Sindikati očito žele štrajk pod svaku cijenu – ustvrdio je to zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević u nedjelju na izvanrednoj presici, uoči u ponedjeljak u cik zore pokrenutog velikog štrajka koji je dramatično paralizirao Zagreb. Radnici Zagrebačkog holdinga i ZET-a zaustavili su javni prijevoz i pružanje drugih komunalnih usluga. U skoro milijunskom gradu ne voze tramvaji i autobusi, ni smeće se ne odvozi. Za najveći štrajk u povijesti grada, štrajk bez presedana, kako će Tomašević reći, trebalo bi imati jake razloge. Gradonačelnik očito sumnja da proklamirani razlozi – povećanje radničkih plaća – možda nisu jedini cilj obustave rada gradskih službi. Socijalno je nezadovoljstvo sigurno povod, ali moguće ne i glavni pokretač cijele operacije. Čini se da radnici u ovom slučaju ipak služe kao nosači nekih pozadinskih, tuđih interesa. Na to upućuje bezobzirnost sindikata u provođenju štrajka – maksimalna blokada grada, ni minimum odgovornosti prema interesima građana.
Bez afiniteta za socijalne teme
Radnici u Hrvatskoj općenito imaju male plaće. Pogotovo u usporedbi s političkom klasom i državnom administracijom, uključujući i onu na lokalnoj razini. Premijer Plenković je svojedobnom odlukom o brutalnom povećanju plaća sebi i svojoj sviti, ministrima, zastupnicima, pa onda naniže sve do gradonačelnika i njihovih službi, stvorio velike disbalanse i u ostatku nacije užgao osjećaj podcijenjenosti, depriviranosti i velike nepravde. Utoliko svaka borba za bolji standard radnika zaslužuje potporu. Činjenica da se oko tri četvrtine radnika Zagrebačkog holdinga i ZET-a izjasnilo za štrajk jasan je znak dubine socijalnog nezadovoljstva. Posao je sindikata borba za veće plaće i bolji status radnika. Štrajk je legitimno sredstvo takve borbe. Političke stranke u Hrvatskoj, pa ni one navodno lijevog spektra, nemaju baš nekog velikog afiniteta za socijalne teme. Ni nova, zelena ljevica interesima se radnika ne bavi serioznije. Ni Možemo! se takvim temama nije značajnije okupirao. Radništvo nije njihov forte. Tomaševićeva vlast također pokazuje manjak socijalne inteligencije. Između ostalog i činjenicom da su kolektivni ugovori u Holdingu i ZET-u istekli prije skoro pola godine, a novih još nema.
Ali svemu tome unatoč, štrajk u Zagrebu jako je sumnjiv iz nekoliko ozbiljnih razloga. Prvo, zahtjevi su postavljeni tako da ih gradska vlast ne može ispuniti. Sindikati su prvo zatražili povećanje plaća za skoro 20 posto, sada zahtijevaju oko 13 posto uz brojne druge materijalne beneficije. Tomašević tvrdi da je to nerealno, da traže nemoguće i funkcioniranje bi Grada financijski ugrozilo. Radnicima je u postupku mirenja ponuđen promptni rast plaća za 4,5 posto te s početkom iduće godine automatska indeksacija – stalno usklađivanje plaća s rastom cijena. Gradonačelnik također podsjeća da su u posljednjih pet godina plaće operativnim radnicima u gradskim firmama povećane od 60 do 85 posto. Jedan od sindikalnih vođa, trenutno jedan od kolovođa štrajka, još lani se hvalio kako su u ZET-u za prošlu i ovu godinu osigurali povećanje plaća za više od 20 posto, što je „jedno od najvećih povećanja u Republici Hrvatskoj“, kako je napisao.
Liste primanja zaposlenika gradskih firmi, koje je Grad objavio, otkrivaju da su radnici ZET-a i Čistoće prilično pristojno plaćeni. Komunalni radnici u Zagrebu zarađuju od 1600 do više od 2500 eura. Prosječna je plaća u državi u srpnju iznosila 1540 eura, medijalna 1346 eura, što znači da pola zaposlenih u Hrvatskoj zarađuju manje od tog iznosa
Liste primanja zaposlenika gradskih firmi, koje je Grad objavio, otkrivaju da su radnici ZET-a i Čistoće prilično pristojno plaćeni. U svakom slučaju, prosjek je veći od prosjeka Hrvatske. Komunalni radnici u Zagrebu zarađuju od 1600 do više od 2500 eura. Prosječna je plaća u državi u srpnju iznosila 1540 eura, medijalna 1346 eura, što znači da pola zaposlenih u Hrvatskoj zarađuju manje od tog iznosa. Odnosno da više od pola Hrvatske zarađuje manje od radnika zagrebačke Čistoće. Što je vjerojatno nedovoljno za pristojan život, sindikati su izračunali da bi plaća dostatna za dostojanstven život morala iznositi oko 3000 eura, ali mnogi bi se radnici u prosvjeti ili industriji rado mijenjali sa zagrebačkim smetlarima. Naravno da odluka o pokretanju štrajka nije određena samo visinom plaće, nego je jako ovisna i o potencijalu pritiska. U štrajk ide onaj tko može, tko računa da bi svojom pozicijom mogao iznuditi ustupke. Ucjenjivački je kapacitet komunalnih radnika u gradu prilično velik, na štetu građana. Zato je njihov štrajk protiv gradske vlasti zapravo štrajk protiv Zagreba.
Upitna zakonitost obustave rada
Drugo, veliko je pitanje je li obustava rada u zagrebačkim gradskim firmama uopće zakonita. Sindikati su pokazali priličan nemar prema svojim obavezama za funkcioniranje grada. Zakon traži da se za vrijeme štrajka ne prekidaju poslovi nužni za zaštitu života, zdravlja i sigurnosti građana, što znači da obustava rada gradskih službi građane ne smije ugrožavati. U Zagrebu je, međutim, štrajk pokrenut prije okončanja arbitraže o nužnim, minimalnim uslugama koje bi gradska poduzeća morala obavljati. Uprava je ZET-a predložila da četrdesetak posto vozača normalno radi svoj posao, sindikati su to proglasili ugrožavanjem njihova prava na štrajk. Ponudili su da će od devet tisuća zaposlenih raditi tek pedesetak radnika, grobari, prijevoz osoba s invaliditetom i nešto malo školski prijevoz. Tomašević se poziva na modele po kojima su u sličnim situacijama funkcionirali neki europski gradovi. U Barceloni je za štrajka 2022. u pogonu bilo 20 posto javnog prijevoza, a u vršnim jutarnjim i popodnevnim terminima 40 posto. U Madridu 2024. polovica se prijevoza odvijala normalno tokom cijelog dana, a u kritičnim satima odlaska na posao i povratka 75 posto. Tako se radi u zemljama kojima ne vlada hajdučija. Za razliku od rješenja koja osiguravaju barem minimalne javne usluge i funkcioniranje grada, u Zagrebu su u ponedjeljak ujutro s Remize izašla dva tramvaja i jedan bus. Ostalih se dvjestotinjak tramvaja i tristotinjak autobusa, koliko Grad ukupno ima, nisu makli s parkinga. Kao posebno sramotno Tomašević ističe objašnjenje sindikata da nisu mogli osigurati ni dva vozača za autobusnu liniju između Borongaja i bolnice na Rebru, uvedenu za pacijente. Takvim se odlukama umjesto legitimne sindikalne borbe uvodi i promiče pravo na bešćutnost i barbarizam. Štrajk je u Zagrebu zapravo podivljao. Odstupa od normalnosti jer se ne drži elementarnih protokola ni zahtjeva humanosti. Moramo se naučiti na štrajkove, pomirljivo ih pokušavaju pravdati neki politički analitičari. Moramo se naučiti na iskazivanje radničkog nezadovoljstva, ali ne i na praksu da štrajkovi idu mimo ili čak protiv zakona.
Žal za bandićevštinom
Treće, vrlo je suspektna politička dimenzija štrajkaške blokade Zagreba. Neki od sindikalnih barjaktara ne skrivaju da im je zagrebački gradonačelnik glavna meta za odstrel. Kao jedan od grlatijih, Dražen Jović, predsjednik Sindikata prometnih i komunalnih službi Hrvatske, opetovano tvrdi da je Tomislav Tomašević uzrok svih problema. Otvoreni žal za bandićevštinom upućuje na političku instrumentalizaciju štrajka u zagrebačkim gradskim firmama.
Štrajk u Zagrebu remake je svojedobnog šatora u Savskoj. Novo izdanje ondašnjeg pučističkog udara na SDP-ovu vlast u državi. Samo su se izvođači malo promijenili. Umjesto veteranske parade s plinskim bocama, Zagrebu se sada prijeti gnjevnom radničkom klasom. Kad god je i gdje god je HDZ u opoziciji, sličan se scenarij aktivira
Blokadu javnog prijevoza i uskratu drugih komunalnih usluga građani u Zagrebu – koliko se može vidjeti po društvenim mrežama i anketama na portalima – uglavnom ne podržavaju. Ne samo zato što im takve odluke otežavaju život. Nego i zato što je prilično lako raspoznati kome scenarij teške destrukcije normalnog funkcioniranja grada i stvaranja kaosa odgovara. Odgovara samo HDZ-u i Andreju Plenkoviću. Da fokus javnosti prebaci sa svinjarija svoje vlasti u Gospiću na Tomaševićevu dramu u Zagrebu. Da metropola bez javnog prijevoza zasjeni muku opasnim otpadom otrovane Like. Da nevolje s vozačima tramvaja iz žiže javnog interesa potisnu nesposobno metiljanje njegove vlade oko saniranja toksičnih deponija. Štrajk u Zagrebu remake je svojedobnog šatora u Savskoj. Novo izdanje ondašnjeg pučističkog udara na SDP-ovu vlast u državi. Samo su se izvođači malo promijenili. Umjesto veteranske parade s plinskim bocama, Zagrebu se sada prijeti gnjevnom radničkom klasom. Kad god je i gdje god je HDZ u opoziciji, sličan se scenarij aktivira. Zorana Milanovića s premijerske su pozicije rušili radikalizirani veteranski bukači, protiv Tomaševića nastupaju nezadovoljni vozači tramvaja i ešaloni smetlara.
Mjerenja pulsa javnosti pokazuju ogromno ogorčenje nepotrebno isforsiranim štrajkom u Zagrebu. Jednako tako ucjenjivačkom politikom sindikalnih vođa FOTO: Josip Mikacic/PIXSELL
Mnogi štrajkašku radikalizaciju u Zagrebu povezuju s nedavnom Plenkovićevom najavom o zaoštravanju prema ljevici, konkretno prema Možemo!. Onom skandaloznom porukom „mucicama“ da će do izbora biti predmet njegove malo čvršće igre. Vjerojatni je cilj opetovanim topovskim udarima izbušiti vlast u Zagrebu, pokazati da nije sposobna upravljati gradom. Ali taj bi se scenarij mogao pokazati kontraproduktivnim. Mogao bi rezultirati zbijanjem redova oko gradske vlasti. Mjerenja pulsa javnosti pokazuju ogromno ogorčenje nepotrebno isforsiranim štrajkom u Zagrebu. Jednako tako ucjenjivačkom politikom sindikalnih vođa koji su radnike suprotstavili građanima. Premijer sada tvrdi da on i HDZ sa štrajkom ništa nemaju. Odgovornost je, tvrdi, isključivo na gradskim vlastima. Ali čak kad bi to i bila istina, tko će mu vjerovati! Nakon što se kompromitirao lažima o otpadu u Gospiću, teško će vratiti povjerenje javnosti. Nema veze sa štrajkom u Zagrebu kao što njegova vlast ništa nije imala ni s brdima smeća iskipanog po Lici. Nemoguće se oprati od uvjerenja velikog dijela javnosti da upravo njegova volja stoji iza pobune zagrebačkih komunalaca. Što premijeru osobno i njegovoj stranci stvara novu reputacijsku štetu. HDZ je u Zagrebu vrlo vjerojatno postao još neomiljeniji. Dok bi gradonačelnik Tomašević mogao rasti u očima građana. Po onoj dobro poznatoj: što je više kleveta i laži…
