Političko osnaživanje Tomislava Tomaševića dobra je vijest za hrvatsku ljevicu. Jer rješava manjak liderstva u njenim redovima. Jer bi u njemu mogla imati dobrog kandidata za premijera. Što joj je dosad jako nedostajalo. Ali to nije dobra vijest za Hajdaša Dončića, koji se otkako je došao na čelo SDP-a, ne prestaje predstavljati kao budući premijer Hrvatske
Čini se da je hrvatska ljevica napokon dobila lidera. Mali je problem u tome što on to ne želi biti. Odluka zagrebačkog gradonačelnika da ne dopusti pjevanje ustaškog pozdrava u prostorima Grada i tako se suprotstavi nadirućem crnokošuljaškom valu, katapultirala je Tomislava Tomaševića do pozicije prvog čovjeka lijeve Hrvatske. Mjesto koje je dosad bilo upražnjeno.
Jer hrvatska ljevica, baš kao i desnica, nemaju prvake s liderskim kapacitetima. Hrvatskoj generalno fali ličnosti s takvom karizmom. Posebno su dramatični manjkovi u politici, tamo gdje je sposobnost vođstva valjda najvažnija. Politikom u Hrvatskoj danas vladaju ljudi bez liderskih svojstava. Andrej Plenković sigurno nije lider desnice, premda je šef sve desničarskijeg HDZ-a. Zahvaljujući svojoj funkciji potpuno gospodari strankom koja hegemonski kontrolira gotovo sav prostor od centra udesno, s pozicije premijera gazduje i cijelom Hrvatskom, ali činjenica da je otišao poljubiti prsten jednom pjevaču, novokomponiranoj ikoni proustaške desnice, jasno govori da ne funkcionira kao lider. Nema tu političkog vođstva. Poklonom na Hipodromu pokazao je slabost, a ne snagu. Zadrhtao je i klecnuo. Da se osjeća moćno i odlučno, da je zaista politički lider, nikad to ne bi napravio.
Praznina na ljevici
Na ljevici slična situacija. Predsjednik Republike koji je prije godinu dana u izbornoj kampanji spremno konje sedlao, ušutio na Pantovčaku. Crna je rekonkvista, s ustaškim ZDS-om na usnama, zajahala Hrvatsku, Zoran Milanović ne haje. Pušta da prolazi. Šef najveće lijeve stranke Siniša Hajdaš Dončić ni vlastitom SDP-u nije autoritet. Na braniku je civilizirane Hrvatske i njenog ustavnog poretka, a kontra sila mraka, isprednjačilo nekoliko žena – bivša premijerka Jadranka Kosor, saborske zastupnice Dalija Orešković, Ivana Marković, Sandra Benčić i nestranačke organizatorice nedavnog, prilično uspjelog antifašističkog marša u četiri hrvatska grada.
Međutim, odluka zagrebačkog gradonačelnika da Thompsonu – dok ne odustane od pjevanja ustaškog pozdrava – ne dozvoli koncerte u prostorima Grada, potpuno mijenja igru. Tomašević se tim potezom profilira kao potencijalno najvažniji oporbeni političar. S jasnim liderskim potencijalom. Sposoban donositi teške i hrabre i dugoročno važne političke odluke. Spreman oduprijeti se ne samo jednom tamburašu s prevratničkim političkim pretenzijama, nego i svemu onome što je za njim prokuljalo u javnost, s ambicijom da mijenja karakter hrvatske države. Političko osnaživanje Tomislava Tomaševića dobra je vijest za hrvatsku ljevicu. Jer rješava manjak liderstva u njenim redovima. Jer bi u zagrebačkom gradonačelniku mogla imati dobrog kandidata za premijera. Što joj je dosad jako nedostajalo. Ali to nikako nije dobra vijest za Hajdaš Dončića, koji se otkako je došao na čelo SDP-a ne prestaje predstavljati kao budući premijer Hrvatske. I to u dva mandata.
Thompsonov udar nije zagrebačkog gradonačelnika oslabio, nego ga je ojačao. Suprotno namjerama, otvoreni poziv s koncerta u Areni na rušenje legalno izabrane vlasti u Zagrebu, garniran optužbama o ‘ekstremno ljevičarskoj sekti i ostacima jugokomunizma’, mobilizira podršku Tomaševiću
Na iduće izbore – bez obzira na to kada će oni biti, u redovnom ili u izvanrednom roku, kako se sada prilično nerealno počelo šuškati – SDP i Možemo! najvjerojatnije idu zajedno. Formalno odluka o tome još nije donesena, ali nešto se s prošlih izbora ipak naučilo. Dvije su stranke svojim odvojenim izbornim nastupom snažno, možda i presudno pomogle HDZ-ovoj pobjedi. Sada se bliska suradnja na ljevici evidentno trenira i u Zagrebu i u Saboru. Što Možemo! ističe kao uvjet za zajednički izlazak na izbore. U prednovogodišnjem intervjuu Jutarnjem listu gradonačelnik Tomašević otvoreno najavljuje već predizborno udruživanje. „Bude li suradnja sa SDP-om i dalje tako dobra kao sada, ja sam za predizbornu koaliciju“, kaže. Na taj bi se način, kako stvari sada stoje, lijevom bloku osigurala prednost nad HDZ-om. Mjesečne ankete o popularnosti političkih stranaka pokazuju da su već godinu dana SDP i Možemo! u zbroju jači od HDZ-a i Domovinskog pokreta. Dvije su stranke ljevice složne i u stavu da jača daje premijerskog kandidata. Hajdaš o tome ne prestaje govoriti, prvi su ljudi Možemo! suglasni. Tomašević i Sandra Benčić vjeruju, kažu, da bi šef SDP-a bio dobar predsjednik zajedničke vlade.
Irelevantni Hajdaš Dončić
Ali u ovoj je stvari mnogo važnije što misle hrvatski birači. A ako je vjerovati testiranju političke volje građana, onda Siniša Hajdaš Dončić nikako nije dobar kandidat za premijera. Njegov je osobni rejting skoro nikakav, daleko ispod SDP-ova. Hajdaša nema ni među deset najpopularnijih političara u Hrvatskoj. Porazno je da u prvoj desetorki nema baš ni jedne ličnosti iz SDP-a. Što znači da nitko od asova s Iblera ne ostavlja nekog jačeg traga u javnosti. Dok upola slabiji Možemo! na toj listi redovito ima po tri političara, Tomaševića, Sandru Benčić i Ivanu Kekin, SDP doslovce nema nikoga. Bolje od njih kotiraju čak i šefovi Mosta, bivši Božo Petrov i novoizabrani Nikola Grmoja. Hajdaša nema ni u Saboru, pozornici na kojoj se bije politička bitka i na kojoj se političari profiliraju. U pola je godine govorio navodno samo dva puta, bez nekog posebnog odjeka. Intervjui su mu blijedi, izjave nezanimljive. Nema tu političke snage, čak ni čvrste poze. Uglavnom irelevantnost. Pamti se da je nedavno u jednom podcastu pokazivao tetovažu, ne pamti se što je govorio. Tvrdnje da mu je CV jači od Plenkovićeva neviđena su lakrdija.
Oko stranke se šef SDP-a prilično trudi, ali bez nekih ozbiljnijih rezultata. U četiri su najveća grada partijske organizacije raspuštene, nova se rukovodstva u statutarnom roku nisu uspjela izabrati. O Hajdaševoj kadrovskoj politici najviše govori činjenica da jedna odmetnuta SDP- ova saborska zastupnica sada diže ruku s HDZ-om, a donedavna je stranačka uzdanica u Splitu također preletjela Plenkovićevu jatu, u zagrljaj s notornim Kerumom. Prilično blijeda stranačka reprezentacija u Saboru i zagrebačkoj skupštini rezultat je preferiranja ličnosti bez javnog autoriteta. Onih koji se uz stranku više vežu karijernim ili uhljebničkim razlozima nego uvjerenjima. Nešto se od tog pogubnog modela funkcioniranja dade naslutiti iz nedavne Hajdaševe izjave da će mu njegov „frend“ s Pantovčaka pomoći da postane premijer. Kako će mu to predsjednik Republike pomoći nije precizirao. Ali obično o tome tko će biti premijer odlučuju birači, pa bi se Milanović od takve interpretacije izbornog procesa u kojem bi on nekome trebao biti pomagač, morao ograditi. Generalno, nešto je jako trulo u inzistiranju šefa SDP-a na njegovoj premijerskoj kandidaturi. Logično je da šef jače stranke u koaliciji polaže pravo na mjesto premijera, ali je također logično da stranku koja pretendira na premijersku poziciju vodi jaka politička ličnost, s velikim ugledom u javnosti. Dok Hajdaš smatra da mu to pripada automatski, po stranačkoj funkciji. Implicirajući da će ga partija, neovisno o njegovim vlastitim kapacitetima i učincima, lansirati na premijersku poziciju. Umjesto da svojim vođstvom vuče cijeli SDP, on bi se na njenom rejtingu faktički šlepao.
Tomaševiću bi poguranac mogli predstavljati i rezultati koje će s okončanjem svoga drugog mandata moći pokazati. Svi vrtići, škole, prometnice i komunalni standardi. FOTO: Emica Elvedji/PIXSELL
Oskudna stranačka mreža
Tomislav Tomašević djeluje mnogo superiornije. Bio bi jako dobar kandidat za premijersku funkciju. Za tu ga ulogu kvalificiraju dva mandata na čelu Zagreba. Upravljanje najvećim gradom u Hrvatskoj dobar je i vrlo logičan trening za vođenje države. Andrej Plenković raspolagao je svojedobno mnogo skromnijim kvalifikacijama. Prije deset je godina na mjesto premijera došao bez bilo kakvog upravljačkog iskustva. Tomaševiću bi snažan poguranac mogli predstavljati i rezultati koje će s okončanjem svoga drugog mandata moći pokazati. Svi vrtići, škole, prometnice i komunalni standardi na kojima se u Zagrebu sada radi. Povrh svega, zagrebački je gradonačelnik jedan od najpopularnijih političara u Hrvatskoj. Premda je stranačka mreža Možemo! vrlo oskudna, Tomašević je na rejting listama konstantno među prvima, najčešće odmah iza predsjednika Milanovića, a ispred premijera Plenkovića.
Svojom odlukom da povuče potez za kakav Plenkovićeva vlast nije imala hrabrosti, da tamo gdje on odlučuje zaustavi proustaške derneke, armirao je vlastitu poziciju. Thompsonov udar nije zagrebačkog gradonačelnika oslabio, nego ga je ojačao. Suprotno namjerama, otvoreni poziv s koncerta u Areni na rušenje legalno izabrane vlasti u Zagrebu, garniran optužbama o „ekstremno ljevičarskoj sekti i ostacima jugokomunizma“, mobilizira podršku Tomaševiću. Pomaže mu da se formatira kao ključna ličnost ne samo lijeve, nego i pristojne, građanske Hrvatske. Zato bi njegova kandidatura za premijera bila vrlo logična. Ali on takvu ideju odbija. Fokusiran je na grad Zagreb. Zagreb mi je na prvom mjestu, kaže. Vjerojatno će ići po još jedan, treći mandat na gradonačelničkoj funkciji. Kako bi mogao završiti sve započete i planirane projekte.
Što onda znači da HDZ na nacionalnoj razini može odahnuti. Hajdaš Dončić kao kandidat za premijera jako im odgovara. S takvim rješenjem teško da će ljevica uspjeti prosperirati. Još jedna kobna greška koja bi je, baš kao i ona s prošlih izbora, mogla stajati pobjede. Plenković se ovih dana već kandidirao. Premijerske mu funkcije, kaže, nikad dosta. „Kako bih se zasitio, tek sam sad najjači, osjećam se pun energije, entuzijazma, britak, informiran, snažan za raditi dalje ovaj posao bez ikakvog problema“, sam sebe hvali. Ako se to zaista i dogodi, Hajdaš može ugasiti svjetlo na Ibleru. Od SDP-a ništa neće ostati. A Tomislav Tomašević mogao bi se tješiti da je možda bio šansa za Hrvatsku.
