Sve je u tom lomljenju institucija već jako dobro poznato. Nakon Ustavnog suda slijedi udar na pravobranitelje.Plenkovićeva je Mogu-što-hoću Hrvatska jako trula formacija. U velikoj mjeri kakistokracija, vladavina najgorih. Pristojna će se država nakon njega ponovno morati uspostavljati. Bude li uopće šanse za pozitivne promjene
Andrej Plenković jako je zadovoljan prošlotjednim manevrima u Ustavnom sudu. Dosadašnji predsjednik Miroslav Šeparović organizirao je izbor svog nasljednika prije nego mu istekne mandat i prije nego Sabor okonča postupak izbora troje novih ustavnih sudaca. Osmero je ustavnih sudaca za novog šefa izabralo zagrebačkog profesora pravnih znanosti Franu Staničića, a za njegovu zamjenicu Mašu Marochini Zrinski, koji su, oboje, u Ustavni sud pristigli prije ni godinu dana, dok je pet ustavnih sudaca demonstrativno napustilo sjednicu tvrdeći da je takav izbor preuranjen i ustavno problematičan. Premijer je posebno oduševljen ocjenom profesorice ustavnog prava Sanje Barić, koja je njihov bojkot proglasila „cirkusom radi cirkusa“. Plenković je inače škrt na komplimentima, osim kad sam sebe krene veličati, ali profesoricu je Barić počastio hvalom kakvom je samo svojedobno svoju posrnulu ministricu Žalac znao zasipati, ali ona je, avaj!, u međuvremenu zbog korupcije osuđena na višegodišnju zatvorsku kaznu, izdržavanje koje bi upravo ovih dana trebala započeti.
Neprikladni izbori
Drugi su pravni stručnjaci prema isforsiranim izborima u Ustavnom sudu vrlo kritični. Profesori sa zagrebačkog Pravnog fakulteta Đorđe Gardašević i Vedran Đulabić navode ozbiljne razloge protiv odluke da sadašnji ustavni suci, dio kojih je na odlasku, biraju novo čelništvo, čime se iz izbora isključuju novi ustavni suci, koje bi Sabor uskoro trebao izabrati. Gardašević je nedvosmislen: neprikladno je da oni kojima istječe mandat određuju predsjednika budućem sastavu Ustavnog suda, ustavno je da ga biraju suci koji će s njim i raditi, što znači da je s izborom trebalo pričekati. Nema pravnog ni demokratskog razloga da se sada išlo u izbor predsjednika Ustavnog suda, tvrdi i Đulabić. Razlozi su, po njemu, isključivo politički: očito je riječ o driblingu kojim se osigurava zadržavanje dosadašnje HDZ-ove kontrole nad Ustavnim sudom. Đulabić demantira i Šeparovićeve tvrdnje da je izbor bio nužan jer njemu idućeg tjedna istječe mandat, a Ustavni sud, kako je rekao, bez predsjednika ne može raditi. Što jednostavno nije istina. Postoji jasna poslovnička odredba i mehanizam koji se u takvim slučajevima aktivira. Uostalom, Ustavni je sud već bivao u sličnim situacijama, pa je sve funkcioniralo. Sucima na odlasku nikad dosad nije padalo na pamet da na kraju svog mandata biraju buduću upravu Suda. Ali je Šeparoviću lani palo na pamet i to da Ustavni sud sam sebi produži mandat, što je neviđena uzurpacija i težak udar na ustavni poredak.
Reakcije HDZ-a potvrđuju da Vlada stoji iza hajdučije u Ustavnom sudu. Ministar Malenica već je lani govorio o tome da vladajuća koalicija, kao i dosad, mora imati većinu u Ustavnom sudu. Šef je Sabora Jandroković također prilično jasno priznao da su ustavni suci bliski HDZ-u požurili s izborom novog predsjednika jer se boje da nakon izbora novih sudaca više neće imati potrebnu većinu. Svi od premijera nadalje ponavljaju Šeparovićeve tvrdnje da je odluka petoro sudaca o prosvjednom napuštanju sjednice nepristojna i nedopustiva. Plenković insinuira da su se dali politički instrumentalizirati. Na notorno Šeparovićevo politiziranje Ustavnog suda nije imao primjedbi. Normalnom valjda smatra praksu da se u politički konotiranim odlukama Ustavni sud uvijek nađe na HDZ-ovoj strani. Pokušavajući zavarati tragove i svoje kukavičje jaje uvaliti političkoj konkurenciji, Jandroković napada opoziciju, tvrdeći da je odlazak petoro ustavnih sudaca sa sjednice politički čin, povezan sa SDP-om. Zbrzani i ustavno problematični izbor novog šefa Ustavnog suda naziva „vrlo zrelom odlukom“ kojom su, kako je rekao, preduhitrili plan SDP-a i ljevice da se cijela institucija nađe u blokadi. Retorika je vladajućih prvaka neuvjerljiva i farizejska: smeta im navodna nepristojnost na Ustavnom sudu, dok neustavno ponašanje ustavnih sudaca navezanih na HDZ proglašavaju činom odgovornosti prema državi.
Sudac blizak Kaptolu
Novoizabrani je Frane Staničić vrlo blizak HDZ-u. U prijateljskim je vezama s Plenkovićevim kapitalcima. Dobro umrežen u njihove strukture. O tome govore brojne njegove, voljom vladajućih osvojene funkcije u raznim političkim tijelima. Ali novi je šef Ustavnog suda vrlo blizak i Kaptolu, koji u kadroviranju po državi postaje sve aktivniji. Staničićeva su vjerska uvjerenja ostavila, izgleda, traga i u nekim njegovim radovima u kojima, primjerice, zna tvrditi da se hrvatski Ustav temelji na kršćanskim vrijednostima, što je nemoguće valjano argumentirati. Svakako, Hrvatska tako konzervativnog i prilično desno pozicioniranog predsjednika Ustavnog suda još nije imala. HDZ je na to mjesto uvijek dosad postavljao ljude sa svoga umjerenijeg krila. Na koncu, na Staničićevu povezanost s vladajućima jasno upućuje i činjenica da ga je u tajnom glasanju jednoglasno izabrala HDZ-ova frakcija u Ustavnom sudu uz malu pomoć sutkinje Marochini Zrinski, inače SDP-ove akvizicije u toj instituciji. Kad su njeni kolege iz lijevo-liberalne kvote u znak prosvjeda napustili sjednicu, gospođa je ostala i svojim glasom omogućila izbor novog predsjednika Suda, za što je odmah nagrađena mjestom njegove zamjenice.
Andrej Plenković uskoro će biti puno desetljeće na funkciji šefa Vlade i u svojim je rukama koncentrirao ogromnu, u velikoj mjeri osobno profiliranu vlast. FOTO: David Jerkovic/PIXSELL
Ogranak HDZ-a
Tako je SDP još jednom svojom katastrofalnom kadrovskom politikom HDZ-u omogućio da potpuno vlada Ustavnim sudom. Niz je SDP-ovih preletača među ustavnim sucima već impresivan: Mato Arlović, koji je u jednom trenutku, kod ponavljanja mandata, čak bio HDZ-ov kandidat, pa bivši šef Sabora Josip Leko, potom SDP-ova ministrica Ingrid Antičević Marinović. Široj javnosti potpuno nepoznata Marochini Zrinski izabrana je za ustavnu sutkinju samo zato što ju je netko od SDP-ovih velmoža gurao. Što je vjerojatno i glavni razlog da Ibler njeno sudjelovanje u HDZ-ovoj operaciji na Ustavnom sudu uglavnom prešućuje. Samo je SDP-ova potpredsjednica Mirela Ahmetović primijetila da je ova „pogazila principe“. Ali kad napada Plenkovića da preko svojih ljudi siluje proceduru i demokraciju i Ustavni sud pretvara u ogranak HDZ-a, rezolutna bi Ahmetović – istine radi – morala priznati da mu SDP-ovi kadrovi u tome asistiraju. Uvijek se nekako nađu na usluzi. Bez njih teško da bi premijer svoju volju za ovladavanjem nezavisnim institucijama mogao realizirati. S kvarnom opozicijom nema brane HDZ-ovom zlosilju. Vlast može raditi štogod hoće.
Instaliranje s HDZ-om uvezanog Frane Staničića umjesto s HDZ-ovim vrhom sljubljenog Miroslava Šeparovića, novi je biser u niski premijerovom izjavom „Mogu što hoću“ upogonjenog osvajanja, porobljavanja, ponižavanja i destruiranja institucija hrvatske države. Andrej Plenković uskoro puni desetljeće na funkciji šefa Vlade i u svojim je rukama koncentrirao ogromnu, u velikoj mjeri osobno profiliranu vlast. Njegovi odabranici, često jadnih kapaciteta, drže sve ne samo državne nego i društvene institucije – od inspekcije do nogometa i kazališta, od sveučilišta do Crvenog križa. Promjeni na čelu Ustavnog suda – upriličenoj kako se ništa u njegovom funkcioniranju ne bi mijenjalo, odnosno kako bi HDZ-ova dominacija na toj adresi ostala postojana, fiksirana glasovima onih koji za takve odluke više nemaju legitimitet – prethodila je kadrovska okupacija Hine, prije toga često u javnosti problematizirana smjena na čelu Državnog odvjetništva, još prije praktična eutanazija antikoruptivnog Povjerenstva za odlučivanje o sukoba interesa… Nakon Ustavnog suda slijedi udar na pravobranitelje, od pučke pravobraniteljice koju vladajući zbog njezine čelične principijelnosti javno već duže vrijeme pokušavaju ogaditi i diskreditirati, do pravobraniteljice za djecu, koja im je upravo na meti.
Sve je u tom lomljenju institucija već jako dobro poznato. Zanimljiva je možda recentna promjena čelnog čovjeka u nacionalnoj novinskoj agenciji, zbog simptomatičnog profila novog Plenkovićeva odabranika za tu funkciju. Za ravnatelja Hine postavljen je Crkvi blizak konzervativac Siniša Kovačić, bivši ravnatelj HTV-a, iz vremena Karamarkove vlasti u HDZ-u i Oreškovićeve vlade, koji je ostao upamćen po nikad gorem televizijskom programu i brdu ružnih malverzacijskih afera. Kovačić je nakon odlaska s Prisavlja radio u Hrvatskoj katoličkoj mreži, a sada opet postaje HDZ-ova uzdanica. Premijeru ne smeta ni njegova dokazana nesposobnost ni repovi brojnih sumnjivih poslova koji mu se vuku za nogama. Takvi likovi čine danas elitu HDZ-ove vlasti. Plenkovićeva je Mogu-što-hoću Hrvatska jako trula formacija. U velikoj mjeri kakistokracija, vladavina najgorih. Pristojna će se država nakon njega ponovno morati uspostavljati. Bude li uopće šanse za pozitivne promjene.
