Thompsonov tim uopće se nije zamarao brigama mogu li grad i država podnijeti urnebes s tolikim brojem ljudi. Može li se osigurati sve što je potrebno da bi se izazovi sveli na prihvatljivu mjeru. Suprotno, organizatori sada pokušavaju proskribirati bilo kakvo problematiziranje svoje odgovornosti za evidentne sigurnosne dubioze i propuste.
Zagrlimo se pred svima, neka vide da nas ima – poručio je preko društvenih mreža Marko Perković Thompson svojoj publici, koja će se u subotu okupiti na njegovu megakoncertu na zagrebačkom Hipodromu. Pjevač je potom dobio priliku da na javnoj televiziji u prvim minutama centralne informativne emisije u posebnom intervjuu obrazlaže spektakularne gabarite svog eventa – „najveća produkcija u Europi“, „više tehnike nego na koncertu Lady Gage u Riju“, „nešto najbolje na svijetu“ – i napadne medije proglašavajući njihovo postavljanje logičnih pitanja hajkom. „Šire histeriju da bi naštetili mom koncertu“, kaže Thompson. Premda je posao novinara da postavljaju za javnost zanimljiva i važna pitanja na koja bi on i njegova ekipa svakako morali odgovoriti.
Megalomanski apetiti
Kao prvo, apsolutno je ne samo legitimno nego i nužno postavljati pitanje sigurnosnih aspekata njegova koncerta u Zagrebu. Pola milijuna ljudi, na vrelom srpanjskom suncu, satima na nogama, koji će se do Hipodroma morati nahodati, nesumnjivo predstavljaju ogroman sigurnosni rizik. Organizatori će vjerojatno uraditi sve što je u njihovoj moći da sve protekne u najboljem redu. Javnost sada zasipaju podacima da će za sigurnost biti zaduženo oko 5000 osoba, da policijska pojačanja stižu iz cijele zemlje, da su podignuta 24 nadzorna tornja i napravljeni dovoljno široki koridori za hitne službe te VAR soba s kamerama za nadzor, da je angažirano pedesetak do osamdeset medicinskih timova i na Velesajmu se postavlja poljska bolnica s oko 200 ležaja. Govore o tisućama toaleta i milijunima bočica vode. Thompsonov tim tvrdi da na koncertu neće biti gužve. U gradu hoće, ali na Hipodromu, vele, neće, pa pozivaju obitelji neka slobodno dođu s djecom i hvale se da će u publici biti i cijeli ešalon trudnica.
Čini se da svjesno umanjuju ozbiljnost problema koji su svojim megalomanskim apetitima sami proizveli. Postoje ozbiljni razlozi zbog kojih se koncerti takve brojnosti po svijetu rijetko organiziraju. Ljudsku je masu teško držati pod kontrolom. Znalci se boje utjecaja pirotehnike, maligana i proključalih emocija. Također upozoravaju na opasnost pokretanja stampeda koji u takvom moru ljudi može biti poguban. Spominju koncert Riblje čorbe u Zagrebu 1982. godine, kada je na platou ispred Doma sportova prilikom kaotičnog ulaska u dvoranu jedna djevojčica doslovce zgažena. U Hrvatskoj se nedavno pojavio Netflixov dokumentarac o tragediji koja se prije četiri godine dogodila u SAD-u, na festivalu Astroworld Travisa Scotta, kada je na koncertu s pedesetak tisuća posjetitelja pod velikim pritiskom mase doslovce ugušeno deset mladih ljudi.
Sigurnosno bi bilo mnogo prihvatljivije da je koncert na Hipodromu organiziran u više dana s manjim brojem ulaznica. Ali Thompson nije bio sklon takvoj ideji. Možda zato što se u tom slučaju ne bi mogao dičiti svjetskim rekordima. Nikad veći koncert – vrlo gordo zvuči. U svakom slučaju, omogućeno mu je da radi što hoće, da praktično zanemari i ignorira ozbiljne, možda i dramatične sigurnosne opasnosti. Pjevač se nije držao propozicija koje je s Gradom Zagrebom bio dogovorio. Prvo je potpisao sto tisuća posjetitelja i odmah prodao skoro dvostruko više karata. Puštanju ulaznica u prodaju nije prethodila – što bi bilo normalno – sigurnosna procjena na osnovu koje bi se određivala brojnost publike, nego se o sigurnosti počelo misliti kasnije, nakon što su karte bez bilo kakvih ograničenja otišle u promet. Thompsonov se tim uopće nije zamarao brigama mogu li grad i država urnebes s tolikim brojem ljudi podnijeti. Može li se osigurati sve što je potrebno da bi se izazovi sveli na prihvatljivu mjeru. Upravo suprotno, organizatori sada pokušavaju proskribirati bilo kakvo problematiziranje njihove odgovornosti za evidentne sigurnosne dubioze i propuste.
Čudne ideje Thompsonova tima
Drugo, kao nezaobilazno se nameće i pitanje teškog maltretiranja cijelog Zagreba za potrebe jednog pjevača, odnosno njegova biznisa. S najavljenih pola milijuna ljudi na koncertu, Zagreb će se za vikend gotovo poduplati. Neke su prometnice u blizini Hipodroma već danima zatvorene. S petka na subotu zatvorit će se nekoliko kvartova i mostovi, gotovo cijeli južni dio grada. Prometno preopterećeni Zagreb zagušit će tisuće dodatnih vozila za koja nitko ne zna kamo će. Za parkinge nema rješenja. Prilično je neizvjesno mogu li do prilaza gradu uopće stići. Netko je izračunao da je 50 tisuća automobila, koliko će ih se najmanje s raznih strana uputiti na koncert, ravno koloni od Splita do Zagreba. Tramvaji će po gradu voziti koliko budu mogli, ali takvu masu ljudi ni u optimalnim okolnostima ne mogu prevesti. Na javni promet stoga uglavnom ne treba računati, pa će se do Hipodroma morati tabanati. Trpjet će i oni koji za Thompsona uopće nisu zainteresirani. Cijeli će grad faktički biti paraliziran, u svojevrsnom izvanrednom stanju. Iz gradske uprave Zagrepčanima poručuju da tih dana zaborave na svoja vozila i bilo kakvo kretanje. Neće moći ni po špeceraj. Nezadovoljnima preporučuju strpljenje. „Život u gradu podrazumijeva neka prilagođavanja“, kaže Andro Pavuna, zagrebački pročelnik za promet.
Pavuna u danim okolnostima vjerojatno radi najbolje što može. Nije on donio odluku da se Država i Grad faktički stave u Thompsonovu funkciju. Država je naredila mobilizaciju svih svojih policijskih snaga. Od zdravstva također traži pojačani angažman. Iz Ministarstva je prema zagrebačkim bolnicama otišla instrukcija da petinu svojih kapaciteta oslobode za potrebe zbrinjavanja posjetitelja koncerta, što ministrica Hrstić – nakon burne reakcije javnosti – vrlo neuvjerljivo pokušava demantirati. „Osobno smatram da bi bilo dobro da se ovako veliki koncert podijelio na dva ili tri manja“, izjavljuje zagrebački gradonačelnik. Ali ni Tomašević na takvom logičnom uvjetovanju nije odlučio inzistirati. Sigurno je da Thompsonov koncert nije trebalo zabraniti, za što se neki sada zalažu, ali je trebalo dogovoriti okvir u kojem će se moći odvijati. Tako da cijeli grad ne postane žrtva jedne bezobzirne trke za profitom i slavom. Jer bi i koncerti u gradu, kako bi rekao Pavuna, morali podrazumijevati neka prilagođavanja. Svašta je Thompsonovoj ekipi padalo na pamet. Primjerice, da šoping-centri u Zagrebu na dan koncerta uopće ne rade, nego da svoja parkirališta prepuste njihovim potrebama. Ali zna se tko donosi odluke. Normalno je funkcioniranje jednog skoro pa milijunskog grada važnije od bilo kojeg i bilo čijeg koncerta. Zagreb je neodgovorno izručen Marku Perkoviću i njegovim privatnim interesima. Povrh svega, iz državne će se i gradske blagajne podmiriti dio troškova pojačanog angažmana zdravstvenih i komunalnih službi.
Normalni ustašoliki sentimenti
Kao treće, nemoguće je preskočiti i neka baš za Thompsona specifična pitanja. O sigurnosnim bi se prijetnjama moralo razgovarati bez obzira na to čiji je koncert. O blokiranju normalnog života u Zagrebu također, neovisno o tome tko ga uzrokuje. Ali kod Perkovića se nikada ne radi samo o muzici nego se jako radi i o politici. Radi se o konstantnom koketiranju s ustašlukom, zbog kojega su mu nastupi po Europi često zabranjivani. O tome danas, a povodom njegove supermasovke na Hipodromu, govore njemački, a šute hrvatski mediji. Organizatori tvrde da će koncert biti „jedno domoljubno okupljanje“. Perković sam kaže da želi „pričati našu hrvatsku priču, pozitivnu i punu ljubavi prema našim vrijednostima, ljubavi prema Bogu, obitelji i domovini“. Čovjek je poznat po vrlo bizarnom shvaćanju domoljublja: Hrvatsku žarko ljubi, ali joj poreze voli ne platiti. Navodna ljubav prema Bogu, obitelji i domovini često je crnokošuljaški kostimirana. Upakirana pod ustaškim pozdravima i insignijama.
Dio onih koji vole Thompsonovu muziku sigurno ne dijeli njegove revizionističke stavove. Ali on se političkih implikacija nekih svojih pjesama i nastupa nikada nije odrekao. Svemu tome unatoč, javna ga televizija ovih dana gotovo desetominutnim intervjuom na početku Dnevnika uvodi u mainstream. Novinarka mu, sva ustreptala od ganuća, ni jedno relevantno, a pogotovo ne neko škakljivo pitanje nije postavila. Raspitivala se o tehnikalijama, a ne o meritumu, da bi završno, kao da je HRT reklamni pano za Thompsona, „sve građane“ Hrvatske pozvala na Hipodrom. Drugog će se dana u istoj emisiji dio tog promotivnog glancanja ponoviti. Nije problem u Marku Perkoviću, ni u njegovim koncertima, ni u njegovim turbodesničarskim uvjerenjima. Problem je u onima koji se ponašaju kao da su njegovi ustašoliki sentimenti normalni i prihvatljivi i koji će generalno kukavički pred njim podviti rep, mireći se s onim što nikome drugome ne bi tolerirali ni dopuštali.
