Oslobađanje Markova trga kao prvi potez svoje vlasti – s tim obećanjem SDP i Možemo! kreću u izborni juriš. Stvaranje novog političkog saveza i zajednički izlazak na iduće parlamentarne izbore najavili su u subotu ispred metalnih ograda kojima je vlast Andreja Plenkovića prije više od šest godina uzurpirala povijesni trg s nekim od najvažnijih institucija hrvatske države. Poruka je vrlo efektna. Zatvaranje Markova trga za građane simbolizira otuđenost i odnarođenost aktualne vlasti. „Vlada koja se ograđuje od građana i koja se boji građana, nije više narodna vlada“, objašnjava šef SDP-a Siniša Hajdaš Dončić. Otvaranje Markova trga simbolizira i promjene koje nakon osvajanja vlasti pretendenti s ljevice obećavaju provesti – uklanjanje i rušenje brojnih drugih vidljivih i nevidljivih barikada i ograda koje obespravljuju i satiru građane.
HDZ-ova eksplozija brutalnosti
Premda se čini da je najava o zajedničkom izlasku SDP-a i Možemo! na izbore možda preuranjena, jer do redovnih je izbora još godinu i pol dana, situacija u Hrvatskoj traži jasno artikuliranje alternative. Plenkovićeva vlast puca po šavovima, premijer se raspada. Premda će mandat vjerojatno odraditi do kraja, legitimitet je njegova kabineta alarmantno stanjen, zapravo nikakav. Drama s opasnim otpadom u Gospiću i recentni masovni prosvjedi potpuno su ga ogolili. Njegova se vlast pokazala frapantno bezobzirnom dozvoljavajući da se biser Lika truje brdima toksičnog smeća. Od već rutinskog pljačkanje države HDZ-ovom mahnitom korupcijom došli su do toga da svojim zagrljajem s mafijom narod sada i životno ugrožavaju. Eksplozija brutalnosti vladajuće kaste mobilizira snažan građanski otpor, što im sada postaje glavni problem.
Prosvjedima politički destabilizirana vlast manjak povjerenja pokušava kompenzirati viškom prejakih riječi, gurajući cijelu zemlju u kaotičnu političku radikalizaciju. Teško ranjeni premijer u sabornici opozicionarke iz Možemo! podrugljivo i mizogino naziva „mucicama“. Premda jako poljuljan, glumi snagatora i mačističkog baju, pa oponenticama prijeti da će se „do izbora malo čvršće igrati“.
Zadah ocvalog imperija koji se širi državom najavljuje smjenu vlasti. No tko će na koncu dojahati do mandata za sastavljanje Vlade, teško je prognozirati. SDP i Možemo! već su neko vrijeme prva opcija u Hrvatskoj. U zbroju jači od HDZ-a. Ali dvije stranke imaju velika ograničenja i probleme koje bi na putu do izbornog uspjeha morale savladati
U isto vrijeme, kao da su apsolutno sinkronizirani, predsjednik Sabora posve proizvoljno i klevetnički ljevicu naziva porfirijevskom. Najavljujući kako će učiniti sve da „ova nesposobna, manipulativna i u jednom dijelu anacionalna i porfirijevska ljevica ne dođe na vlast u Hrvatskoj“, Jandroković preko patrijarha Porfirija, koji se svojim sudjelovanjem u šokantnom pokopu ratnog zločinca Ratka Mladića do balčaka izblamirao, potpuno neargumentirano blati i javno pokušava ogaditi političke rivale s ljevice. Jedan od HDZ-ovih junaka istodobno iz saborskih klupa poručuje kako su možda pogriješili jedino u tome što devedesetih nisu „dovoljno dobro očistili smeće u Hrvatskoj“. Nazivanje ljudi smećem i pozivanje na nasilje nikoga u vladajućim redovima nije skandaliziralo.
Medvedovi ‘neprijatelji države’
Vrlo slično i ministar branitelja Medved antiratne aktiviste proglašava neprijateljima države, potpuno ih izjednačavajući s onima koji su u ratu napali Hrvatsku. Posve užasnut što je nepoznat netko, s porukama „JBŠ RAT“, išarao mural s grbovima hrvatskih ratnih postrojbi, grbom HOS-a i ustaškim pozdravom „za dom spremni!“, iscrtan proljetos u Zagrebu, u podvožnjaku kod Vjesnika. Ali istodobno apsolutno indiferentan prema činjenici da je ta slikarija s veličanjem ustašije napravljena ilegalno, bez ikakve dozvole. Medvedov je rezon, skovan valjda pod svojedobnim pučističkim šatorom u Savskoj, u međuvremenu, izgleda, pretvoren u državnu politiku. Država je odlučila asistirati obnovi murala, pa je policija nedavno zaustavila promet i držala stražu, dok su navijačke skupine restaurirale svoj vandalizam, svoju pod zloglasnim ZDS-om nezakonito u podvožnjaku postavljenu galeriju. Takvim se angažmanom snage reda i sigurnosti pretvaraju u političku policiju. Što je opasna degeneracija, još jedan dokaz u seriji HDZ-ova prisvajanja i izopačenja države. Vlast koja krene tim putem, koja toliko pogubi kompase, beznadno je strunula. Čini se da Andrej Plenković više nije onaj na koga bi se trebalo kladiti. Vrijeme mu istječe. Otvoreno je pitanje kako će otići.
Ali to nikako ne znači da će opoziciji pobjeda na izborima pasti u krilo. Zadah ocvalog imperija koji se širi državom najavljuje smjenu vlasti. No tko će na koncu dojahati do mandata za sastavljanje Vlade teško je prognozirati. SDP i Možemo! već su neko vrijeme prva opcija u Hrvatskoj. U zbroju jači od HDZ-a. Ali dvije stranke imaju velika ograničenja i probleme koje bi na putu od izbornog uspjeha morale savladati. Prvi su problem njihovi međusobni odnosi. Premda trenutno svoju vezu predstavljaju idiličnom – čvrsta je, tvrde k’o armirani beton – u obje je stranke još mnogo međusobnog nepovjerenja i rivalstva. SDP je dvostruko jači od Možemo!, ali – premda nekada stranka urbane Hrvatske – više ne vlada ni jednim od četiri najveća grada u državi. Možemo! već drugi mandat vlada Zagrebom, ali u ostatku Hrvatske gotovo ne postoji. Dodatnu nervozu u njihove odnose unosi sad već opetovano klizanje SDP-a naniže, dok Možemo! raste. Nezgodno je što mlađi partner jača na račun starijega, a ne privlačenjem neke nove biračke potpore. Problem će postati još veći kad počnu slagati izborne liste. Kuloari na Ibleru već sumnjiče Možemo! da odugovlače s dogovaranjem izbornih kvota kako bi s vremenom još malo narasli. Sumnje idu sve do špekulacije da će možemovci na račun SDP-a povećati broj svojih saborskih zastupnika, što im je navodno prioritetni izborni cilj.
Ima li treće opcije u Hrvatskoj?
Drugo, veliki je problem lijeve koalicije što se SDP više ne doživljava kao snaga promjene. A situacija u Hrvatskoj vapi za radikalnom promjenom. Vodeći su ljudi dvije stranke na Markovu trgu najavili izborni program koji će, kako su rekli, predstavljati „oštar rez s nasljeđem HDZ-a“, ali mnogi strahuju da će se retoričko oštrenje reza na koncu pretvoriti u političko tupilo. Sandra Benčić kao koordinatorica Možemo! pedantno je, uz prioritetni „potpuno novi model gospodarenja otpadom“, navela osam programskih područja za transformaciju Hrvatske. Ali šef je SDP-a odmah posijao skepsu. Uz otvaranje Markova trga, kao prve je poteze svoje vlasti najavio brzopoteznu promjenu izbornih jedinica i promptno, već u prva tri mjeseca od ulaska u Banske dvore, donošenje zakona o porijeklu imovine. Izborne su jedinice loše i nakazno skrojene, podređene potrebama HDZ-a, ali to sigurno nije najveći problem Hrvatske ni nevolja koju bi nova vlast prvo morala rješavati. U izbornom je sustavu mnogo drastičnijih dubioza. Najavu donošenja zakona o porijeklu imovine vjerojatno će pravde gladna Hrvatska jako pozdraviti. Kao što je svojedobno, poput melema na ranu, dočekala obećanja o reviziji privatizacije, s kojima je SDP-ova koalicija 2000. prvi put došla na vlast, ali od kojih na koncu ništa nije ostvarila.
Treći je problem dogovorenog dvoglavog saveza na ljevici matematika. Vjerojatnost da rezultat SDP-a i Možemo! neće biti dovoljan za većinu, potrebnu za osvajanje mandata. Kao moguće i prihvatljive partnere Hajdaš Dončić navodi “političke opcije lijevog centra i centra“. Kako stvari sada stoje, opet premalo za 76 ruku u Saboru. Bez neke stranke s desnice vlast će vrlo vjerojatno biti nemoguće složiti. Politički analitičari prognoziraju da bi Most sa svojim snažnim rastom rejtinga mogao postati faktor koji će odlučivati o pobjedniku. Bez njih se, tvrde, vlast neće slagati. Ako se u međuvremenu ne pojavi neka posve nova snaga, negdje oko centra. Taj je prostor prilično praznjikav, a građanski pokret otpora koji se povodom Gospića zakotrljao daje naslutiti da bi neka treća opcija, ako bi je vodili pravi ljudi, mogla dobiti veliku potporu u javnosti. Hrvatska je politika željna svježih, nepotrošenih lica.
Siniša Hajdaš Dončić nema ni političku uvjerljivost ni osobnu popularnost. Ali vjeruje da šefovskim mjestom na Ibleru sve svoje hendikepe uspješno kompenzira. Umjesto da vlastitom snagom SDP vodi u pobjedu, on računa da će ga stranka svojim rezultatima izbaciti na premijersku poziciju
Četvrti je – ako ne i prvi – problem kovanja koalicije SDP-a i Možemo! nepostojanje jasnog liderstva. Najavljeni kandidat za premijera nema liderski potencijal, potencijalni lideri na ulogu premijera ne aspiriraju. Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, s iskustvom vođenja glavnog grada, koji čini otprilike trećinu snage države, mogao bi funkcionirati kao odličan kandidat ljevice za premijera. Siniša Hajdaš Dončić nema ni političku uvjerljivost ni osobnu popularnost. Ali vjeruje da šefovskim mjestom na Ibleru sve svoje hendikepe uspješno kompenzira. Umjesto da vlastitom snagom SDP vodi u pobjedu, on računa da će ga stranka svojim rezultatima izbaciti na premijersku poziciju. Izgubi li ljevica izbore, nesuđeni će premijer biti najvažniji razlog neuspjeha. Broj preferencijalnih glasova koje osvoji predstavljat će trenutak istine.
Generali bez vojske
Peti je problem novonastajućeg partnerstva na ljevici politička vjerodostojnost. Prilično je izgledno da bi savez SDP-a i Možemo! mogao smijeniti HDZ. Ali smjena Plenkovićeve vlasti više nije dovoljna. Nužna je radikalna promjena sustava vrijednosti i modela upravljanja državom. Ono što Hajdaš Dončić najavljuje kad kaže da kumske veze i stranačke iskaznice više neće dirigirati Hrvatskom. Dobro zvuči, ali ne odgovara onome što SDP radi. Skoro cijela je stranka u vlasti njegovih namjesnika. Baš poput HDZ-a, ni SDP svoja rukovodstva više ne bira s otvorenih lista, posvuda samo jedan kandidat, s dirigiranim izborom. Lokalne organizacije uglavnom ne funkcioniraju. Stranka u Zagrebu faktički ne postoji. Postoji samo šačica šefova, generala bez vojske. U drugom Tomaševićevu mandatu na čelu Zagreba po gradskim je strukturama pozapošljavana masa možemovaca i esdepeovaca. Po gradu se mnogo gradi i komunalna se infrastruktura sređuje, ali ni stranačka se pripadnost ne zaboravlja. Hajdašev je potrčko instaliran na lukrativnu poziciju predsjednika Gradske skupštine. SDP-ovo kadroviranje i uredovanje po Zagrebu baca nedobru sjenu i na Tomislava Tomaševića. Nije dobro kad gradonačelnik takvu praksu tolerira, ni kad pristaje da mu se takvi likovi prikrpe. Trenutno su zajedno u Kini, dok se u Zagrebu sprema veliki štrajk u gradskim službama. S takvim se bagažom teško pobjeđuje HDZ. Ali lako se postaje sličan stranci koju se pokušava smijeniti.
