Suđeni su mu bili glavni gradovi i jaki znakovi. Rodio se prvoga dana 1956. u glavnom gradu Semberije, Bijeljini. U zemlji između rijeka Save na sjeveru i Drine na istoku, te planine Majevice na jugu i zapadu, o kojoj su đaci iz poznavanja prirode i društva učili kao o bosanskoj žitnici. U petom osmoljetke sele ga u glavni grad Hrvatske, u kojem provodi formativne godine i odrasta u jednu od amblematskih figura zagrebačke omladinske kulture iz vremena Novog vala. Bio je kreator i organizator, ključni čovjek Novog kvadrata, skupine strip-crtača, okupljenih oko tjednika Polet, koji su predstavljali hrvatski – ili će prije biti jugoslavenski – odgovor na novi europski strip, Moebiusa, Huga Pratta, Guida Crepaxa, Philippea Druilleta. Kasnije, nekako prirodno i po logici posla, bavi se novinskom ilustracijom – jer zlatno je doba novina u Hrvatskoj – i grafičkim dizajnom, koji je u Zagrebu tog vremena pri svojim vrhuncima. Izlazak iz sivih socijalističkih okvira u Jugoslaviji zbio se riječju, uglavnom preko Beograda, te slikom i oblikom, uglavnom preko Zagreba, a sve to u međusobnom rivalstvu koje nije uvijek bilo nužno toksično. Kao odgovor na beogradski Nin, neusporedivo najbolji news magazin u zemlji, u Zagrebu po Titovoj smrti pokrenut je Danas, koji je odmah mnogo bolje i urednije izgledao. S vremenom će, što iz žurnalističkih, što ih društvenopolitičkih razloga, i tekstom postati zanimljiviji od Nina, ali stvarnu mjeru Danasove važnosti u povijesti jednoga društva će odrediti naslovnice Mirka Ilića. Svaka ta slika je komentar, plakat koji ilustrira stanje svakodnevice, kako se hodočasniku po novinskim kioscima tad činilo, ili plakat koji ilustrira povijesni trenutak, kako mu se čini danas. U to vrijeme nismo primjećivali koliko nam Ilićeve naslovnice Danasa određuju sliku svijeta i koliko su upečatljivije od drugih plakata, naslovnica, slika. To znamo tek nakon što je ta slika, zajedno s naslovnicama, najprije bila zaboravljena, potisnuta protokom vremena i zatrpana drugim slikama, uglavnom krvlju i simbolima patriotizma i mržnje s početka devedesetih, da bi se onda pojavila, kao detalj u sjećanju. Ali tad Mirka Ilića nije više bilo u glavnom gradu Hrvatske. Otišao je u glavni grad svijeta.
Je li riječ o karakteru, ili je imao sreće što se rodio u obitelji koja se zbog očeva posla morala stalno seliti, pa se iz rodnog grada selio u Maribor, iz Maribora prvi put u Zagreb, pa nazad u Bijeljinu, odakle je konačno išao u Zagreb, i već se prije navršene dvanaeste odučio od ukorjenjivanja? Što god bilo, izbjegao je najveće prokletstvo svijeta u kojem se rodio, bosanskog, hrvatskog, južnoslavenskog, koje bismo mogli nazvati sentimentalnom ljubavlju prema domu i zavičaju, tom zakonu duševne tromosti putem kojeg naš čovjek završi ili u nacionalizmu, ili u masovnoj grobnici, ili, što je najčešći slučaj, živi s trajnim osjećajem da mu je dom pod opsadom i da je pogriješio što nije na vrijeme otišao. A otići je trebalo – govori nam slučaj Mirka Ilića – dok se još ništa nije dogodilo, kada se odlazak činio suludim. Na vrhuncu lokalne zagrebačke slave, kao proslavljeni jugoslavenski ilustrator i grafički dizajner, jedan od najvećih strip crtača generacije, koji je tu karijeru već bio ostavio na čekanju, godine 1986. otišao je u New York. Iz perspektive onih koji su promatrali, listali, čitali njegova djela, bilo je jasno da Mirko Ilić sa svojim talentom ni u New Yorku ne može propasti, ali morao je biti opasno bahat, nadmen i samouvjeren pa da i sam povjeruje u taj talent i da ne propadne.
Žalostan bio bi Ilićev život da se prepustio domotužju, pa da se vratio u Bijeljinu da bude nastavnik likovnog i da je tamo 1992. dočekao Arkana. Ali zar bi manje žalostan bio da se 1990. vratio u Zagreb i da je birao želi li dizajnirati logo, znak i plakat HDZ-a, ili bi radije da bude doživotni Srbin, toleriran kao egzotični glodavac? Odlazeći prije vremena, dok se činilo da još uvijek ne postoje razlozi za odlazak, Ilić je postao nedodirljiv kao Tesla. Postao je naš čovjek u svijetu.
Imao je dvadeset i tri kada je dizajnirao omotnicu za prvi album Prljavog kazališta, teško je zamisliti, ali u to vrijeme punk banda, sa zihericom probodenom kroz obraz i prigodno nasjeckanim isplaženim jezikom. S punkom završava živa povijest rock kulture i započinje kratko doba eklekticizma s kojim će se rock’n’roll, negdje za pada komunizma, svesti na plesni i glazbeni stil, bez ikakvog drugog značenja. Od svih definicija punka, obično dužih od jedne prostoproširene rečenice, nepotpunih i ne do kraja tačnih, rječitija je i preciznija ta Ilićeva slika: nasjeckan jezik Rolling Stonesa, manirizam koji svršava posljednjom avangardom.
Poslije je, u eri Danasovih naslovnica, nastavio reinterpretirati simbole i svojim slikama tumačiti posljedice njihove resemantizacije u životu i politikama jedne nestajuće zemlje. U New Yorku Mirko Ilić će raditi to isto, na višoj razini i u širem obuhvatu, i bit će jednako uspješan. Sve što je mogao učiniti s jednom svojom glavom, s jednim životom i dvije ruke, on je učinio. Za bilo što veće morao bi se pretvoriti u hidru iz Argolide ili u korporaciju.
Otkako radi u New Yorku, a tome se upravo navršilo četrdeset godina, što je dvije trećine njegova odraslog života, Mirko Ilić uredno održava kontakte s rodnom grudom (omaškom sam napisao “rodnom gnjidom”, pa zatim ispravio, ali je omaška takva da ju vrijedi zabilježiti i upamtiti). Ponešto je u Hrvatskoj i u regiji profesionalno radio, ali mnogo više radio je – pro bono. Od prvog u sjećanju je Ilićev redizajn Slobodne Dalmacije iz godine 2003, zamišljen pavićevski ambiciozno, koji se na koncu survao i propao, a da to, naravno, nije imalo veze s dizajnerom. Ali jest sa znakovima vremena. Dizajnirao je knjige Slavenke Drakulić, kao i naslovnicu za prvo izdanje knjige “Uho, grlo, nož” Vedrane Rudan, a onda, recimo, i plakat za Festival Miroslava Krleže, zagrebačku soft-kulturnu manifestaciju utemeljenu za uprave Milana Bandića. Plakat genijalan, premda ilustrira i označava Krležu, dok s duhom događaja nema nikakve veze. Zanimljivo je, međutim, gledati što se s ovim plakatom svake godine događa po gradskim plakatištima, te kako ga i zašto vandaliziraju anonimni čuvari dvokonotativnog poretka. Njihov problem nije, naravno, Krleža, nego je crtačima klempavog U i nacističke svastike te zadomspremnicima problem niz znakova pod kojim je Mirko Ilić prikazao Krležu, a koji su, ti znakovi, bili i Krležin život i njegova tema. Paradoksalno jest, ali tim mladim nacistima u Krleže smeta isto ono što smeta i nacionalnoj kazališnoj i književnoj eliti, kao i Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, koja već trideset i pet godina pokušava proizvesti nekoga novog, revidiranog i nacionalističkog, te barem hadezeovskog Krležu. Svojim plakatom Mirko Ilić uspio je proizvesti kontinuirani javni događaj, koji se ponavlja svaki put kad rečeni plakat biva polijepljen po Zagrebu.
Prije šest godila Ilić je došao u Zagreb s plakatnim projektom Tolerancija, koji je, ako se dobro sjećamo, producirao u okviru jednog u osnovi prorežimskog festivala. No, projekt je bio pun pogodak: plakate koji su bili kritički komentar nacifašizma, ili resemantizacije znakova čije je značenje možda s vremenom izblijedjelo ili se počelo gubiti s promjenom povijesnog i političkog konteksta, nepoznat netko je već prve noći tako strasno uneredio i zasrao, ali, što je za priču mnogo važnije, opremio prigodnim proustaškim i pronacističkim komentarima, da su svakom tumaču znakova morale biti jasne dvije stvari. Prvo, anonimnim huliganima, ili preciznije govoreći, anonimnim pobornicima nacističke misli i djela savršeno je jasno i što je autor plakata kanio reći. I drugo, njima i njihovim političkim pokroviteljima jasno je i što ti znakovi u novim povijesnim, političkim ili kulturnim kontekstima značenje.
Mirko Ilić počeo je držati javna predavanja na kojima je tumačio što znače znakovi koje viđamo po zastavama, plakatima i grafitima nogometnih navijača. Recimo, što znači keltski križ, vrlo stari simbol koji spaja dva značenja: kršćanski križ i predkršćanski kult vječnog kretanja sunca. Keltskog križa ima po grobljima naročito u Velikoj Britaniji, nađe ga se, recimo, i na Mornaričkom groblju u Puli, ali unutar urbanih i navijačkih supkultura nakon 1945. ima samo jedno značenje: kukasti križ, haknkrojc, svastika! Tamo gdje je zabranjeno otvoreno koristiti Hitlerove simbole, nacisti koriste keltski križ. I gotovo, nema dalje.
I svojim projektom Tolerancija, i svojim predavanjima o “simbolima mržnje”, Mirko Ilić, dolazeći i nama i samom sebi kao gost iz New Yorka, ili onaj kojem mladi nacisti i njihovi zaštitnici i pokrovitelji ne mogu ništa, tumači nešto što dobro znaju oni koji te simbole koriste, ali Ilić se, kao i svi mi, još uvijek slobodni ljudi u Hrvatskoj, pravi kao da oni ne znaju. Smisao je, međutim, u tome da slobodni ljudi osvijeste krajnje posljedice legalizacije i beatifikacije tih simbola. U tome nam pomažu naši mladi nacisti, intervencijama na plakatima projekta Tolerancija.
I naravno, svaki znak ima više značenja. Svastika, kao i zadomspremni, keltski križ, kao i lice Adolfa Hitlera. Insistiranje na dvostrukim konotacijama uvijek smisao ima u oslobođenju onoga zlog značenja. Ne crtaju zagrebački nacisti po dječjim igralištima kukaste križeve jer žele proslaviti vječno kretanje sunca. Niti mašu zastavama na kojima je grb s početnim bijelim poljem zato što je takav grb na Crkvi svetoga Marka.
