„U deželi mori, u deželi
ne postoji pravda
Samo krivda mori
samo krivda
što se ne ispravlja
Parazitstvo, jado, parazitstvo
od kog boli glava“
Branimir Štulić
U kolovozu, u razmaku od trinaest dana, spojit će se dvoje ljudi koji su teško mogli biti različitiji. Vinka Tomić Tripalo, politologinja i supruga Mike Tripala, umrla je prvoga dana ovog mjeseca. Za koji dan navršit će se i šesta godina od smrti Josipa Kregara, pravnika, profesora zagrebačkog Pravnog fakulteta i jednog od osnivača Centra Miko Tripalo. Gospođa Vinka gotovo je programatski izbjegavala javnost. Kreg je bio čovjek javnosti. Između njih, i nakon njih, ostao je Centar nazvan po čovjeku koji je umro prije više od tri desetljeća, Miki Tripalu. Posljednjih dana razmišljam što ostaje iza ljudi kad nestanu njihova energija, autoritet, pristojnosti i prijekori, sposobnost da pokrenu druge. Ostaje li institucija? Ili samo njena administracija?
Miko Tripalo nije važan samo zato što je 1971. poražen. Hrvatska je prepuna političara koji su od poraza načinili zanimanje. Tripalo je zanimljiv jer poraz nije pretvorio u gorčinu ni političko mučeništvo. Nije se odrekao stavova o reformi sustava, hrvatskoj ravnopravnosti i demokratskom otvaranju te ostvarivanju socijalne pravednosti. Nije niti dopustio da ga sustav koji ga je izbacio definira. Upravo u tome leži razlog što je mogao nastati Centar za demokraciju i pravo nazvan njegovim imenom. Ne samo kao memorijalna udruga, već kao centar promišljanja društva.
Političari ostavljaju razne ostavštine. Neki stranku, drugi sliku na zidu, ulicu i trg. Ili prepravljenu biografiju. Tripalo je ostavio pitanja o budućnosti. O sadržaju Hrvatske, o tome što demokratska i politički emancipirana Hrvatska treba biti. Ne samo kome država pripada, već kako se u njoj vlada. I živi. Ne vrti se sve samo oko pitanja imanja „vlastite“ države. Važnije je kakva ona treba biti, kako će društvu služiti. Društvo koje to prestane pitati prestaje biti politički slobodno.
Vinka Tomić u Zagreb nije došla bez biografije. Iza nje je bila sveučilišna karijera politologinje. I politika. Njezin život nije započeo s Tripalom. Ali iz života s Mikom, nakon njegove smrti, izrastao je Centar. Poslije Mikine smrti mogla je ostati čuvarica arhiva, obljetnica i dopuštene interpretacije pokojnika. Jer uspomena je sigurna dok se čuva pod staklom. No Vinka Tomić Tripalo i Josip Kregar, osnivači Centra, krenuli su drugim putem. Na uspomeni su gradili instituciju.
Centar Miko Tripalo nije zamišljen kao mauzolej. Nije politički herbarij hrvatskog proljeća ni skup balzamiranih sjećanja. Nije osnovan da potvrđuje kako je Miko bio u pravu niti da okuplja one s istim sjećanjem na hrvatsko proljeće. Ili devedesete. Ne. Bavi se pravosuđem, korupcijom, decentralizacijom, socijalnom državom, Europom, mladima, demokracijom, institucijama, ostajući otvoren pluralizmu ideja i vođen idejom da se političko nasljeđe ne čuva ponavljanjem prošlosti, već izlaganjem naslijeđenih ideja sadašnjosti. Spomenik čuva lik pokojnika, no institucija provjerava jesu li ideje još sposobne potaknuti, mijenjati.
Tripalo je zanimljiv jer poraz iz 1991. nije pretvorio u političko mučeništvo niti se odrekao stavova o reformi sustava i hrvatskoj ravnopravnosti
Vinka Tomić Tripalo u tome je bila važnija no što se izvana moglo vidjeti. Nije joj bilo presudno da se zna tko je što pokrenuo. Već da se ljudi okupe, rasprava održi, knjiga izađe, da ideja ne ostane samo ideja jer su svi vrlo zauzeti. Postoje osobe koje institucije vode tako da se vide na svakoj fotografiji. Postoje i one koje se gotovo i ne vide. Ali njihova odsutnost ubrzo bude vidljiva.
Josip Kregar bio je drugi tip. Nije postojala opasnost da ga se ne primijeti; govorio je, pisao, polemizirao, organizirao, kandidirao se, pokretao… U život je unosio mnogo više no što u život stane. Otvorenost i izravnost bile su mu važnije od aseptične akademske pristojnosti prema kojoj znanstvenik čuva ugled tako što ne ljuti ikoga „važnog“. Šutjeti kad treba govoriti, pognuti glavu kad valja djelovati, nije mu to bilo blisko.
Demokratskim institucijama nisu dovoljni samo dobri statuti i uredno vođeni zapisnici. Potreban je i nemir. Treba postavljati pitanja zašto je nešto kako jest, kome to koristi, zašto ne može drugačije. Jer „kod nas ne može“ nije odgovor. Već izgovor. Kregar je Hrvatsku sjajno ocrtao kad je napisao da u nas „arogancija i ignorancija, osornost i neznanje, idu zajedno“. Demokratska politika, smatrao je, prevažna je da bi se prepustila samo političarima i strankama. Između države, stranaka, tržišta, medija i sveučilišta mora postojati prostor u kojem ljudi mogu misliti i govoriti bez prethodnog pitanja kome će to politički koristiti. Hrvatskoj je trebao, treba, trebat će prostor u kojem stručnost nije ukras već argument, građanski angažman nije sumnjiva djelatnost koju valja prijaviti, denuncirati u medijima i društvu.
Naše su institucije često nevjerojatno ovisne o pojedincima. Dok živi osnivač, karizmatični predsjednik, djeluje neumorni tajnik, profesor koji telefonira, žena koja pamti sve rokove ili čovjek koji svojim ugledom otvara sva vrata, institucija djeluje. Kad njih više nema, odjednom se pokaže da je to što smo zvali institucijom dobrim dijelom zapravo bio čovjek.
Udrugu nije teško osnovati. Statut se dade i prepisati, tijela izabrati, logotip dizajnirati. Ništa od tog ne znači da institucija živi, djeluje. Institucija zaista postoji kad više nije nužno znati tko je vodi kako bi se razumjelo zašto postoji. Kad se ljudi promijene, a sposobnost okupljanja ne nestane, kad mladi ne dolaze samo slušati starije, već i postavljaju pitanja, kad nasljednici ne nasljeđuju pozicije, već odgovornost. Pa se autoritet ne mora „posuđivati“ od mrtvih.
Centar Miko Tripalo ni danas nema pravo na samozadovoljstvo. Više od dvadeset godina rada dostaje da se napravi mnogo, ali jest i razlog da se postave važna pitanja: Jesmo li dovoljno prisutni izvan vlastitog kruga? Govorimo li prečesto ljudima koji misle isto? Proizvodimo li ideje koje ulaze u javne politike ili tekstove koji nakon predstavljanja završe na policama? Otvaramo li prostor novim generacijama ili im samo pristojnije nudimo mjesto za stolom za kojim su teme i ishodi već određeni? Još važnije, možemo li biti jednako neugodni vlasti i opoziciji, akademskoj zajednici, vlastitim prijateljima i sebi samima? Propitivati društvo mogu samo oni koji propituju i sebe. Da mir ne zamijeni smisao.
Institucija može administrativno živjeti, a politički umirati, uredno održavati sjednice i obilježavati godišnjice dok razlog njena postojanja blijedi. Think-tank lako postane klub. Javni intelektualci kulisa. Kritika protokol. Hrvatska bi takvu sudbinu vrlo dobro razumjela jer smo prema mrtvim demokratima razvili gotovo savršen odnos. No živi mogu biti naporni. I moraju. Protive se. Pišu. Traže odgovore. Ponekad se kandidiraju. Ponekad griješe. Imaju karakter, taštinu, loš dan. Mogu se zamjeriti onima koje bismo radije imali za prijatelje. Mrtvi su praktičniji. Dobiju ulicu, obljetnicu, vijenac i jednu dovoljno općenitu rečenicu s kojom se svi slažu. Provincija ne prezire uvijek velike ljude. Često ih i obožava. No tek kad postanu bezopasni.
Lakše je čuvati uspomenu na Miku Tripala no nastavljati njegov politički nemir. Lakše je Kregara citirati no biti neugodan ondje gdje bi on to bio. Lakše je govoriti koliko je Vinka učinila no poslije nje preuzeti „nevidljive“ poslove bez kojih se ništa ne događa. To je razlika između ostavštine i nasljeđivanja. Ostavštinu možete primiti. Nasljednik morate postati.
Nasljednik nije onaj tko „zauzme“ mjesto prethodnika. Čak ni onaj tko mu ostane najvjerniji. Institucije koje samo ponavljaju svoje osnivače zapravo ih nisu nadživjele. Društvo koje nasljeđivanje zamijeni beskrajnim preuređivanjem prošlosti zapravo samo kruži oko vlastite preparirane prošlosti. Pravi nasljednik čuva ideje i vrijednosti tako da ih primjenjuje na pitanja koja osnivač nije mogao predvidjeti, među ljudima koje nije poznavao i u vremenu koje više nije njegovo. I upravo tad institucija prvi put zaista postaje institucija, kad nas napuste osobe bez kojih se djelovanje činilo nezamislivim.
Odlaskom gospođe Vinke Tomić Tripalo završava neposredna, životna veza Centra s Mikom Tripalom. Kregarovim odlaskom prije šest godina nestalo je energije kojom je Centar gurao naprijed. Nitko ih neće zamijeniti. Pitanje je možemo li nastaviti bez potrebe da ih zamjenjujemo. Vinki i Josipu ne dugujemo još jedan prigodni govor. Miki Tripalu ne dugujemo još jednu potvrdu da je bio važan. Dugujemo im nešto neugodnije, dokaz da ono što su stvarali nije trebalo postojati samo dok su oni bili ovdje.
Vijenci će doći. U Hrvatskoj uvijek stignu. Nasljednici su teži dio posla.
