Konstituirajuća sjednica Gradskog vijeća Grada Broda u Velikoj vijećnici gradske uprave: vijećnici su pored gradonačelnika
U prvoj rečenici službenog priopćenja kako je konstiturano Gradsko vijeće Grada Slavonskog Broda, potkrala se nenamjerna, ali znakovita pogreška. Rečenica s netočnim navodom glasi: Konstituirajuća sjednica Grada Slavonskog Broda za novi saziv održana je u danas u Velikoj vijećnici Gradske uprave. Sitna razlika u jeziku - golema u smislu. Prava Freudovska omaška, kao da je jezik odjek unutarnjeg stanja vlasti. Kad netko nesvjesno progovori “Grad” umjesto “Vijeće”, to je kao slip of the tongue političke psihe: otkriva se koliko je tijelo vlasti poistovjećeno s teritorijem, koliko se vlast vidi kao “ja”, a ne kao služba “mi”. Osnivač psihoanalize bi rekao da se tu probija skrivena želja za kontrolom, za identifikacijom s gradom kao cijelim svijetom, za uskraćivanjem prostora građanima kao stvarnim nositeljima moći. U toj maloj gramatičkoj zamjeni leži cijela drama nesvjesnog ega koji se ne može pomiriti s tim da je samo jedan dio šire slike, već hoće biti slika sama. Kad se jezik ogluši o stvarnost, počinju problemi, i to ne samo u lingvistici, nego u upravljanju. Upravo u toj gramatičkoj zamci skriva se tajna kako vlast postaje sebi svrhom, umjesto da bude instrumentom promjene i služenja.
Vijest o konstituiranju Gradskog vijeća Slavonskog Broda napisana je u stilu političkog sedativa: informacija sterilna poput kirurške maske - nema boje, nema mirisa, nema konflikta. Pa tako nema ni političkog sadržaja. A političko je srce vijeća: bez informacija o stranačkoj pripadnosti vijećnika ovo izvješće zvuči kao da prenosi rezultate školske priredbe, ne temelj demokracije. Sugerira li se time da je Vijeće monolitno? Ne izravno, ali posredno - da. Izostavljanjem političkih boja/političke pripadnosti, otklanja se i slika pluralizma. Sve izgleda kao da pripada jednoj širokoj obitelji lokalne sabornosti, gdje su svi jednoglasni, gdje vijećnici krotko ustaju na himnu, šute za žrtve i klimaju glavom kad gradonačelnik poželi „pravedno donošenje odluka“. I nitko se, gle čuda, ne pita je li pravedno možda nešto što podrazumijeva neslaganje?
Ova vrst političke neutralnosti nije neutralnost - to je kamuflaža. Ili, ako ćemo poetično i zlobno, vijeće je prikazano kao nesvrstani zbor srdačnih činovnika, aktivno koegzistira s istinom dok je ne pokopa. Jer, kako da građanin zna tko zastupa njegove interese, ako ne zna tko su ti ljudi politički? Očito nije bitno, poručuje forma ove vijesti. Važno je da su svi složni, što je uvijek znak ili režima ili apatije. I jedno i drugo znamo kamo vodi.
Jednoglasni izbor Hrvoja Andrića za predsjednika Vijeća djeluje kao parodija demokracije. Kad je sve jednoglasno, ili je u pitanju ljubavni zanos, ili represija, ili ograničavajući bon ton. Četvrtog nema. U saboru se bar viče, u Bruxellesu barem puše kroz zube, ali u Slavonskom Brodu - balzamirana harmonija. Pa ironizirajmo: Grad Slavonski Brod očito je dobio ne vijeće, već politički zbor „Brod Ujedinjenih Naroda“, gdje se glasuje bez stranačkih bedževa, gdje je svaka odluka „zajednička“, a sve razlike otapaju se u „javnim priznanjima i nagradama“. Tu se vidi strategija. To je pasivizacija javnosti. Vijeće koje ne djeluje kao politička arena, nego kao upravni kolegij, oduzima građanima mogućnost da prepoznaju svoje zastupnike, da se identificiraju, da se bore za nešto. Kad se svi čine istima, onda ništa nije vrijedno borbe. I to je suština tog „miroljubivog nesvrstavanja“ - ni lijevo, ni desno, ni naprijed, ni natrag. Samo u krug. Bilo bi poštenije da su vijećnici prisegu dali uz riječi: „Prisežem da ću razvodniti sve političko, uskladiti se do besvijesti i služiti općoj ideji da se ništa ne talasa.“
Zašto prilikom glasanja za Hrvoja Andrića kao predsjednika Gradskog vijeća, nije bilo neodlučnih vijećnika? Jer su u toj sceni oporbeni vijećnici zapravo pristali biti kulisa. Kad oporba "nije ni za ni protiv", kad se uzdržava u trenutku koji traži jasan stav, to najčešće znači: ne želimo preuzeti odgovornost, ali ni izazvati sukob; nećemo podržati, ali ni remetiti mir. U teoriji, to može biti izraz suzdržane pristojnosti - "Andrić nije naš izbor, ali nećemo praviti problem". U praksi, to je često izraz oportunizma, umora ili dogovora ispod stola. Jer istina je da uzdržanost politički govor, ali onaj neizgovoreni, maglovit, diplomatski jezik koji se koristi kad se ne želi ništa reći, a sve zadržati.
U duhu ironizirane nesvrstane koegzistencije o koju sam spomenuo, takvo ponašanje opozicije zapravo potvrđuje tezu da u Slavonskom Brodu ne postoji, niti će postojati istinska politička borba, postoji tek raspodjela mjesta u orkestru. Opozicija svira alt dok dirigent maše štapićem, ali nitko ne udara po bubnjevima. A zašto nisu bili protiv? Jer bi to značilo sukob. A sukob bi možda razotkrio da postoje razlike, pa bi se moralo govoriti o programima, odgovornosti, viziji. A to je gnjavaža. U malim sredinama, gdje svi piju kavu na istom korzu, opozicija vrlo često ne smije biti opozicija, jer se oporavlja u istom restoranu gdje vlast večera. U biti, ponašanje opozicije kod izbora predsjednika Vijeća bilo je čin simboličke kapitulacije. Pristali su igrati igru konsenzusa, gdje se ne talasa, jer „nećemo sad praviti cirkus“, gdje se „pusti Dusparu da radi“ i gdje se opozicija pretvara da je tu „da doprinese“, a ne da nadgleda, propituje, kritizira. I tako se stvara lažni mir. Površinska koegzistencija. U kojoj građani, ne znajući tko je vlast, a tko oporba, prestaju vjerovati u ikakav izbor. A to, brate mili, nije politička kultura - to je politički anestetik.
Gradonačelnikovo obraćanje vijećnicima djeluje kao govor čovjeka koji zna da je na domaćem terenu, s loptom u svojim rukama i bez ozbiljne obrane nasuprot. Nije to govor borca koji zna da svaki glas mora izboriti, nego domaćinsko obraćanje gazde koji zahvaljuje što ste svi došli na ručak i diskretno podsjeća da on plaća račune. Zahvala građanima na „izboru i povjerenju“ i poziv na „pravedno donošenje odluka, rješavanje konkretnih pitanja, građenje, razvijanje i služenje interesima svih građana“ - to je politički folklor, rečenice koje bi jednako mogle stajati i u izvješću osnovne škole. Nema tu ni trunke programa, prioriteta, ambicije, ni konkretnog političkog identiteta. Sve je obučeno u pamuk, bez ijednog čvora ili igle. Ali, naravno, to je namjerno. Jer kad imaš većinu, kad si više od dva desetljeća čvrsto usidren na čelu grada, ne govoriš da bi uvjerio, govoriš da bi učvrstio. Ne pogađaš u srž, već cementiraš fasadu.
Duspara se u tom govoru postavlja kao neutralni arbitar vlastitog sustava, ne kao politički lider koji odgovara na polarizaciju, nego kao nadnaravni moderator javnog interesa. A kad netko ima i izvršnu vlast i većinu u predstavničkom tijelu, taj poziv na "pravednost" zvuči... pa, kao kad klaun poziva na ozbiljnost. Znaš da je to samo još jedan performans. S obzirom na njegovu većinu, ovaj govor možemo čitati i kao gestu - sve sam dobio, ali pazite kako igrate. Umanjivanje vlastitog trijumfa finim tonom, bez trijumfalizma, upravo zato da se održi dojam političke uravnoteženosti. U stvarnosti, naravno, to je pozicija moći odjevena u svilenu retoriku. Dusparin govor je politički funkcionalan, ali i simptomatičan. Nema u njemu energije za poticanje političke dinamike, samo želja za očuvanjem statusa quo. To je govor koji ne želi dijalog, nego nastavak poslovanja. Govor upravitelja, ne vođe.
I u tome je problem. Jer ako vlast ne potiče kritiku, a opozicija šuti, onda vijeće nije političko tijelo, nego administrativna produžena ruka kabineta gradonačelnika. A Brod, koji ima dovoljno rana i propuštenih prilika, zaslužuje više od tišine u vijećnici i lijepih rečenica. Zaslužuje politiku koja peče, koja boli, koja razdvaja, i onda ponovno sastavlja.
