Foto: Glas koncila
Kažu, istina boli, a glupost ne. Ili, čega se pametan srami, time se budala diči. Nevjerojatno je, međutim, da je gajnički duhovni „pastir“ vlč. Ljubomir Vuković u tom smislu poželio – i to baš u radijskoj emisiji „Hvaljen Isus i Marija“ (!?), gdje srijedom u 6,45 sati stalno nastupa – udariti na profesionalnu svijest novinara Gorana Gerovca, koji ima slobodu reći što misli i na toj slobodi, profesionalnoj svijesti i savjesti zarađuje kruh svagdašnji. Svećenik, zauzet u slobodno vrijeme kao pjesnik, glazbenik i internetski duhovnik, ali i kontroverzni protivnik LGBTQI manjinaca (smatra ih nastranima), nije našao razložnim – a to je smisao službe kojoj se posvetio – opaliti po autorima nevjerojatne količine najprizemnijih prostota i uvreda u internetskim reagiranjima kakve uvjereni kršćanin ne smije prakticirati. Nisu na popisu izvornih kršćanskih krijeposti. Mrziti i željeti smrt drugom čovjeku? Užas. Velečasni o tome ni slova, pa vjerničkom licemjerju daje javni legitimitet
Marijan Vogrinec
Bi li Isus Krist 1939. godine bio crnokošuljaš, nacist/fašist ili antinacifašist? Tom se parafrazom, sažeto, svećenik župe sv. Josipa radnika u zagrebačkim Gajnicama Ljubomir Vuković u jutarnjoj emisiji Radija Sljemena „Hvaljen Isus i Marija“ referirao „na jedan naslov u dnevnim novinama“. Politički. Ideološki naopako. Neprimjereno programskoj egidi redovnog dnevnog petminutnog „trenutka duhovnog zajedništva“. Posvećenog vjeri i kršćanskim krijepostima. Nekako je davnašnji profesionalni bonton imenovati novinarski uradak, autora i medij na koji se reagira, jer „jedan naslov u dnevnim novinama“ nikom ništa ne znači, podjednako može vonjati na kvazinovinarstvo, izmišljotinu i podvalu već uvriježenog citiranja „visokog izvora koji je želio ostati anoniman“. Ma dajte, „visoki izvor“, želi nešto poručiti javnosti, a krije se u – anonimnosti!? Sic transit . Nije vrijedan pozornosti.
Ideološki i povijesno je zločesto da autor radijske polemike pod egidom meditacije o Isusu i nacifašističkom pogromu elemetarne čovječnosti zataji da se zapravo referira na uradak komentatora Gorana Gerovca „Da je Isus bio živ 1939., vidite li ga kao antifašista ili u crnoj košulji? Ja nemam baš nikakve dileme“, objavljen 27. lipnja u dnevniku Večernjem listu. Podnaslovljen: „Tko nam je kriv što 1941. borbu protiv fašizma nije poveo HSS, akademici ili crkva, već su šutjeli i pustili boljševizmu poziciju moći“. Cijeli je set aktualnih lipanjskih povoda Gerovčevom profesionalno odrađenom i povijesno utemeljenom komentaru koji, razumije se zašto, može povisiti tlak dijelu „pastira“ kojima je, kao prije neku godinu na HDZ-ovom skupu u Splitu, „milija ustaška kapa od partizanske zvijezde petokrake“. Tim više, jer je tekst objavljen u mediju austrijskog gazde pod svjetonazorskim kišobranom Katoličke crkve i uopće se ne uklapa u ideološku matricu trasiranu u Večernjku prilozima Nine Raspudića, Milana Ivkošića, Zvonimira Despota, Tihomira Dujmovića, bivšeg svećenika Ivice Šole… Grovac je nešto drugo, pa još – u Večernjaku!? Nečuveno.
Pravi se tsunami čitateljske mržnje, uvreda, prijetnji i patoloških izljeva neprijateljstva stučio na novinara samo zato što je svjesno/savjesno konzumirao potpunu slobodu i pravo kazati kako bi cijenio Isusa isključivo kao – antinacifašista. „Ja nemam baš nikakve dileme.“ Ni jedan drugi odgovor nema smisla, jer bi svaka dilema bila esencijalna maloumnost. Stoga je i svećenikova usporedba Isusa Krista s Alojzijem Stepincem ne samo neumjesna, totalni promašaj, uništa nego i bogohuljenje. Isus Krist vis-à-vis Alojzija Stepinca!? Notorna glupost. Stepinčeve simpatije i suradnja (pokrštavanje Srba i Židova) s ustaškim zločinačkim režimom tzv. NDH u kojem je od travnja 1942. bio vojni vikar, ali i njegov aktivni antikomunizam nemaju nikakve pozitivne poveznice s antinacifašizmom, a još su manje alibi za Isusovo pretpostavljeno distanciranje od antinacifašizma. Čije su „razularene horde“, pročitao je gajnički „pastir“ u internetskim napadima na Gerovca, pjevale „Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga“, a crnokošuljaši su im pak prije zarobljavanja – to fanovi crnila ne spominju – gromoglasno uzvraćali „U ime Krista protiv komunista“. I nakon ratnog poraza i počinjenih zločina postali – nedužne hrvatske žrtve.
Nepismeno, pa akademsko „stado“
Jednom profesionalnom duhovniku, kojem danonoćno življenje kršćanskih krijeposti ne bi smjelo biti nepoznanica, ni javnom mediju HRT-u što se financira javnim novcem (oko 1,4 milijarde kuna godišnje) ne pristaje niti je dopušteno urbi et orbi sotonizirati partizne kao „razularenu rulju“ i farbati tunele mantrom kako „Isus sigurno ne bi bio ni crnokošuljaš niti antifašist“, nego bi postupio „kao bl. Alojzije Stepinac, koji je jednako kritizirao i Pavelića i Tita“. Svećenik može osobno misliti što god želi i drukati za koju god ideologiju – njegova privatnost nikog ne zanima i ne treba ju neukusno davati na sva zvona – ali javna riječ je javna riječ. On ne zna i zato nije pozvan govoriti na javnom radiju kako bi Isus postupio te 1939. godine. Ako je uistinu takav kakvim ga duhovni „pastiri“ slikom i riječju uprizoruju najprije totalno nepismenom, a sada već i akademski uznapredovalom vjerničkom „stadu“ – pa, eto, već treći milenij – morao je te 1939. biti samo antinacifašist, jer bi u protivnom sâm srušio vlastiti nauk, jer je kršćansku doktrinu o Kraljevstvu nebeskom suštinski utemeljio na komunističkoj utopiji i antinacifašizmu. Zato i jest u prvom dijelu – čista iluzija. Nada?
Da je Krist uistinu takav, čovjekoljubiv i moćan, živ, uvijek s ljudima i na pomoć slabijima, 1. rujna 1939. na granici Njemačke i Poljske nikad se ne bi dogodio. Kristov svijet – kakav je namijenio Čovjeku i kojim gospodari Bog – nikad ne bi dopustio Hitlera, Mussolinija, Hiro Hita, ustaše, četnike, konc-logore, genocide, holokaust… U ime Krista i „jedine prave vjere“, međutim, počinjeni su najstrašniji zločini u povijesti ljudskog roda i čak istrijebljeni cijeli narodi, a On nije reagirao. Zašto? Spaljeni su i utopljeni s mlinskim kamenom oko vrata milijuni nedužnih žena, poklana mala djeca, sotoniziran svaki s dva znanstvena zrna soli u glavi… Sâm je rimski biskup vodio devet križarskih ratova protiv „nevjernika“, pod pljačkaškom izlikom „oslobođenja Svetog groba“ i ubojicama „nevjernika“ oprosta svih grijeha. Rimokatolička je crkva uvijek bila uz vlast, koja joj je interesno dopuštala bezočno bogaćenje, raskoš, zlato, drago kamenje, kleru život u svili i kadifi, slasti i masti, krvava misionarenja u okupiranim zemljama.. Inkviziciju i indulgencije do te neumjerenosti da je prije pola milenija reformacijski svećenik Martin Luther morao uzviknuti prekretničko: „Stop rimskoj laži i licemjerju, vratimo se Isusu Kristu!“ I od tada u povijesti više ništa nije isto.
Crkva je u Drugom svjetskom ratu uglavnom odigrala negativnu ulogu: javno je i tajno lobirala i za crnog vraga, ako je bio protiv komunista. Papa Pio XII. je šutio na šest godina holokausta i nije malim prstom pomaknuo na genocidno istrjebljenje šest milijuna – samo Židova… Gdje je tu bio Krist? U crnoj košulji s onima što su ubacivali ciklon B u pretrpane „kupaonice“ u tvornicama smrti u Njemačkoj i Poljskoj ili s onima što su umirali u najtežim mukama? Je li pridržavao malj i krvavu kamu crnokošuljašima što su na jasenovačkoj skeli 1941.-1945. obarali u Savu zasužnjene nedužne Srbe, Židove, Rome i nepoćudne Hrvate ili je svaki put sa svakim od njih i Isus padao u rijeku? Zašto je to dopustio? Zato valjda tzv. Crkva u Hrvata šalje svoje najviđenije biskupe svake godine u svibnju prati nečistu savjest na Bleiburškom polju i na tuzemnim grobištima ubijenih ustaša. Za Jasenovac ju ne peče savjest, pa je dovoljno radi reda poslati na proljetnu komemoraciju tek najbližeg seoskog župnika? Na četrdesetak ostalih ustaških stratišta po RH baš nikog. A žrtva je žrtva!? Sic.
Bi li Isus Krist bio u konc-logoru u Jasenovcu s jezivim psihopatom „fra Sotonom“ alias fra Miroslavom (crkveno ime Tomislav) Filipovićem nadimkom Majstorović pod ušatim U ili s omiljenim među vjernim pukom vlč. Svetozarom Rittigom u šumi pod crvenom petokrakom u partizanima? Tog se časnog duhovnika Crkva odrekla tako što ga prešućuje ne samo o Rittigovim nego i obljetnicama zagrebačke crkve sv. Marka u kojoj je stolovao, a krvnika fra Filipovića, od čijih su se sadističkih klanja grozili i sami nacisti i vrpoljili nadređeni klerici, nije ekskomunicirala iz svojih redova. Crkva uredno godinama prešućuje i druge svoje časne službenike koji su se gnušali ustaškog režima tzv. NDH i nacifašističkih okupatora, npr. svećenika, kasnije biskupa Josipa Pavlišića, vlč. Zlatko Sivrić, koji je u Hercegovini spasio od ustaške kame nekoliko desetaka Srba, injsl. „pastira i pastirica“. Baš kao i o svim vjeskim dostojanstvenicima prvoslavnih crkava i židovske zajednice, koje su ubili ustaše.
Foto: 74. Svetozar Rittig, govori prije svečane mise u Topuskom u povodu oslobođenja Beograda – Album fotografija Mladena Ivekovića u NOB i na oslobođenom teritoriju
HPM/MRNH A-6337-402
Treba znatno više od nadnaravne hrabrosti i znatno manje od minimuma ljudskosti u sebi, pa palamuditi u „trenucima duhovnog zajedništva“ o tome što je bilo zlo, a što dobro u Drugom svjetskom ratu i na kojoj/čijoj bi strani 1939. bio Isus Krist. Mogao je i morao biti samo na jednoj strani, ako već nije želio/mogao spriječiti svjetsku klaonicu, jer ne postoji, a ta je – antinacifašistička. Ni za potpisnika ovih redaka kao ni za kolegu Gerovca – nema dileme. Ni za povijesni pravorijek je nije bilo. Zbog debelog ratnog i ideološkog putra na glavi, kolaboracionističkog duha i proendehazijskih sentimenata što neukusno bujaju od 1990-ih godina, Crkva ima prepoznatljiv gard u odnosu na taj dio nacionalne prošlosti. Vlč. Ljubomir Vuković samo je savjestan službenik te dragovoljne udruge vjerujućih građana, koji se drži matice. U politici bi se reklo programa i statuta stranke gdje, kao u Crkvi, nema demokracije. Samo hijerarhija, red i disciplina. I nema labavo.
Nacifašizam, najstrašnija ideologija u povijesti ljudskog roda, zakotrljao se iz Njemačke, Italije i Japana porobiti cijeli svijet. Prvi rujna 1939. je nacistička Njemačka napala Poljsku i taj se dan uzima početkom Drugog svjetskog rata. Okončan je 2. rujna 1945. kapitulacijom Japana. U ratu su sudjelovale gotovo sve zemlje, a izravno je ubijeno oko 62 milijuna ljudi, vojnika i civila, više od 2,5 posto svjetskog stanovništva. Više nego svaki drugi ubijeni je pripadnik slavenskih naroda, od kojih najviše Rusa. Normalan čovjek, kamoli svemoćan bog, ne može biti bešćutan i nepoduzetan u odnosu na toliku nesreću. Ako postoji i jest takav – bešćutan i nepoduzetan, pa dopušta bezmjerne patnje i stradanja svog „stada“ – ne treba u njega vjerovati. Dapače, treba ga svrgnuti s nebesa, kao što je On svrgnuo cijeli politeistički panteon svojih prethodnika. I ognjem i mačem. Piše i u Svetom pismu i u gnostičkim evanđeljima, pa tko ne vjeruje…
Frojdovsko redefiniranje podsvijesti
„Povijesno iskustvo je neumoljivo, ono kroz kontinuitet neizrecivog, gotovo biblijskog nasilja ne govori, nego urla opomene koje danas sve manje znače“, tvrdi Goran Gerovac. „I više nitko nije siguran je li antifašizam pobijedio i je li revizija povijesti proces koji je nakaradan zbog revizije ili zbog povijesti. Stoga antifašizam nije pokret i ne bi smio biti pokret. On mora biti trajno stanje duha koje će se suprotstaviti svakoj vrsti nasilja, koje neće trpjeti da mu gospodari stvarnosti određuju koliko će visoko glavu smjeti dići i u kojem kutu mu je mjesto iz kojeg ima pravo tu i tamo baciti pogled na vlastiti život. Antifašizam je internacionalna obaveza prema budućnosti u kojoj ne može biti mjesta za ignoriranje nepravde i za mirenje sa zlom.“ Kako može biti da Krist ne bude na toj strani? Kakvo je – ako uopće može biti suvislo – kleričko objašnjenje toga zašto Krist nije stao na kraj krvnicima tog 1. rujna 1939., pa i mjesecima ranije po bavarskim pivnicama i SA zloslutnim performansima, jezivim kristalnim noćima, paleži Reichstaga i legaliziranom ugnjetavanju pola milijuna njemačkih Židova, jer da „egzistencijalno ugrožavaju 60 milijuna čistih arijevaca“ (sic transit)? Hrvatskom katoličkom kleru to nije razvidno?
„Hrvati s antifašizmom imaju gotovo frojdovski problem definiranja i redefiniranja svoje podsvijesti, mjesta na kojem se susreću povijesni uspjesi i povijesni propusti kao iskrivljena ogledala kolektiviteta što postoji isključivo kao autoimuna bolest intelekta“, piše Gerovac, i dira u živu ranu ucrnjene savjesti. „Zašto je hrvatski antifašizam toliko sumnjiv? Ponajprije zato što ne može biti ekskluzivno hrvatski (kao ni Goli otok, da bi ga „crnci“ iskoristili kao argument za Titovo „zločinačko protuhrvatstvo“, op. a.) da bi uopće bio antifašizam, a drugo što je hrvatsko građanstvo u ključnim povijesnim trenucima potpuno zakazalo u definiranju pozicije kolektiva prema histeriji. Građanska Hrvatska je tada po tko zna koji put ostala u kolaboracionističkom čudu sa šutnjom pa ovo što danas pokušava nije samo razotkrivanje zločina boljševizma, nego pranje vlastite savjesti koja će opet, kada kucne odlučujući čas, izabrati kolaboracionističku šutnju arbitriranu strahom. Ne činiti ništa da bismo ostali dosljedni sebi i unaprijed pripreman alibi da mirne savjesti i uz ispovijed grijeha okrenemo glavu kad zagusti.“
I vlč. Vuković drži kako bi Krist izabrao biti nesvrstan u nacifašitičko-antinacifašističkom sukobu, da je bio živio 1939. A kako pak pojmiti da nije bio živ kad Crkva uči da je Isus uvijek živ, i vječan, i svemoćan, može što god poželi, pa je valjda na vlas takav i živ-živcat bio i 1939.? A ništa nije učinio za spas nedužnog dijela potomstva prvih blatnih ljudi, Eve i Adama!? Ili je ipak učinio baš tako, kako je bilo. A uopće nije bilo dobro.
Velečasni je u radijskom formatu „Hvaljen Isus i Marija“ fulao usporedbu s pokojnim kardinalom Stepincem, jer taj nije bio ni trunku nesvrstan između partizana u borbi za oslobođenje Hrvatske (i cijele Jugoslavije) i ustaša u kvislinškom eutanaziranju čak i svog naroda. Navijao je za tzv. NDH i nakon rata štitio ratne zločince. To čini i većina katoličkog klera u RH, BiH i dijaspori. I sinergijskom nekritičnošću – Santo subito! – uzdiže Stepinčev život i djelo na postament mučeništva, svetosti i uzoritosti. Arogantno iskrivljujući povijesne činjenice zbog kojih i papa Franjo ima problema sa Srpskom pravoslavnom crkvom u vezi s proglašenjem aktualnog blaženika svecem. Kardinal Stepinac nije travnja 1941. pozvao kler svoje dijeceze na otpor nacifašističkom okupatoru i domaćim veleizdajnicima i potporu Narodnooslobodilačkom pokretu (u kojem su više od polovice sudjelovali upravo Hrvati i katolici), nego je pozvao na podršku i pokornost „novoj hrvatskoj vlasti“, ustašama i Anti Paveliću. To nema veze ni s kršćanskim naukom niti je valjana usporedba s tim kako bi Isus „postupio 1939.“ Da je bio živ, a praktični vjernici ne sumnjaju da jest.
Napokon, čudno je da sâm Svevišnji ni trc niti mrc glede i u svezi kleričkog napadnog javnog drukanja u korist pronacifašizma/neonacifašizma, koji uzrokuje sukobe i prijepore u društvu, a ljudi su 86,28 posto statistički katolici, vjernici. Pa se ipak dijele. Ovih je dana Istarski demokratski savez (IDS) prijavio katoličku Laudato TV Vijeću za elektroničke medije zbog maloumnog koketiranja s notornim ustaštvom. Nogometni uspjeh hrvatske reprezentacije protiv Danske na EP-u 2018 u Rusiji toliko je razgalio crne duše uredničko-novinarskim samoucima tog medija da su „vatrene“ pakosno svrstali među ustaše. Kao da su zajedno s izbornikom Zlatkom Dalićem – zločinačka Crna legija Jure Francetića i Rafaela „viteza“ (sic) Bobana. Koja je, eto, upravo smoždila i Maršala, i Vrhovni štab NOV i POJ i sve njihove proleterske divizije u kojima su, vidi povijesne ironije koja se narugala ustašama u brk, većinom bili – Hrvati. I legendarni im vođa bio Hrvat i komunist. Tito, naš Stari, kumrovečki Joža, Ljubičica bijela i plava… Bilo je tako, što bi rekao Tomislav Jakić.
„Laudato TV je na na svojoj službenoj Facebook stranici objavio sliku s natpisom ‘Ante zove, Luka viče, mi smo spremni izborniče’ jasno parafrazirajući ustašku pjesmu ‘Evo zore, evo dana’ u kojoj najpoznatiji stih glasi ‘Jure zove, Boban viče, za dom spremni Poglavniče’“, navode u IDS-u. „Sramotno je da se uspjesi naše nogometne reprezentacije koriste kao alibi za širenje fašističkih parola. Zbog svega onoga što su pokazali na terenu, naši nogometaši zaslužuju apsolutno poštovanje, a ne da ih se poistovjećuje s nacističkim suradnicima Francetićem, Bobanom i Pavelićem. Nedopustivo je da jedna televizija javno ističe simbole ustaškog režima i time potiče opasnu praksu normalizacije totalitarnih stavova koja je u Hrvatskoj, na žalost, u posljednjih nekoliko godina uzela maha. Objava Laudato TV, televizije koja bi se po vokaciji trebala voditi načelom tolerancije i kršćanske ljubavi, uvredljiva je za sve građane Hrvatske. Urednike Laudato TV podsjećamo da je ustaški pokret najveća mrlja u našoj povijesti i da je svako promoviranje simbola zločinačkog ustaškog režima u svojoj osnovi duboko antihrvatsko. Tako za Hrvatsku navijaju samo oni koji je ne vole.“
Je li to i obrazac na kojem se kršćanstvo – po izlasku iz katakomba i Konstantinovim ustoličenjem na monoteistički tron službene/državne vjere – u krvi otarasilo „heretika“ i zauzdalo milenijski opstanak, koji digitalno društvo argumentirano dovodi u pitanje? Otkako se fanovima Jure i Bobana posrećilo preroštati Vijeće za elektroničke medije i otjerati agilnu predsjednicu Mirjanu Rakić, barda (HRT) televizijskog novinarstva u Hrvatskoj, dakako da nova, ZNA SE družina neće uvažiti IDS-ov zahtjev za „najoštrije sankcioniranje protuzakonitog ponašanja Laudato TV-a“ tako da joj se „odmah oduzme ili suspendira koncesija za emitiranje“. To se ne čini ni javnom HRT-u, gdje gotovo nema emisije bez nekritičkog, snishodljivog i agresivnog promicanja katolicizma i praznovjerja nauštrb sekularizma, pluralnog građanskog društva u kojem su vjera i vjerovanje privatna, duboko intimna stvar pojedinca. Nikako javna, tako da bode u oči napisana i na plotu.
„Ali ja nisam vjernik!“
Uzima se kao normalno da su svi slušatelji/gledatelji katolički fanatici, a nisu, pa ne mogu živjeti da im se dnevno – osobito nedjeljom, u redovnim prijenosima misnih slavlja – ne serviraju neprobavljive količine indoktrinirajućeg praznovjerja/jednoumlja. Začinjenog zadrtim politikantstvom – referendumi, obitelj, pobačaji, LGBTQI manjinci, tzv. rodna ideologija, itsl. – i pronacifašizmom. Emisija „Hvaljen Isus i Marija“ jedna je u nizu. Ugovor HRT-a i Hrvatske biskupske konferencije (HBK) o suradnji sramotna je činjenica za javni medij – koji haračem od 80 kuna mjesečno plaćaju svi građani: katolici i inovjerci, ateisti i agnostici… – jer participacija vjerskih sadržaja u cjelini HRT-ovih programa znatno nadilazi objektivne potrebe šire javnosti. Crkva samostalno određuje sadržaj i realizatore vjerskog programa, nitko „svjetovan“ to ne nadzire, a podložnička atmosfera u upravi i uredničkom traktu javne kući dopušta vjerskoj indoktrinaciji kapilarnu dominaciju u slici i riječi na svim programima. I voditeljske eskapade, kojima se svaki gost apriorno tretira kao katolik.
Ponekad dolazi do smiješnih neugodnosti da sugovornik diskretno upozori voditelja: „Ali ja nisam vjernik!“ A ovaj se, ne razumijevajući, kiselo ceri. Na toj je razini i ideološka nezrelost ili notorno kameleonstvo u odnosu na popudbinu nacifašističkog, ustaškog dijela hrvatske prošlosti. Evidentna ne samo na javnom mediju HRT-u i cijeloj lepezi drugih medija nego i na obama državnim brdima, u političkom mainstreamu, tzv. Crkvi u Hrvata, pa sve do stadionske rulje koja nema pojma što znači „Za dom spremni“. Tko je kriv za to što ne znaju? Škola, kojoj je važnije da dijete u petom razredu osmoljetke zna naizust u kojem stoljeću je živio sv. Pavao i kako je progonio prve kršćane (ne da je i kamenovao sv. Stjepana, prvomučenika), nego da dijete ne mora pitati kod kuće: „Tata, a tko je bio taj Tito?“ A on i njegovi, zapravo naši antinacifašisti, bili su bolja hrvatska prošlost. Crkva samo djelomično jest, a ustaše uopće nisu. I točka, ne amen. Tko djeci skriva istinu? Oni koji Hrvatskoj ne žele dobro, nisu iskreni vjernici i lažu da vole svoju domovinu.
Narod koji se srami svoje bolje prošlosti nema budućnost. Narod koji je prisiljen odgajati nove naraštaje na povijesnim krivotvorinama i izmišljenim mitovima radi bildanja tzv. nacionalne svijesti, pa će im zatajiti istinu da se „kapa s tri roga“ nije borila „protiv Boga“, sam si je kriv što će – kaže Gerovac „kad zagusti“ – ponavljati do istrjebljenja epizode kad su najprije crni crvene do 1945., a crveni crne od 1945. osvetnički, bjesomučno hvatali za guše. Velik je krimen duhovnih „pastira“ što su sudjelovali i nastavljaju sudjelovati u ideološkom klinču dobra i zla, silom gurajući Krista na stranu zla, jer ta rabota na kraju uglavnom skonča u krvi. I još većoj mržnji. A Hrvata nema ni za pola Londona niti za cijelu ulicu u osrednjem kineskom gradu da bi se smjeli međusobno mrziti i ubijati.
„Vjera koju je potrebno braniti zabijanjem bajuneta u srca drugačijih i nije vjera nego vudu“, poentira Goran Gerovac. „Uostalom, kad govorite o Isusu, zamišljate li ga kao antifašista ili kao crnokošuljaša? Ja nemam dileme jer za mene je Ješua iskonski antifašist koji je u borbu protiv zla krenuo iz snage osamljenosti svog nepobjedivog duha. Možda bi zapjevao i Internacionalu da je znao riječi i čuo note, možda bi sljedbu poveo u šumu ili bar ponovno i zamjenski u neki vrt da je slutio neprijatelja, ali sam siguran da ne bi šutio. Ne bi! Pa i pod cijenu da Europa nikad ne bude kršćanska.“
Ili je Večernjakov admin možda zbog forsirane „ideološke ravnoteže“ probrao reagiranja čitatelja na Gerovčev komentar, pa pustio samo mrzilačke i nafutrane ljutim nacifašizmom, ili taj dnevnik uistinu okuplja samo vjerski/ideološki nastrani publikum, pa je onda sve jasno. I to zašto je loša dijagnoza civilizacijskog zdravlja Bijedne Naše. Teško da ima trećeg. „Što ovo partizansko kopile Gerovac sugerira??!!“, internetski grmi izvjesni plavac plavi, vjerojatno dobrano podmaliganjen plavcem malim, jer trijeznom katoliku i k tome Hrvatu takav diskurs ne bi pao na um. „Da bi Isus bio za zločince partizane, koji su bez suđenja pobili nekoliko stotina tisuća Hrvata i više od 600 svećenika, redovnika i redovnica????!!“ Plavac plavi nije precizirao jesu li među pobijenim redovnicama bile i one koje su u ustaškom dječjem konc-logoru u dvorcu Erdödy u Jastrebarskom glađu, žeđu, premlaćivnjem, hladnoćom i zvjerskim pogrdama „pomagale“ pohvatanoj srpskoj djeci s Banovine, Korduna, Like, Kozare… čim prije otići, valjda, u Kraljevstvo nebesko?
Ili svećenici i redovnici što su u ustaškim odorama sudjelovali u zločinima i borbi protiv partizana, a nisu imali sreće 1945.-1946. nabasati na tzv. štakorsku stazu svećenika Krunoslava Draganovića, zakrabuljeni se opskrbiti lažnim dokumentima u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu te sakriti u mračnim jazbinama prekooceanskih zemalja, s diktatorskim režimima? Treba li među pobijenim „mučenicima“ u crkvenim haljinama prepoznati „fra Sotonu“, kako su jasenovački uznici prozvali fra Miroslava (Tomislav) Filipovića? Često spominjane fratre iz samostana u Širokom Brijegu, koji su se oružjem suprotstavili partizanima i ubili više od 200 uglavnom Hrvata iz 11. dalmatinske brigade? Kad je palo to ustaško uporište, ubijeni fratri nađeni su s oružjem, kao oni što su zarobljeni živi te u istrazi priznali što se događalo. Ubijeni svećenik Zvonimir Brekalo, pak, iz ustaške postrojbe u konc-logoru Jasenovcu odavao je egzekutorima ispovjedne tajne zasužnjenih, što je značilo smrtnu presudu. Kriminalizirajući partizanske „razularene horde“ za ubojstva 664 isključivo katolička svećenika, redovnika i redovnica, pronatalitetni je redikul don Anto Baković zapisao o Brekalu: „Nikog nije ubio ni silovao, bio je pravi Hrvat, a jedino mjesto za Hrvate su bili ustaše“. Većina razumnih Hrvata i manji dio katoličkog klera bije 1941.-1945. dvojio: svoje su jedino mjesto vidjeli među partiznima, ne među ustašama.
Široki Brijeg – foto: heiligenlexikon.de
Od 1990-ih se neukima militantno želi prati mozgove „zločinima partizanskih divljih horda“ – u akciji je cijeli jedan pokret tzv. konzervativne revolucije, naslonjen na pronacifašističke i rigidne dijelove tzv. Crkve u Hrvata – ne bi li se zločince prepravilo u nacionalne junake, a luzersku ideologiju u temeljni kamen nacionalno čiste (sic transit) državne budućnosti. Pa će i svećenik Josip Kaurinović biti poželjan lik, jer to što je u Prijedoru pucao iz crkve na partizane, don Baković će pohvaliti: „To je bio pravi borac za vjeru“. Jer, „nije istina da su Hrvati započeli ovu borbu. Krivi su Srbi i komunisti koji su mrzili NDH i koji su se digli protiv nje i mrzili Hrvate samo zato što su Hrvati“. Te su uknjižene nebuloze 2010. čistom peticom ocijenili, zapisao je tjednik Novosti, „kardinali Josip Bozanić i Vinko Puljić kao veoma značajno djelo. Uostalom, što Crkva misli o toj knjizi dovoljno govori to što sâm vojni ordinarij Juraj Jezerinac drži misu časnoj sestri Žarki Ivasić, koja je u septembru 1943. godine ustašama, kada su provalili u Otočac, prokazala 27 nepokretnih partizanskih ranjenika koje su ustaše onda zaklali“.
Časna je zaslužila paunovim perom po debelom mesu ili po kratkom postupku na prijekom sudu? Oni i njihovi potomci koji za „partizansku bandu“, njihove obitelji, širu rodbinu, čak prijatelje i poznanike nisu imali nikakve milosti, suda ili ljudskog osjećaja do li noža, metka, toljage, užeta, bodljikave žice… – pa se čak fotografirali sa zaklanim civilima kao s divljom lovinom, paležom i opljačkanom imovinom – sedam desetljeća po okončanju tih događaja zazivlju pravdu, sud, demokraciju, apeliraju na ljudskost… Što je Katolička crkva u Bijednoj Našoj zaslužila za to što već više od dva desetljeća u Zagrebu i Splitu slavi mise zadušnice najvećem izrodu kojeg su Hrvati ikad imali, zločincu Anti Paveliću, ludo pronacifašistički politizira na Bleiburškom polju i širom RH odaje počast crnokošuljašima koje je sustiglo milo za drago? I k tome odvlači na njihovu stranu samog Isusa Krista, na način da mu za model ponašanja u klinču dobra i zla nameće Alojzija Stepinca? U očitom nastavku kolaboracionističke histerije?
Pa, „kad kucne odlučujući čas“, gađa Gerovac usridu, naći će se već nekakav „alibi da mirne savjesti i uz ispovijed grijeha okrene glavu kad zagusti“. Licemjerno je reći kako mi nemamo ništa sa zločinima i osvetom za osvetu na koje crno zlo balkanski maloumnici s vremena na vrijeme natjeraju neko novo – topovsko meso. Čak i kad uteknu vješalima, streljačkom stroju ili jamama bez dna, ljudi nahvao (dum Marin) ne mogu izbjeći povijesnu ludaru. Kome pri zdravom razumu treba gurati Krista među takve, slaviti crnilo i zazivati blagoslov? Isus Krist vis-à-vis Alojzija Stepinca? Mission: Impossible.
Mržnja, ispovijed i hostija
Kažu, istina boli, a glupost ne. Ili, čega se pametan srami, time se budala diči. Nevjerojatno je, međutim, da je gajnički duhovni „pastir“ vlč. Ljubomir Vuković u tom smislu poželio – i to baš u radijskoj emisiji „Hvaljen Isus i Marija“ (!?), gdje srijedom u 6,45 sati stalno nastupa – udariti na profesionalnu svijest novinara Gorana Gerovca, koji ima slobodu reći što misli i na toj slobodi, profesionalnoj svijesti i savjesti zarađuje kruh svagdašnji. Svećenik, zauzet u slobodno vrijeme kao pjesnik, glazbenik i internetski duhovnik, ali i kontroverzni protivnik LGBTQI manjinaca (smatra ih nastranima), zagovornik rigidnih svjetonazorskih stajališta nije našao razložnim – a to je smisao službe kojoj se posvetio – opaliti društvenomrežne hiperproduktivce nevjerojatne količine mržnje, netolerancije, prostakluka, primitivizma i uvreda novinaru Gerovcu, kakve uvjereni kršćanin ne smije prakticirati. Nisu na popisu izvornih kršćanskih krijeposti, što ih j navodno propisao sâm Isus Krist. Mrziti i željeti smrt drugom čovjeku? Užas. Velečasni – „Hvaljen Isus i Marija“ – o tome ni slova, pa vjerničko licemjerje dobiva na javnom legitimitetu. Dopušteno je i poželjno kad je katoličko/hrvatsko.
Kao što biva i s ponoćnim pronacifašističkim grafiterima (ustaško ušato U s križem među krakovima, svastika, „ubij Mamića“, „ubij Srbina“, „Bog i Hrvati“…), i internetski se kukavelji kriju pod pseudonimima, šiframa i lažnim profilima, ali i iza te kulise – stoje ljudi. Mora biti s krunicom oko vrata ili na automobilskom retrovizoru, svejedno? Manje-više redovni na ispovijedi, gdje svoju mržnju i vjersko licemjerje – kaže papa Franjo gore od svakog ateizma – uopće ne spominju, jer ga ne smatraju grijehom. Mirne savjesti gutaju hostije. I mrze dalje i užasnije nego prije ispovijedi. Da nije tako, ne bi mržnja i prostakluk stupali strojevim korakom na procrkvenim hodnjama za ovo, za ono, gdje, ne bi erupirala iz „pastirskih“ homilija s oltara i izjava (npr. sisačkog biskupa Vlade Košića, prijetnji ekskomunikacijom pobornicima Istanbulske konvencije, itsl.), kuljala s društvenih mreža i crkvenih medija.
Kakvi su to „pastiri“ i kako su odgojili svoje „stado“, ako su spremni – „u ime Krista protiv komunista“, jelte – iskorijeniti svakog tko misli/djeluje drukčije od njih? Kakva je kvaliteta vjere u kojoj mržnja i netrpeljivost prema drugima i drukčijima nisu smrtni grijeh, pa na njega nije dužan upozoriti ni svećenik u javnom mediju? Prije, nego na ideološku razliku.
tacno
Kažu, istina boli, a glupost ne. Ili, čega se pametan srami, time se budala diči. Nevjerojatno je, međutim, da je gajnički duhovni „pastir“ vlč. Ljubomir Vuković u tom smislu poželio – i to baš u radijskoj emisiji „Hvaljen Isus i Marija“ (!?), gdje srijedom u 6,45 sati stalno nastupa – udariti na profesionalnu svijest novinara Gorana Gerovca, koji ima slobodu reći što misli i na toj slobodi, profesionalnoj svijesti i savjesti zarađuje kruh svagdašnji. Svećenik, zauzet u slobodno vrijeme kao pjesnik, glazbenik i internetski duhovnik, ali i kontroverzni protivnik LGBTQI manjinaca (smatra ih nastranima), nije našao razložnim – a to je smisao službe kojoj se posvetio – opaliti po autorima nevjerojatne količine najprizemnijih prostota i uvreda u internetskim reagiranjima kakve uvjereni kršćanin ne smije prakticirati. Nisu na popisu izvornih kršćanskih krijeposti. Mrziti i željeti smrt drugom čovjeku? Užas. Velečasni o tome ni slova, pa vjerničkom licemjerju daje javni legitimitet
Marijan Vogrinec
Bi li Isus Krist 1939. godine bio crnokošuljaš, nacist/fašist ili antinacifašist? Tom se parafrazom, sažeto, svećenik župe sv. Josipa radnika u zagrebačkim Gajnicama Ljubomir Vuković u jutarnjoj emisiji Radija Sljemena „Hvaljen Isus i Marija“ referirao „na jedan naslov u dnevnim novinama“. Politički. Ideološki naopako. Neprimjereno programskoj egidi redovnog dnevnog petminutnog „trenutka duhovnog zajedništva“. Posvećenog vjeri i kršćanskim krijepostima. Nekako je davnašnji profesionalni bonton imenovati novinarski uradak, autora i medij na koji se reagira, jer „jedan naslov u dnevnim novinama“ nikom ništa ne znači, podjednako može vonjati na kvazinovinarstvo, izmišljotinu i podvalu već uvriježenog citiranja „visokog izvora koji je želio ostati anoniman“. Ma dajte, „visoki izvor“, želi nešto poručiti javnosti, a krije se u – anonimnosti!? Sic transit . Nije vrijedan pozornosti.
Ideološki i povijesno je zločesto da autor radijske polemike pod egidom meditacije o Isusu i nacifašističkom pogromu elemetarne čovječnosti zataji da se zapravo referira na uradak komentatora Gorana Gerovca „Da je Isus bio živ 1939., vidite li ga kao antifašista ili u crnoj košulji? Ja nemam baš nikakve dileme“, objavljen 27. lipnja u dnevniku Večernjem listu. Podnaslovljen: „Tko nam je kriv što 1941. borbu protiv fašizma nije poveo HSS, akademici ili crkva, već su šutjeli i pustili boljševizmu poziciju moći“. Cijeli je set aktualnih lipanjskih povoda Gerovčevom profesionalno odrađenom i povijesno utemeljenom komentaru koji, razumije se zašto, može povisiti tlak dijelu „pastira“ kojima je, kao prije neku godinu na HDZ-ovom skupu u Splitu, „milija ustaška kapa od partizanske zvijezde petokrake“. Tim više, jer je tekst objavljen u mediju austrijskog gazde pod svjetonazorskim kišobranom Katoličke crkve i uopće se ne uklapa u ideološku matricu trasiranu u Večernjku prilozima Nine Raspudića, Milana Ivkošića, Zvonimira Despota, Tihomira Dujmovića, bivšeg svećenika Ivice Šole… Grovac je nešto drugo, pa još – u Večernjaku!? Nečuveno.
Pravi se tsunami čitateljske mržnje, uvreda, prijetnji i patoloških izljeva neprijateljstva stučio na novinara samo zato što je svjesno/savjesno konzumirao potpunu slobodu i pravo kazati kako bi cijenio Isusa isključivo kao – antinacifašista. „Ja nemam baš nikakve dileme.“ Ni jedan drugi odgovor nema smisla, jer bi svaka dilema bila esencijalna maloumnost. Stoga je i svećenikova usporedba Isusa Krista s Alojzijem Stepincem ne samo neumjesna, totalni promašaj, uništa nego i bogohuljenje. Isus Krist vis-à-vis Alojzija Stepinca!? Notorna glupost. Stepinčeve simpatije i suradnja (pokrštavanje Srba i Židova) s ustaškim zločinačkim režimom tzv. NDH u kojem je od travnja 1942. bio vojni vikar, ali i njegov aktivni antikomunizam nemaju nikakve pozitivne poveznice s antinacifašizmom, a još su manje alibi za Isusovo pretpostavljeno distanciranje od antinacifašizma. Čije su „razularene horde“, pročitao je gajnički „pastir“ u internetskim napadima na Gerovca, pjevale „Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga“, a crnokošuljaši su im pak prije zarobljavanja – to fanovi crnila ne spominju – gromoglasno uzvraćali „U ime Krista protiv komunista“. I nakon ratnog poraza i počinjenih zločina postali – nedužne hrvatske žrtve.
Nepismeno, pa akademsko „stado“
Jednom profesionalnom duhovniku, kojem danonoćno življenje kršćanskih krijeposti ne bi smjelo biti nepoznanica, ni javnom mediju HRT-u što se financira javnim novcem (oko 1,4 milijarde kuna godišnje) ne pristaje niti je dopušteno urbi et orbi sotonizirati partizne kao „razularenu rulju“ i farbati tunele mantrom kako „Isus sigurno ne bi bio ni crnokošuljaš niti antifašist“, nego bi postupio „kao bl. Alojzije Stepinac, koji je jednako kritizirao i Pavelića i Tita“. Svećenik može osobno misliti što god želi i drukati za koju god ideologiju – njegova privatnost nikog ne zanima i ne treba ju neukusno davati na sva zvona – ali javna riječ je javna riječ. On ne zna i zato nije pozvan govoriti na javnom radiju kako bi Isus postupio te 1939. godine. Ako je uistinu takav kakvim ga duhovni „pastiri“ slikom i riječju uprizoruju najprije totalno nepismenom, a sada već i akademski uznapredovalom vjerničkom „stadu“ – pa, eto, već treći milenij – morao je te 1939. biti samo antinacifašist, jer bi u protivnom sâm srušio vlastiti nauk, jer je kršćansku doktrinu o Kraljevstvu nebeskom suštinski utemeljio na komunističkoj utopiji i antinacifašizmu. Zato i jest u prvom dijelu – čista iluzija. Nada?
Da je Krist uistinu takav, čovjekoljubiv i moćan, živ, uvijek s ljudima i na pomoć slabijima, 1. rujna 1939. na granici Njemačke i Poljske nikad se ne bi dogodio. Kristov svijet – kakav je namijenio Čovjeku i kojim gospodari Bog – nikad ne bi dopustio Hitlera, Mussolinija, Hiro Hita, ustaše, četnike, konc-logore, genocide, holokaust… U ime Krista i „jedine prave vjere“, međutim, počinjeni su najstrašniji zločini u povijesti ljudskog roda i čak istrijebljeni cijeli narodi, a On nije reagirao. Zašto? Spaljeni su i utopljeni s mlinskim kamenom oko vrata milijuni nedužnih žena, poklana mala djeca, sotoniziran svaki s dva znanstvena zrna soli u glavi… Sâm je rimski biskup vodio devet križarskih ratova protiv „nevjernika“, pod pljačkaškom izlikom „oslobođenja Svetog groba“ i ubojicama „nevjernika“ oprosta svih grijeha. Rimokatolička je crkva uvijek bila uz vlast, koja joj je interesno dopuštala bezočno bogaćenje, raskoš, zlato, drago kamenje, kleru život u svili i kadifi, slasti i masti, krvava misionarenja u okupiranim zemljama.. Inkviziciju i indulgencije do te neumjerenosti da je prije pola milenija reformacijski svećenik Martin Luther morao uzviknuti prekretničko: „Stop rimskoj laži i licemjerju, vratimo se Isusu Kristu!“ I od tada u povijesti više ništa nije isto.
Crkva je u Drugom svjetskom ratu uglavnom odigrala negativnu ulogu: javno je i tajno lobirala i za crnog vraga, ako je bio protiv komunista. Papa Pio XII. je šutio na šest godina holokausta i nije malim prstom pomaknuo na genocidno istrjebljenje šest milijuna – samo Židova… Gdje je tu bio Krist? U crnoj košulji s onima što su ubacivali ciklon B u pretrpane „kupaonice“ u tvornicama smrti u Njemačkoj i Poljskoj ili s onima što su umirali u najtežim mukama? Je li pridržavao malj i krvavu kamu crnokošuljašima što su na jasenovačkoj skeli 1941.-1945. obarali u Savu zasužnjene nedužne Srbe, Židove, Rome i nepoćudne Hrvate ili je svaki put sa svakim od njih i Isus padao u rijeku? Zašto je to dopustio? Zato valjda tzv. Crkva u Hrvata šalje svoje najviđenije biskupe svake godine u svibnju prati nečistu savjest na Bleiburškom polju i na tuzemnim grobištima ubijenih ustaša. Za Jasenovac ju ne peče savjest, pa je dovoljno radi reda poslati na proljetnu komemoraciju tek najbližeg seoskog župnika? Na četrdesetak ostalih ustaških stratišta po RH baš nikog. A žrtva je žrtva!? Sic.
Bi li Isus Krist bio u konc-logoru u Jasenovcu s jezivim psihopatom „fra Sotonom“ alias fra Miroslavom (crkveno ime Tomislav) Filipovićem nadimkom Majstorović pod ušatim U ili s omiljenim među vjernim pukom vlč. Svetozarom Rittigom u šumi pod crvenom petokrakom u partizanima? Tog se časnog duhovnika Crkva odrekla tako što ga prešućuje ne samo o Rittigovim nego i obljetnicama zagrebačke crkve sv. Marka u kojoj je stolovao, a krvnika fra Filipovića, od čijih su se sadističkih klanja grozili i sami nacisti i vrpoljili nadređeni klerici, nije ekskomunicirala iz svojih redova. Crkva uredno godinama prešućuje i druge svoje časne službenike koji su se gnušali ustaškog režima tzv. NDH i nacifašističkih okupatora, npr. svećenika, kasnije biskupa Josipa Pavlišića, vlč. Zlatko Sivrić, koji je u Hercegovini spasio od ustaške kame nekoliko desetaka Srba, injsl. „pastira i pastirica“. Baš kao i o svim vjeskim dostojanstvenicima prvoslavnih crkava i židovske zajednice, koje su ubili ustaše.
Foto: 74. Svetozar Rittig, govori prije svečane mise u Topuskom u povodu oslobođenja Beograda – Album fotografija Mladena Ivekovića u NOB i na oslobođenom teritoriju
HPM/MRNH A-6337-402
Treba znatno više od nadnaravne hrabrosti i znatno manje od minimuma ljudskosti u sebi, pa palamuditi u „trenucima duhovnog zajedništva“ o tome što je bilo zlo, a što dobro u Drugom svjetskom ratu i na kojoj/čijoj bi strani 1939. bio Isus Krist. Mogao je i morao biti samo na jednoj strani, ako već nije želio/mogao spriječiti svjetsku klaonicu, jer ne postoji, a ta je – antinacifašistička. Ni za potpisnika ovih redaka kao ni za kolegu Gerovca – nema dileme. Ni za povijesni pravorijek je nije bilo. Zbog debelog ratnog i ideološkog putra na glavi, kolaboracionističkog duha i proendehazijskih sentimenata što neukusno bujaju od 1990-ih godina, Crkva ima prepoznatljiv gard u odnosu na taj dio nacionalne prošlosti. Vlč. Ljubomir Vuković samo je savjestan službenik te dragovoljne udruge vjerujućih građana, koji se drži matice. U politici bi se reklo programa i statuta stranke gdje, kao u Crkvi, nema demokracije. Samo hijerarhija, red i disciplina. I nema labavo.
Nacifašizam, najstrašnija ideologija u povijesti ljudskog roda, zakotrljao se iz Njemačke, Italije i Japana porobiti cijeli svijet. Prvi rujna 1939. je nacistička Njemačka napala Poljsku i taj se dan uzima početkom Drugog svjetskog rata. Okončan je 2. rujna 1945. kapitulacijom Japana. U ratu su sudjelovale gotovo sve zemlje, a izravno je ubijeno oko 62 milijuna ljudi, vojnika i civila, više od 2,5 posto svjetskog stanovništva. Više nego svaki drugi ubijeni je pripadnik slavenskih naroda, od kojih najviše Rusa. Normalan čovjek, kamoli svemoćan bog, ne može biti bešćutan i nepoduzetan u odnosu na toliku nesreću. Ako postoji i jest takav – bešćutan i nepoduzetan, pa dopušta bezmjerne patnje i stradanja svog „stada“ – ne treba u njega vjerovati. Dapače, treba ga svrgnuti s nebesa, kao što je On svrgnuo cijeli politeistički panteon svojih prethodnika. I ognjem i mačem. Piše i u Svetom pismu i u gnostičkim evanđeljima, pa tko ne vjeruje…
Frojdovsko redefiniranje podsvijesti
„Povijesno iskustvo je neumoljivo, ono kroz kontinuitet neizrecivog, gotovo biblijskog nasilja ne govori, nego urla opomene koje danas sve manje znače“, tvrdi Goran Gerovac. „I više nitko nije siguran je li antifašizam pobijedio i je li revizija povijesti proces koji je nakaradan zbog revizije ili zbog povijesti. Stoga antifašizam nije pokret i ne bi smio biti pokret. On mora biti trajno stanje duha koje će se suprotstaviti svakoj vrsti nasilja, koje neće trpjeti da mu gospodari stvarnosti određuju koliko će visoko glavu smjeti dići i u kojem kutu mu je mjesto iz kojeg ima pravo tu i tamo baciti pogled na vlastiti život. Antifašizam je internacionalna obaveza prema budućnosti u kojoj ne može biti mjesta za ignoriranje nepravde i za mirenje sa zlom.“ Kako može biti da Krist ne bude na toj strani? Kakvo je – ako uopće može biti suvislo – kleričko objašnjenje toga zašto Krist nije stao na kraj krvnicima tog 1. rujna 1939., pa i mjesecima ranije po bavarskim pivnicama i SA zloslutnim performansima, jezivim kristalnim noćima, paleži Reichstaga i legaliziranom ugnjetavanju pola milijuna njemačkih Židova, jer da „egzistencijalno ugrožavaju 60 milijuna čistih arijevaca“ (sic transit)? Hrvatskom katoličkom kleru to nije razvidno?
„Hrvati s antifašizmom imaju gotovo frojdovski problem definiranja i redefiniranja svoje podsvijesti, mjesta na kojem se susreću povijesni uspjesi i povijesni propusti kao iskrivljena ogledala kolektiviteta što postoji isključivo kao autoimuna bolest intelekta“, piše Gerovac, i dira u živu ranu ucrnjene savjesti. „Zašto je hrvatski antifašizam toliko sumnjiv? Ponajprije zato što ne može biti ekskluzivno hrvatski (kao ni Goli otok, da bi ga „crnci“ iskoristili kao argument za Titovo „zločinačko protuhrvatstvo“, op. a.) da bi uopće bio antifašizam, a drugo što je hrvatsko građanstvo u ključnim povijesnim trenucima potpuno zakazalo u definiranju pozicije kolektiva prema histeriji. Građanska Hrvatska je tada po tko zna koji put ostala u kolaboracionističkom čudu sa šutnjom pa ovo što danas pokušava nije samo razotkrivanje zločina boljševizma, nego pranje vlastite savjesti koja će opet, kada kucne odlučujući čas, izabrati kolaboracionističku šutnju arbitriranu strahom. Ne činiti ništa da bismo ostali dosljedni sebi i unaprijed pripreman alibi da mirne savjesti i uz ispovijed grijeha okrenemo glavu kad zagusti.“
I vlč. Vuković drži kako bi Krist izabrao biti nesvrstan u nacifašitičko-antinacifašističkom sukobu, da je bio živio 1939. A kako pak pojmiti da nije bio živ kad Crkva uči da je Isus uvijek živ, i vječan, i svemoćan, može što god poželi, pa je valjda na vlas takav i živ-živcat bio i 1939.? A ništa nije učinio za spas nedužnog dijela potomstva prvih blatnih ljudi, Eve i Adama!? Ili je ipak učinio baš tako, kako je bilo. A uopće nije bilo dobro.
Velečasni je u radijskom formatu „Hvaljen Isus i Marija“ fulao usporedbu s pokojnim kardinalom Stepincem, jer taj nije bio ni trunku nesvrstan između partizana u borbi za oslobođenje Hrvatske (i cijele Jugoslavije) i ustaša u kvislinškom eutanaziranju čak i svog naroda. Navijao je za tzv. NDH i nakon rata štitio ratne zločince. To čini i većina katoličkog klera u RH, BiH i dijaspori. I sinergijskom nekritičnošću – Santo subito! – uzdiže Stepinčev život i djelo na postament mučeništva, svetosti i uzoritosti. Arogantno iskrivljujući povijesne činjenice zbog kojih i papa Franjo ima problema sa Srpskom pravoslavnom crkvom u vezi s proglašenjem aktualnog blaženika svecem. Kardinal Stepinac nije travnja 1941. pozvao kler svoje dijeceze na otpor nacifašističkom okupatoru i domaćim veleizdajnicima i potporu Narodnooslobodilačkom pokretu (u kojem su više od polovice sudjelovali upravo Hrvati i katolici), nego je pozvao na podršku i pokornost „novoj hrvatskoj vlasti“, ustašama i Anti Paveliću. To nema veze ni s kršćanskim naukom niti je valjana usporedba s tim kako bi Isus „postupio 1939.“ Da je bio živ, a praktični vjernici ne sumnjaju da jest.
Napokon, čudno je da sâm Svevišnji ni trc niti mrc glede i u svezi kleričkog napadnog javnog drukanja u korist pronacifašizma/neonacifašizma, koji uzrokuje sukobe i prijepore u društvu, a ljudi su 86,28 posto statistički katolici, vjernici. Pa se ipak dijele. Ovih je dana Istarski demokratski savez (IDS) prijavio katoličku Laudato TV Vijeću za elektroničke medije zbog maloumnog koketiranja s notornim ustaštvom. Nogometni uspjeh hrvatske reprezentacije protiv Danske na EP-u 2018 u Rusiji toliko je razgalio crne duše uredničko-novinarskim samoucima tog medija da su „vatrene“ pakosno svrstali među ustaše. Kao da su zajedno s izbornikom Zlatkom Dalićem – zločinačka Crna legija Jure Francetića i Rafaela „viteza“ (sic) Bobana. Koja je, eto, upravo smoždila i Maršala, i Vrhovni štab NOV i POJ i sve njihove proleterske divizije u kojima su, vidi povijesne ironije koja se narugala ustašama u brk, većinom bili – Hrvati. I legendarni im vođa bio Hrvat i komunist. Tito, naš Stari, kumrovečki Joža, Ljubičica bijela i plava… Bilo je tako, što bi rekao Tomislav Jakić.
„Laudato TV je na na svojoj službenoj Facebook stranici objavio sliku s natpisom ‘Ante zove, Luka viče, mi smo spremni izborniče’ jasno parafrazirajući ustašku pjesmu ‘Evo zore, evo dana’ u kojoj najpoznatiji stih glasi ‘Jure zove, Boban viče, za dom spremni Poglavniče’“, navode u IDS-u. „Sramotno je da se uspjesi naše nogometne reprezentacije koriste kao alibi za širenje fašističkih parola. Zbog svega onoga što su pokazali na terenu, naši nogometaši zaslužuju apsolutno poštovanje, a ne da ih se poistovjećuje s nacističkim suradnicima Francetićem, Bobanom i Pavelićem. Nedopustivo je da jedna televizija javno ističe simbole ustaškog režima i time potiče opasnu praksu normalizacije totalitarnih stavova koja je u Hrvatskoj, na žalost, u posljednjih nekoliko godina uzela maha. Objava Laudato TV, televizije koja bi se po vokaciji trebala voditi načelom tolerancije i kršćanske ljubavi, uvredljiva je za sve građane Hrvatske. Urednike Laudato TV podsjećamo da je ustaški pokret najveća mrlja u našoj povijesti i da je svako promoviranje simbola zločinačkog ustaškog režima u svojoj osnovi duboko antihrvatsko. Tako za Hrvatsku navijaju samo oni koji je ne vole.“
Je li to i obrazac na kojem se kršćanstvo – po izlasku iz katakomba i Konstantinovim ustoličenjem na monoteistički tron službene/državne vjere – u krvi otarasilo „heretika“ i zauzdalo milenijski opstanak, koji digitalno društvo argumentirano dovodi u pitanje? Otkako se fanovima Jure i Bobana posrećilo preroštati Vijeće za elektroničke medije i otjerati agilnu predsjednicu Mirjanu Rakić, barda (HRT) televizijskog novinarstva u Hrvatskoj, dakako da nova, ZNA SE družina neće uvažiti IDS-ov zahtjev za „najoštrije sankcioniranje protuzakonitog ponašanja Laudato TV-a“ tako da joj se „odmah oduzme ili suspendira koncesija za emitiranje“. To se ne čini ni javnom HRT-u, gdje gotovo nema emisije bez nekritičkog, snishodljivog i agresivnog promicanja katolicizma i praznovjerja nauštrb sekularizma, pluralnog građanskog društva u kojem su vjera i vjerovanje privatna, duboko intimna stvar pojedinca. Nikako javna, tako da bode u oči napisana i na plotu.
„Ali ja nisam vjernik!“
Uzima se kao normalno da su svi slušatelji/gledatelji katolički fanatici, a nisu, pa ne mogu živjeti da im se dnevno – osobito nedjeljom, u redovnim prijenosima misnih slavlja – ne serviraju neprobavljive količine indoktrinirajućeg praznovjerja/jednoumlja. Začinjenog zadrtim politikantstvom – referendumi, obitelj, pobačaji, LGBTQI manjinci, tzv. rodna ideologija, itsl. – i pronacifašizmom. Emisija „Hvaljen Isus i Marija“ jedna je u nizu. Ugovor HRT-a i Hrvatske biskupske konferencije (HBK) o suradnji sramotna je činjenica za javni medij – koji haračem od 80 kuna mjesečno plaćaju svi građani: katolici i inovjerci, ateisti i agnostici… – jer participacija vjerskih sadržaja u cjelini HRT-ovih programa znatno nadilazi objektivne potrebe šire javnosti. Crkva samostalno određuje sadržaj i realizatore vjerskog programa, nitko „svjetovan“ to ne nadzire, a podložnička atmosfera u upravi i uredničkom traktu javne kući dopušta vjerskoj indoktrinaciji kapilarnu dominaciju u slici i riječi na svim programima. I voditeljske eskapade, kojima se svaki gost apriorno tretira kao katolik.
Ponekad dolazi do smiješnih neugodnosti da sugovornik diskretno upozori voditelja: „Ali ja nisam vjernik!“ A ovaj se, ne razumijevajući, kiselo ceri. Na toj je razini i ideološka nezrelost ili notorno kameleonstvo u odnosu na popudbinu nacifašističkog, ustaškog dijela hrvatske prošlosti. Evidentna ne samo na javnom mediju HRT-u i cijeloj lepezi drugih medija nego i na obama državnim brdima, u političkom mainstreamu, tzv. Crkvi u Hrvata, pa sve do stadionske rulje koja nema pojma što znači „Za dom spremni“. Tko je kriv za to što ne znaju? Škola, kojoj je važnije da dijete u petom razredu osmoljetke zna naizust u kojem stoljeću je živio sv. Pavao i kako je progonio prve kršćane (ne da je i kamenovao sv. Stjepana, prvomučenika), nego da dijete ne mora pitati kod kuće: „Tata, a tko je bio taj Tito?“ A on i njegovi, zapravo naši antinacifašisti, bili su bolja hrvatska prošlost. Crkva samo djelomično jest, a ustaše uopće nisu. I točka, ne amen. Tko djeci skriva istinu? Oni koji Hrvatskoj ne žele dobro, nisu iskreni vjernici i lažu da vole svoju domovinu.
Narod koji se srami svoje bolje prošlosti nema budućnost. Narod koji je prisiljen odgajati nove naraštaje na povijesnim krivotvorinama i izmišljenim mitovima radi bildanja tzv. nacionalne svijesti, pa će im zatajiti istinu da se „kapa s tri roga“ nije borila „protiv Boga“, sam si je kriv što će – kaže Gerovac „kad zagusti“ – ponavljati do istrjebljenja epizode kad su najprije crni crvene do 1945., a crveni crne od 1945. osvetnički, bjesomučno hvatali za guše. Velik je krimen duhovnih „pastira“ što su sudjelovali i nastavljaju sudjelovati u ideološkom klinču dobra i zla, silom gurajući Krista na stranu zla, jer ta rabota na kraju uglavnom skonča u krvi. I još većoj mržnji. A Hrvata nema ni za pola Londona niti za cijelu ulicu u osrednjem kineskom gradu da bi se smjeli međusobno mrziti i ubijati.
„Vjera koju je potrebno braniti zabijanjem bajuneta u srca drugačijih i nije vjera nego vudu“, poentira Goran Gerovac. „Uostalom, kad govorite o Isusu, zamišljate li ga kao antifašista ili kao crnokošuljaša? Ja nemam dileme jer za mene je Ješua iskonski antifašist koji je u borbu protiv zla krenuo iz snage osamljenosti svog nepobjedivog duha. Možda bi zapjevao i Internacionalu da je znao riječi i čuo note, možda bi sljedbu poveo u šumu ili bar ponovno i zamjenski u neki vrt da je slutio neprijatelja, ali sam siguran da ne bi šutio. Ne bi! Pa i pod cijenu da Europa nikad ne bude kršćanska.“
Ili je Večernjakov admin možda zbog forsirane „ideološke ravnoteže“ probrao reagiranja čitatelja na Gerovčev komentar, pa pustio samo mrzilačke i nafutrane ljutim nacifašizmom, ili taj dnevnik uistinu okuplja samo vjerski/ideološki nastrani publikum, pa je onda sve jasno. I to zašto je loša dijagnoza civilizacijskog zdravlja Bijedne Naše. Teško da ima trećeg. „Što ovo partizansko kopile Gerovac sugerira??!!“, internetski grmi izvjesni plavac plavi, vjerojatno dobrano podmaliganjen plavcem malim, jer trijeznom katoliku i k tome Hrvatu takav diskurs ne bi pao na um. „Da bi Isus bio za zločince partizane, koji su bez suđenja pobili nekoliko stotina tisuća Hrvata i više od 600 svećenika, redovnika i redovnica????!!“ Plavac plavi nije precizirao jesu li među pobijenim redovnicama bile i one koje su u ustaškom dječjem konc-logoru u dvorcu Erdödy u Jastrebarskom glađu, žeđu, premlaćivnjem, hladnoćom i zvjerskim pogrdama „pomagale“ pohvatanoj srpskoj djeci s Banovine, Korduna, Like, Kozare… čim prije otići, valjda, u Kraljevstvo nebesko?
Ili svećenici i redovnici što su u ustaškim odorama sudjelovali u zločinima i borbi protiv partizana, a nisu imali sreće 1945.-1946. nabasati na tzv. štakorsku stazu svećenika Krunoslava Draganovića, zakrabuljeni se opskrbiti lažnim dokumentima u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu te sakriti u mračnim jazbinama prekooceanskih zemalja, s diktatorskim režimima? Treba li među pobijenim „mučenicima“ u crkvenim haljinama prepoznati „fra Sotonu“, kako su jasenovački uznici prozvali fra Miroslava (Tomislav) Filipovića? Često spominjane fratre iz samostana u Širokom Brijegu, koji su se oružjem suprotstavili partizanima i ubili više od 200 uglavnom Hrvata iz 11. dalmatinske brigade? Kad je palo to ustaško uporište, ubijeni fratri nađeni su s oružjem, kao oni što su zarobljeni živi te u istrazi priznali što se događalo. Ubijeni svećenik Zvonimir Brekalo, pak, iz ustaške postrojbe u konc-logoru Jasenovcu odavao je egzekutorima ispovjedne tajne zasužnjenih, što je značilo smrtnu presudu. Kriminalizirajući partizanske „razularene horde“ za ubojstva 664 isključivo katolička svećenika, redovnika i redovnica, pronatalitetni je redikul don Anto Baković zapisao o Brekalu: „Nikog nije ubio ni silovao, bio je pravi Hrvat, a jedino mjesto za Hrvate su bili ustaše“. Većina razumnih Hrvata i manji dio katoličkog klera bije 1941.-1945. dvojio: svoje su jedino mjesto vidjeli među partiznima, ne među ustašama.
Široki Brijeg – foto: heiligenlexikon.de
Od 1990-ih se neukima militantno želi prati mozgove „zločinima partizanskih divljih horda“ – u akciji je cijeli jedan pokret tzv. konzervativne revolucije, naslonjen na pronacifašističke i rigidne dijelove tzv. Crkve u Hrvata – ne bi li se zločince prepravilo u nacionalne junake, a luzersku ideologiju u temeljni kamen nacionalno čiste (sic transit) državne budućnosti. Pa će i svećenik Josip Kaurinović biti poželjan lik, jer to što je u Prijedoru pucao iz crkve na partizane, don Baković će pohvaliti: „To je bio pravi borac za vjeru“. Jer, „nije istina da su Hrvati započeli ovu borbu. Krivi su Srbi i komunisti koji su mrzili NDH i koji su se digli protiv nje i mrzili Hrvate samo zato što su Hrvati“. Te su uknjižene nebuloze 2010. čistom peticom ocijenili, zapisao je tjednik Novosti, „kardinali Josip Bozanić i Vinko Puljić kao veoma značajno djelo. Uostalom, što Crkva misli o toj knjizi dovoljno govori to što sâm vojni ordinarij Juraj Jezerinac drži misu časnoj sestri Žarki Ivasić, koja je u septembru 1943. godine ustašama, kada su provalili u Otočac, prokazala 27 nepokretnih partizanskih ranjenika koje su ustaše onda zaklali“.
Časna je zaslužila paunovim perom po debelom mesu ili po kratkom postupku na prijekom sudu? Oni i njihovi potomci koji za „partizansku bandu“, njihove obitelji, širu rodbinu, čak prijatelje i poznanike nisu imali nikakve milosti, suda ili ljudskog osjećaja do li noža, metka, toljage, užeta, bodljikave žice… – pa se čak fotografirali sa zaklanim civilima kao s divljom lovinom, paležom i opljačkanom imovinom – sedam desetljeća po okončanju tih događaja zazivlju pravdu, sud, demokraciju, apeliraju na ljudskost… Što je Katolička crkva u Bijednoj Našoj zaslužila za to što već više od dva desetljeća u Zagrebu i Splitu slavi mise zadušnice najvećem izrodu kojeg su Hrvati ikad imali, zločincu Anti Paveliću, ludo pronacifašistički politizira na Bleiburškom polju i širom RH odaje počast crnokošuljašima koje je sustiglo milo za drago? I k tome odvlači na njihovu stranu samog Isusa Krista, na način da mu za model ponašanja u klinču dobra i zla nameće Alojzija Stepinca? U očitom nastavku kolaboracionističke histerije?
Pa, „kad kucne odlučujući čas“, gađa Gerovac usridu, naći će se već nekakav „alibi da mirne savjesti i uz ispovijed grijeha okrene glavu kad zagusti“. Licemjerno je reći kako mi nemamo ništa sa zločinima i osvetom za osvetu na koje crno zlo balkanski maloumnici s vremena na vrijeme natjeraju neko novo – topovsko meso. Čak i kad uteknu vješalima, streljačkom stroju ili jamama bez dna, ljudi nahvao (dum Marin) ne mogu izbjeći povijesnu ludaru. Kome pri zdravom razumu treba gurati Krista među takve, slaviti crnilo i zazivati blagoslov? Isus Krist vis-à-vis Alojzija Stepinca? Mission: Impossible.
Mržnja, ispovijed i hostija
Kažu, istina boli, a glupost ne. Ili, čega se pametan srami, time se budala diči. Nevjerojatno je, međutim, da je gajnički duhovni „pastir“ vlč. Ljubomir Vuković u tom smislu poželio – i to baš u radijskoj emisiji „Hvaljen Isus i Marija“ (!?), gdje srijedom u 6,45 sati stalno nastupa – udariti na profesionalnu svijest novinara Gorana Gerovca, koji ima slobodu reći što misli i na toj slobodi, profesionalnoj svijesti i savjesti zarađuje kruh svagdašnji. Svećenik, zauzet u slobodno vrijeme kao pjesnik, glazbenik i internetski duhovnik, ali i kontroverzni protivnik LGBTQI manjinaca (smatra ih nastranima), zagovornik rigidnih svjetonazorskih stajališta nije našao razložnim – a to je smisao službe kojoj se posvetio – opaliti društvenomrežne hiperproduktivce nevjerojatne količine mržnje, netolerancije, prostakluka, primitivizma i uvreda novinaru Gerovcu, kakve uvjereni kršćanin ne smije prakticirati. Nisu na popisu izvornih kršćanskih krijeposti, što ih j navodno propisao sâm Isus Krist. Mrziti i željeti smrt drugom čovjeku? Užas. Velečasni – „Hvaljen Isus i Marija“ – o tome ni slova, pa vjerničko licemjerje dobiva na javnom legitimitetu. Dopušteno je i poželjno kad je katoličko/hrvatsko.
Kao što biva i s ponoćnim pronacifašističkim grafiterima (ustaško ušato U s križem među krakovima, svastika, „ubij Mamića“, „ubij Srbina“, „Bog i Hrvati“…), i internetski se kukavelji kriju pod pseudonimima, šiframa i lažnim profilima, ali i iza te kulise – stoje ljudi. Mora biti s krunicom oko vrata ili na automobilskom retrovizoru, svejedno? Manje-više redovni na ispovijedi, gdje svoju mržnju i vjersko licemjerje – kaže papa Franjo gore od svakog ateizma – uopće ne spominju, jer ga ne smatraju grijehom. Mirne savjesti gutaju hostije. I mrze dalje i užasnije nego prije ispovijedi. Da nije tako, ne bi mržnja i prostakluk stupali strojevim korakom na procrkvenim hodnjama za ovo, za ono, gdje, ne bi erupirala iz „pastirskih“ homilija s oltara i izjava (npr. sisačkog biskupa Vlade Košića, prijetnji ekskomunikacijom pobornicima Istanbulske konvencije, itsl.), kuljala s društvenih mreža i crkvenih medija.
Kakvi su to „pastiri“ i kako su odgojili svoje „stado“, ako su spremni – „u ime Krista protiv komunista“, jelte – iskorijeniti svakog tko misli/djeluje drukčije od njih? Kakva je kvaliteta vjere u kojoj mržnja i netrpeljivost prema drugima i drukčijima nisu smrtni grijeh, pa na njega nije dužan upozoriti ni svećenik u javnom mediju? Prije, nego na ideološku razliku.
tacno
