Liječe medicina i ono u što bolnik vjeruje. Baš tako, tim redoslijedom. Samo što nikad ne bi trebalo zaboravljati, a ljudi zaboravljaju, da valja poštovati redoslijed u liječenju. Najprije medicina, a tek onda molitva. Propusti li se jedno, drugo neće djelovati. A zašto neće, to kršćani znaju, jer im piše u Bibliji. Bog je, kao što smo na ovom mjestu više puta ponovili, ljudima dao razum i dao im je slobodnu volju da odlučuju. I onda im, ako razumom vođeni ne posegnu za medicinom, on sam neće pomoći. Naravno, nisu svi ljudi kršćani, ali svima Bog je isti, čak i onima kojima se pojavljuje kroz više božanstava, i svakome je, možda drukčije formulirano, dao razum i slobodnu volju da se razumom koriste. Razumno je liječiti se medicinom, i to onom najzvaničnijom, ambulantnom i bolničkom, i tada Bog pomaže. Tako je i za nevjerujuće, jer oni također u nešto vjeruju. U krajnjem slučaju, vjeruju da će im taj aspirin pomoći. To onda samo znači da ateistima Bog stanuje u aspirinu. Ali taj Bog nije ništa manji od drukčije doživljenog, kršćanskog, muslimanskog, hinduističkog, budističkog boga i božanstva. Čovjek ne može biti ako ni u što ne vjeruje. Tada mu ni medicina ne pomaže.
Gledali smo i slušali ovih dana beskrajno tužnu priču o ocu i majci iz jednog vaišnavističkog doma, kojima je umro dječak, jer ga nisu vodili liječniku. Dječak je, čini se, bio dijabetičar, nije bolovao od teške bolesti, njih dvoje usrdno su se za njega molili, ali zaboravili su na razum i na medicinu. Riječ je o nepodnošljivo tužnoj obiteljskoj tragediji. Koju društvo, na žalost, nije tako shvatilo, pa onda cijela stvar biva još strašnija i emocionalno nepodnošljivija. A na neki način i nerazumnija.
Naime, danima to dvoje nesretnih ljudi – otac je dimnjačar, on ljudima donosi sreću, a majka je domaćica, doselili su se u Istru iz gornje Hrvatske – povlače po novinama, informativnim portalima i stranicama za zabavu podivljalog naroda, pognutih glava, s lisicama na rukama, i neobično ružnim komentarima i kvalifikacijama njihovih postupaka. Zamisli, dok je dječak umirao, njih dvoje su oko njega plesali i pjevali: “Hare Krišna, Hare rama, Krišna, Krišna, hare, hare…” A što su više mogli činiti nakon što ga nisu vodili liječniku? Da su molili Očenaš, da su odlazećeg dječaka pokušavali vratiti Zdravomarijom, sve bi bilo drukčije protumačeno. Samo bi poneki lijevi komentator, pozivajući se na snagu razuma, opasnost od vjerskog fanatizma i lošeg utjecaja religijskih institucija, rekao ponešto ružno o ocu i majci. Ali sasvim sigurno ih ne bi naokolo vodili sputanih ruku, kao kakve gangstere, koje treba osramotiti i svijetu pokazivati po najopskurnijim internetskim i medijskim zahodima. Hrvatskoj policiji, onakvoj kakva ona jest, ne bi na um palo da maltretira i sramoti nesretne roditelje. Sud bi ih vjerojatno kaznio, ali ta kazna bi se, nemojmo u to sumnjati, i izgovorimo to jasno i glasno, drastično razlikovala od kazne koja će ovim nesretnicima uslijediti. Jer nije isto moliti Očenaš i plesati uz: “Hare Krišna, Krišna, Krišna…” (Da to nikako nije isto pokazala je neki dan ona talibanska sutkinja, ili je to, ipak, bio talibanski sudac, koja je u oslobađajuću presudu katolibanima koji su diskriminirali homoseksualce unijela, ni manje ni više, nego obrazloženje prepisano iz katoličkog katekizma.) A moralo bi biti drukčije, i kršćanski bi bilo da je drukčije, jer je čovjek slobodan u svojoj vjeri, kao što je i hrvatsko društvo zasnovano na sekularnoj republici, u kojoj su sva vjerovanja zaštićena, i svaki je građanin zaštićen od onog što vjeruju drugi oko njega. Jedino što čak ni republika ne može pružiti zaštita je od onoga u što čovjek sam vjeruje. Republika ne može zaštititi ni njega, ni njegovo dijete.
Svaka je vjerska institucija ista. Razum nam, međutim, nalaže, a uz zdrav razum i empatija, čisto ljudsko srce, da prema istarskim sljedbenicima i obožavateljima Višnua imamo i malo više razumijevanja nego prema katolicima, pravoslavnim, muslimanima… Ni zbog čega drugog, nego zato što je njih mnogo manje, što oni nemaju državu, vojsku i policiju. Oni su ono što bismo bili mi kada bi vjera bila osobna stvar, i kada bi svatko pred svojim Bogom stajao sam. Kad god vidite nekog čovjeka da radi nešto mimo svijet, ili da ide u suprotnom smjeru nego ljudi oko njega, zastanite malo, razmislite o njemu, zaštitite ga. Ili mu se pridružite. Možda on nije u pravu, ali njegova greška mnogo je manje opasna od njihove greške, kao što je i njegova vjera čistija i čvršća od njihove.
Dimnjačaru i njegovoj ženi umro je sin, jer ga nisu na vrijeme odveli liječniku. Možda je doista za to kriva fatalno i fanatično protumačena vjera u Višnua. To svakako može biti, kao što je bivalo, i svakodnevno biva, da poklonici Boga jedinoga, katolici, pravoslavni i muslimani zanemaruju razum i medicinu. Pa nije li upravo tog dana dok smo nesretne roditelje gledali u lisicama neki pomahnitali katolički pop ispred zagrebačkog Rebra predvodio demonstracije protiv cijepljenja i testiranja na covid-19, kako medicinskih radnika, tako i svih ostalih? Mislite da to nije usporedivo s time što dvoje vaišnavista nisu dijete odveli liječniku? U medicinu se, kao u najuzvišeniji ljudskom pameću stvoreni izraz zdravog razuma, pouzdajemo, ili se u medicinu ne pouzdajemo, nego vjerujemo isključivo u Boga, koji kod nekih nastanjuje i teorije zavjere, pa se bori protiv Billa Gatesa, komunista, Židova i masona. To što je nekim nesretnim ljudima umro dječak, jer su oni zanemarili medicinu, samo je jedna od krajnjih konsekvenci društva koje se odriče razuma.
Trebalo bi to imati na umu kada u ime slobode pristajemo uz odricanje od medicine i razuma, umjesto da progonimo, sramotimo i zlostavljamo ljude koji su usamljeni u svom vjerovanju.
