Faza upoznavanja s vatrom u razvoju djeteta traje između 3 i 6 godine. Ono što u plamenu fascinira malog čovjeka njegov je izgled, različit od svega dosad viđenog, koji prati neka naročita ustreptalost odraslih. Način na koji odrasli djetetu zabranjuju vatru umnogome je različit od svih drugih zabrana. Dok ih kao trogodišnjak ili petogodišnjak slušaš i gledaš, učini ti se, ne bez osnova, da su i oni jednako opčinjeni vatrom kao i ti, samo što to sakrivaju. Za razliku od tebe, oni se u vatri nečega plaše.
Kod neke se djece, ali to vrlo rijetko biva, istodobno razvije simptom piromanije. Riječ je o iznimno rijetkom poremećaju u ponašanju, koji se manifestira kao kompulzivni nagon za podmetanjem požara. Umnogome je po svojoj unutarnjoj prisili, kompulziji ili afektu, piromanija slična mnogo češćoj kleptomaniji. Piroman se od palikuće razlikuje po tome što on nema ama baš nikakvih materijalnih, ideoloških, osvetničkih ili drugih zločinačkih ciljeva. On potpaljuje samo da bi smirio unutarnju napetost.
Psihoanalitičari smatraju da se piromanija razvija iz uretralnog karaktera, tojest iz zastoja u razvoju u analno-uretalnoj fazi u psihoseksualnom razvoju djeteta. To je ono doba kad prvi put osjetimo zadovoljstvo dok piškimo i kad učimo kontrolirati defekaciju. Mnoge nezgode u kasnijem životu prema Freudu potječu iz ovoga doba. Piromani, koji su, ponovimo to, iznimno malobrojni, dramatično ih je manje nego palikuća, znaju biti mentalno oštećeni, naći ćemo ih među psihopatima i sociopatima. To su tužni, ali zanimljivi ljudi, o kojima bi se mogle pisati pripovijetke i romani, i s kojima bismo se lako mogli identificirati. Jasno nam je, recimo, iz iskustva vlastitih života kako je moguće da piromanski afekt nastane iz tog pradavnog stida što smo se upiškili ili pokakili u gaće.
Faza upoznavanja s vatrom u razvoju totalitarne države također je vrlo rana. I također se tiče uretralnog karaktera režima koji se upravo predstavlja kao država, i umjesto da bude privremena, izborima podložna vlast, preuzima sve državne prerogative. U času potpunog identificiranja režima (ili osobe tiranina) s državom, nastaje velika paljevina. U noći 18. srpnja 64. godine planuo je i izgorio Rim, tada još uvijek pretežito drveni, a ne kameni grad. Događaj se pamti kao Magnum Incendium Romae, iliti Veliki rimski požar. Car Neron nalazio se tad u Anciju, ali se odmah po dojavi vraćao kući, da organizira gašenje. Požar je, međutim, plamsao punih šest dana, gasitelji bili su nemoćni, a Neron je, prikrivajući vlastitu nemoć, ali i uspostavljajući svoju konačnu svevlast, za paljevinu optužio kršćane. Ali bilo je uzalud, jer je, upravo ponajprije zbog požara, četiri godine kasnije car izgubio vlast. Postoji niz teorija o uzrocima Velikog rimskog požara, od kojih je pjesnicima najprivlačnija, ali i najmanje vjerojatna, ta da je car sišao s uma i naredio da se zapali Rim, zamislivši veliku vatru kao neusporedivo umjetničko djelo. Teoretičarima zavjera najmilija će, jer je najsuvremenija, biti teorija prema kojoj je Neron naredio da se zapali Rim da bi na njegovim ruševinama sagradio ljepši i stariji grad od kamena, te da bi na taj način sebe učinio besmrtnim. Slična, ali jednako nevjerojatna teorija kaže da su Rim zapalili kršćanski fundamentalisti, e da bi navijestili dolazak Kraljevstva Božjeg. Na kraju, ne zna se što se dogodilo, ni kako je planuo grad, osim što su dvije istine ostale za sva vremena. Neron je nakon Magnum Incendium Romae proveo kratkotrajan, premda vrlo svirep i okrutan teror nad kršćanima, bacao ih je u areni lavovima, uz optužbu da su spalili grad, da bi mu se kršćani osvetili tako što već dvije tisuće godina šire i u mit uzdižu lažnu verziju prema kojoj je car Neron spalio Rim.
Drugi, nama mnogo bliži primjer faze upoznavanja s vatrom u razvoju totalitarne države je paljevina Reichstaga, zgrade njemačkoga državnog parlamenta, koja se dogodila u noći 27. veljače 1933, oko 21 sat. Ovaj događaj Adolf Hitler i nacionalsocijalisti iskoristit će kao izliku za preuzimanje totalne vlasti, ukidanje parlamentarizma te za potpuno personalno identificiranje Hitlera s Njemačkom. Policija je otkrila da se u času požara u zgradi nalazio Marinus van der Lubbe, bivši nizozemski komunist i psihički bolesnik. U montiranom Lajpciškom procesu, u kojem su se nacisti preko spaljenog Reichstaga pokušali obračunati s komunistima, tako što će njih prikazati kao stvarne zatiratelje parlamentarizma i demokracije, pa su uz Van der Lubbea za paljevinu optužili i jednog od vođa europskoga komunističkog pokreta Georgija Dimitrova, te nekolicinu bugarskih komunista, kao i Ernsta Toglera, šefa komunističke parlamentarne skupine u Reichstagu. Lajpciški proces bio je za naciste veliki pravosudni debakl, jer se Dimitrov u još uvijek regularnoj sudskoj proceduri branio briljantno, pa je na kraju samo nesretni Van der Lubbe osuđen na smrt i pogubljen. (Sudski je u Njemačkoj rehabilitiran 2008. godine.) Nikada se nije nedvojbeno moglo utvrditi je li Van der Lubbe potpalio Reichstag, ali je nesumnjiva povijesna činjenica da su Adolf Hitler i njegov režim požar iskoristili za dokončavanje parlamentarne demokracije u Njemačkoj, te za potpunu identifikaciju sebe s Njemačkom.
Kao što Neron nije spalio Rim, ali je njegovu paljevinu iskoristio u vlastitu – u biti piromansku! – korist, tako ni nacisti nisu, možda, sami zapalili Reichstag, ali je on izgorio njima u korist, te u korist njihove prethodno promovirane ideje ukidanja parlamentarne demokracije.
Vjesnikov je neboder godinama, vrlo napadno, bio krajnje gostoljubivo otvoren i za palikuće, i za piromane. Takvim ga je učinila politička vlast, ili preciznije rečeno, Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine. Godinama se, marketinški ciljano, insistiralo na uporabnoj disfunkcionalnosti bivšega Vjesnikovog kompleksa. Usput su ukinuti portiri, a zaštitari su svedeni na neku smiješnu razinu. Nedavno je, prema Nacionalovom izvještaju, ukinut i sustav vatrodojavne zaštite nebodera. Nedostajao je samo još kioskić ispred Vjesnika, u kojem će se zainteresiranima prodavati šibice i benzin.
Kada je vatra napokon planula, prošli su sati prije nego što ju je primijetio susjed koji je izašao na prozor. On je pozvao vatrogasce i policiju. A oni su, vatrogasci, neboder gasili skoro puna dva dana. Praktično, sve dok nije izgorio. Gašenje je bilo otežano time što se vatra nekim čudom pojavila na vrhu zgrade, na sredini i pri dnu. U prvi mah, rečeno je da su za požar krive dotrajale elektroinstalacije. Ali to nije bilo dovoljno uvjerljivo. Potom su pronađeni klinci, jedan maloljetnik i dvojica osamnaestogodišnjaka, koji bi mogli odigrati ulogu Marinusa van der Lubbea. Da bi bilo jasno o kakvim je klincima riječ, policija je, naravno neslužbeno, jednom svom povjerljivom mediju dojavila da je riječ o klincima iz boljih kuća. Navodno djeca arhitekata, dizajnera. To da nikome slučajno na um ne padne da su to oni zakrabuljeni domoljubi u crnim hudicama, prema kojima politički režim u državi ima maksimalno razumijevanje, preko kojih vrši pritisak na opoziciju i provodi teror nad ponekim književnikom, novinarem, kazališnim redateljem, kulturnim radnikom…
Tko je spalio Rim, tko je zapalio Reichstag, tko je potpalio Vjesnik? Piroman ili palikuća? U sva tri slučaja, na žalost, odgovor je isti. Ako je požar i podmetnuo piroman, učinio je to u jasnu i nedvosmislenu korist palikuće. U sva je tri slučaja palikuća isti. Neron se htio obračunati s ranim kršćanima. Nacisti su se obračunavali sa socijaldemokratima, komunistima i ljevičarima, e da bi se preko njih obračunali s parlamentarnom demokracijom. A nepoznat je netko poželio da nestane Vjesnikovog nebodera, jer bi na tom prostoru moglo izniknuti barem dvanaest poslovno-stambenih tornjeva, na kojima bi se, mimo urbanističkih pravila i zakona, mogli napuniti džepovi biranih podobnika režima, takozvanih kontroverznih poduzetnika svih vrsta. Možda i nije tako. Možda zbog političke pristranosti nismo u stanju pratiti dramaturgiju priče. Ili je, možda, doista sudbina Vjesnikova nebodera tek posljedica opće aljkavosti, koja je, kao i svaka aljkavost, ipak izlječiva. Možda nije riječ o totalitarno-razbojničkom sindromu funkcionalne piromanije.
O čemu je, pak, riječ nećemo se uvjeriti na osnovu sudskog pravorijeka, jer svaki ovakav proces može biti – Lajpciški proces. Kako je i zašto planuo Vjesnikov neboder nedvosmisleno ćemo znati kada bude raspisan, ili tek kada bude kraju priveden, natječaj o prenamjeni prostora. Neron namjerava graditi novi Rim.
