka da iznesu konkretan dokaz za takvu tvrdnju”.
Čudo je, kako vidite, matematika.
Svi znaju o čemu je riječ, samo Andrej Plenković sveudilj ponavlja: “Zagrebe, na srcu te nosam!”
