Da nema mjera moje vlade, inflacija bi bila za 35 posto viša i kretala bi se oko sedam posto – tako Andrej Plenković reagira na prošlog tjedna objavljeni podatak da se vrtloženje cijena u Hrvatskoj opet ubrzava i da je inflacija od 4,7 posto u rujnu iznad prosjeka europodručja. Možda mu se to dogodilo slučajno, ali ni premijer više ne baja o tome kako je Hrvatska za njegove vlasti u svakom pogledu procvjetala. Samo tvrdi da bi bez njega bilo još gore. Riječ je o silno važnoj promjeni perspektive.
Teška su vremena za čovjeka koji je naučio da može sve što hoće. U novu političku sezonu Plenkovićeva vlast ulazi s problemima koji su veći od onih što ih je s odlaskom na ljetne ferije bila ostavila. Inflaciju već godinama ne uspijeva obuzdati, premda je navodno drži na lancu. Uporan je iznadprosječan rast cijena jako izmučio Hrvatsku, ali umjesto produktivnih rješenja vladajući su sada krenuli u sijanje straha, uvjeravajući javnost kako bi se bez njih situacija dramatično pogoršala.
‘Nitko još nije umro od otpada’
Ni strašnom se problemu brda opasnog otpada u Gospiću, koji je ljetos u prosvjede izveo više desetaka tisuća ljudi, ne vidi kraja. Premijer se Plenković ne može oprati od odgovornosti za činjenicu da je Hrvatska nakrcana toksičnim smećem baš za vrijeme njegove vlasti. Da je SOA prije četiri godine dobila prve informacije o sumnjivom uvozu otpada, ali nitko ništa nije poduzeo da se ekocid zaustavi, nego su stotine kamiona nastavile navoziti otrove, ne samo po Lici. Na kroničnu indiferentnost vlasti upućuje i nereagiranje na alarmantne pokazatelje ispitivanja provedenog u Bruxellesu. Premda je u krvi testiranih stanovnika Gospića utvrđena povišena razina takozvanih „vječnih kemikalija“, vladajući odbijaju uvesti nacionalni program testiranja, tvrdeći da rezultati europskog istraživanja nisu dovoljni za zaključak o ugroženosti ljudi. Nitko još nije umro od otpada, cinično se nedavno s deponijem u Gospiću sprdao premijer.
Jesen bi za Andreja Plenkovića mogla biti vrlo grbava. Sam djeluje pogužvano i jako povenulo. Kao da mu vrijeme istječe. Novi mu se problemi otvaraju pod nogama a da stare još nije uspio zatvoriti. Na više mu terena prijeti opasno proklizavanje. Njegovoj vlasti sada prijete refleksi velikog štrajka komunalnih službi u Zagrebu
Jesen bi za Andreja Plenkovića mogla biti vrlo grbava. Sam djeluje pogužvano i jako povenulo. Kao da mu vrijeme istječe. Novi mu se problemi otvaraju pod nogama a da stare još nije uspio zatvoriti. Na više mu terena prijeti opasno proklizavanje. Njegovoj vlasti sada prijete refleksi velikog štrajka komunalnih službi u Zagrebu. Premda u HDZ-u tvrde da s obustavom rada u Čistoći i ZET-u ništa nemaju, njihova je potpora štrajku bila prilično jasna. Nesporno je, već mnogo puta dokazano, da su generalno spremni poduprijeti sve što vlasti zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića može naštetiti. Dojam da su u štrajku pozadinski sudjelovali teško će poništiti. Odluka suda da se nezakonita obustava rada mora prekinuti i na suportere baca neugodnu sjenu. Oko HDZ-a se stvara čemerno luzersko ozračje i zbog činjenice da veliki dio javnosti Tomaševića smatra pobjednikom drame u kojoj se Zagrebu prijetilo potpunim kolapsom.
Ne mogu im pomoći ni analitičari koji sada na ovom primjeru tvrde kako desnica podržava radnike, dok ih se ljevica navodno odriče. Desnica je poduprla štrajk, ali to ne znači da podržava radnike. Upravo su hrvatski radnici najveći gubitnici skoro tridesetogodišnjeg HDZ-ova vladanja Hrvatskom. Dok gradonačelnik Tomašević položaj radnika u gradskim službama ipak poboljšava. Ukinuo je prije svega potpuno obespravljene oblike rada, znatno povećavao plaće radnika, sada između ostalog nudi i usklađivanje s rastom inflacije, što je benefit na kakav rijetko tko u Hrvatskoj može računati. Možda je pogriješio što se i osobno nije susreo sa štrajkašima, takvo mu omekšavanje sigurno ne bi štetilo, ali uz veliku je čvrstoću pokazao i ogromnu pristojnost u komunikaciji. S objavljivanjem plaća radnika u štrajku nije pogriješio, javnosti je samo pružio potrebnu informaciju. Dobro je da građani koji plaćaju komunalne usluge znaju i koliko su plaćeni oni koji ih obavljaju.
Kompromitirani sindikati
Generalni dojam da je iz štrajka izašao kao pobjednik gradonačelnik može zahvaliti i sindikatima. Prije svega njihovoj frapantnoj odluci da u organiziranju obustave rada demonstriraju potpunu bezobzirnost prema građanima. Zagreb su ostavili bez bilo kakvog javnog prijevoza. Valjda su mislili da će brutalnošću svoje blokade prestrašiti i slomiti gradsku vlast, pa će im se brzopotezno isporučiti sve što traže. Da su osigurali barem minimum usluga, što su i po zakonu bili dužni napraviti, da su održavanjem prijevoza do bolnica pokazali zericu empatije, ne bi dobili revolt, ljudi bi ih možda podržali. U svakom slučaju, za mobiliziranje javnosti protiv štrajka sindikati su napravili mnogo više od gradonačelnika Tomaševića. Sada tvrde da su radnici svojom masovnošću pokazali snagu. Dosta otvoreno najavljuju da će u drugom poluvremenu biti uspješniji. Operiraju s mogućnošću da nakon rješavanja njihove žalbe na Vrhovnom sudu ili nakon što dogovore minimum potrebnog funkcioniranja opet krenu ispočetka. Uspjeh je takvog plana vrlo dubiozan. Sindikati su se u gradskim firmama prilično kompromitirali. Veliko je pitanje kakav bi u novom pokušaju bio odaziv. Sufleri koji im savjetuju repriziranje štrajka manje brinu o interesima radnika, više su okupirani svojim animozitetima prema Tomaševićevoj vlasti.
Velike sindikalne središnjice također navijaju da se štrajk obnovi, kako bi preko Zagreba pritisnule Vladu u skorim pregovorima o listama svojih zahtjeva. Što za premijera Plenkovića može biti vrlo neugodno. Jer plaće su na razini države bitno slabije od onih metropolitanskih. Prosječna je hrvatska plaća u srpnju iznosila 1540 eura, 65 posto zaposlenih zarađuje manje od tog iznosa, pola ih ima manje od medijalnih 1346 eura, četvrtina radnika prima plaću do 1024 eura, samo 20 posto uspijeva prebaciti 1908 eura. Dok je prosječna plaća komunalnog radnika Čistoće 1650 eura, vozač kamiona sa smećem prima oko 1850 eura, vozači tramvaja i gradskih autobusa prosječno 1992 eura. O reperkusijama tih usporedbi šef Vlade, izgleda, uopće nije mislio dok se sa svojima radovao problemima koji su gradonačelniku Zagreba prijetili potapanjem.
Hrvatska dala 26 milijuna eura za BiH
Sličan bi se bolan sudar s konsekvencama vlastitih odluka premijeru Plenkoviću mogao dogoditi i sa stadionom u Maksimiru. Na velikom međunarodnom natječaju respektabilan je žiri, u kojem je sjedilo šestoro stručnjaka s područja arhitekture te predstavnici Vlade, Grada Zagreba i Dinama, jednoglasno odabrao rješenje koje se jednom dijelu javnosti i navijača nije svidjelo. Uzalud su stručni autoriteti, redom najpoznatiji hrvatski arhitekti, hvalili pobjednika, između ostalog dokazujući da je hrvatske identitetske reference uspješno povezao s modernošću. Politika je poklekla pred halabukom protivnika. Premijer je brzopotezno podvio rep i najavio opoziv natječaja. Poštujem struku, rekao je, ali treba pronaći razloge za poništenje natječaja. Uvijek je dobro čuti glas javnosti, ali pacijenti ne odlučuju o nacrtu bolnica, ni učenici o školskim zgradama, pa nije normalno ni to da ulica diktira izgled građevina od nacionalnog interesa.
Plenković ne osporava vrijednost izabranog rješenja za Dinamov stadion. Samo kaže da mu „na prvu nije sjeo“, što je prilično čudna i mutna formulacija. Ne može sudbina važnih projekata u državi zavisiti od toga kako su nekome sjeli, ma što to značilo. Premijer nije rekao da postoji ozbiljan razlog za poništenje natječaja, nego je svoju namjeru zavio u formulaciju da što prije treba vidjeti postoje li pravne pretpostavke za poništenje natječaja. Što je jasna instrukcija s najvišeg mjesta da se razlog mora pronaći. Premda najvažnije stručne adrese i bardovi arhitekture upozoravaju da će se bilo kakvo prepravljanje ili odustajanje od rezultata već zaključenog natječaja pretvoriti u veliki skandal i neviđenu međunarodnu blamažu Hrvatske. Ali šef Vlade kao da više nije sposoban racionalno odlučivati i postupati.
Izbor HDZ-ove kandidatkinje Darijane Filipović u tročlano Predsjedništvo BiH Plenković predstavlja i slavi kao vlastiti uspjeh. Hrvatski narod sada ima svog legitimnog predstavnika. Ali premijer bi prvo ovdašnjoj javnosti morao objasniti koliko su Hrvatsku koštali izbori u Bosni i Hercegovini
U nedostatku nekih dičnih rezultata na domaćem planu Andrej Plenković se odlučio zakititi rezultatima izbora u susjednoj Bosni i Hercegovini. Kao da su njegovi vlastiti. Izbor HDZ-ove kandidatkinje Darijane Filipović u tročlano Predsjedništvo BiH predstavlja i slavi kao vlastiti uspjeh. Hrvatski narod sada ima svog legitimnog predstavnika, požurio se zatalambasati na društvenim mrežama. Ali hrvatski bi premijer prvo svojoj ovdašnjoj javnosti morao objasniti koliko su Hrvatsku koštali izbori u Bosni i Hercegovini. I zašto je parama hrvatske države financirao stranačku kampanju. Plenković se, naime, vrlo aktivno uključio u predizborne aktivnosti bosanskohercegovačkog HDZ-a. Sa svojom je ministarskom svitom početkom rujna u Potocima kod Mostara otvorio kampanju gospođe Filipović, izabranice vječnog Dragana Čovića, čovjeka koji već više od dvadeset godina u svojevrsnoj talačkoj poziciji drži cijeli hrvatski narod u BiH. Tom su prigodom svečano potpisani ugovori za 600 projekata od, kako je rečeno, interesa za hrvatski narod, za što je Hrvatska izdvojila skoro 26 milijuna eura. Darijana Filipović se u kampanji predstavljala kao garancija realizacije tih darovnica. Prošloga je petka tako u završnici kampanje u mostarskoj bolnici pustila u rad neki novi uređaj za zračenje tumora, što je i hrvatska ministrica zdravstva svojim prisustvom odlučila uzveličati. Hrvatski je premijer sudjelovao i u njenom zaključnom predizbornom mitingu u Mostaru, gdje je poderao glasnice, valjda uvjeren da će decibelima podebljati dojam. Uglavnom, sredstva su hrvatske države otišla za potrebe HDZ-ove kampanje. Zbog takve bi zloupotrebe netko u Hrvatskoj morao odgovarati.
Hoće li se Hrvati u BiH osevapiti
Nije nevažno ni što je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini dobio s izborom Darijane Filipović na visoku funkciju. Dobio je, govori se, svog „legitimnog predstavnika“ u vrhu države. A zapravo je u Predsjedništvo BiH poslao Čovićevu marionetu. Kao što tamo sjedi i lutka na koncu notornog Milorada Dodika. Filipović je mlada, na pragu četrdesete, ali klasični blijedi partijski kadar koji je karijeru gradio po stranačkim strukturama, bez neke osobite vlastite snage. Dobro upućeni izvori navode da je u osam godina zastupničkog mandata u bosansko-hercegovačkom parlamentu postavila ukupno sedam pitanja. Sva je prilika da se Hrvati u BiH od njenog izbora neće baš nešto posebno osevapiti. Ali Plenković tvrdi da je vodila „sjajnu kampanju“ i ostvarila „blistavu pobjedu“. Kadar baš po njegovoj mjeri. Kakvima je nakrcao vrhove hrvatske države, s katastrofalnim učincima po njeno funkcioniranje.
