Mojoj tužnoj ljubavi se spava

U košari je sa spisima iz prošlih života
Ulazeći u sobu
Da ju ne bih probudila
Hodam na prstima 
Osjećajući hladnoću poda predosjećam smrt
Tražeći ju mrakom
Zaspem
Ali nakratko
Jer ponovo ju moram
Pratiti novom tužaljkom

I kad ne bi bilo ljubavi

Stihovi bi vrištali u ništavilu zasitne svakodnevice
Podnevno sunce jača mišiće tjeskobe
Genijalni alati za preživljavanje izazivaju žamor a
Zaliha hrane brzo se troši
Stihovi vrište zbog posustajanja
Ljubav stojeći na mjestu nabaci osmjeh
Ti posramljen skupljaš plavetnilo na bijeli papir
Šarajući dok slika nije potpuna
Sve da bi napokon odmorio oči
Glavu spustio na ruke umorne od molitve iz
Intermezza

Posrćući dolazim do zadnje slobodne klupe

Skrivajući se iza leđa uzvanika pružam ruku 
Samo kako bih dohvatila avion od papira
Netko
Prozivajući me imenom
Zbunjuje
Ustajem
Ustajući vidim kako se smanjujem
Pred svijetom koji me prezire

Nekako me sve podsjeća na tebe

A ne bih željela
Spominjući labirinte 
Nisu znali da čine nažao
Usnama
Rukama
Kosi
A sve
Kao da te stalno čeka
Izgubljeno u prokletom labirintu
Kamo su nas stavili bez pitanja
A zovu nas usne
Ruke
Kosa
Sve bliže
Pa opet sve dalje odlaze
Usne
Ruke
Kosa
Mi
Ja i ti
Ti i ja
Mi 
Zovu me
Zovi me
Zovi 

Zgubidani 

Izjelice
Propaliteti
Neznalice
Ja i oni
Oni su ja
Jer glava je moja
Glava puna
Čavala i igala
Jasnoća je Sunce
Al’ Sunce je bez Neba
Nebo bez Zemlje
I tuga što osvaja
Jato ptica i horizont prazan
Jer glava je moja
Glava puna
Čavala i igala
Ja sam sama i oni
Oni i ja
Glava moja i tuga što vlada
Zvijezda bez Neba
Zemlja koje nema...