Ako je suditi po njegovim izjavama, svako oporbeno djelovanje ili kritički stav Plenković tumači kao čin neprijateljstva prema Hrvatskoj. Politička močvara kao ideal stabilnosti. Stabilokracija na razvalinama reduciranog ili u velikoj mjeri likvidiranog političkog pluralizma, s fingiranjem demokracije
Hrvatska je u izazovnim vremenima očuvala stabilnost, stabilnost je naša glavna odlika – izdeklamirao je Andrej Plenković pred političkim veteranima svoje stranke, Zajednicom utemeljitelja koja nosi ime Franje Tuđmana, da bi zaključno najavio kako će se i na narednim izborima pokazati da „svi igraju, a HDZ pobjeđuje“. Kao fanatik netalasanja premijer se, glancajući svoju bistu, hvali da je krizu u parlamentarnoj većini, izazvanu pjevanjem lauda poglavniku Paveliću, uspješno apsolvirao.
Njegova vlast, međutim, ne proizvodi političku i društvenu stabilnost, nego upravo suprotno – proizvodi potrese koji su ovoga puta zaljuljali Hrvatsku. U ovom je slučaju pjesmu o madridskoj grobnici od zlata u kojoj leži „vođa svih Hrvata“ otpjevao pripadnik njegove koalicije, štoviše njegov bivši ministar i potpredsjednik Vlade. Ako je Josip Dabro to učinio iz vlastite gluposti, onda je pitanje što će mu biti sljedeći eksces kojim će vladajuće ponovno zatresti. S dabroidima ste uvijek u zoni rizika od pucanja, pjevanja ustaških bećaraca i sličnih incidentnih provala. Ako je riječ o taktičkom manevru kojim se Domovinski pokret otvorenim pjevanjem ustaškom poglavniku ekstremizira zato jer je HDZ svojom thompsonijadom zagazio u njihov prostor, onda problem također nije trajno saniran. HDZ će svojim od prošlog ljeta evidentnim skretanjem udesno DP i dalje gurati u radikalizaciju. Dabro se zbog svoga pjevanja nije ispričao, političkih posljedica – izgleda – neće biti, stranka ga se nije spremna odreći, ostaje glavni tajnik DP-a, što je po važnosti druga pozicija u stranačkoj hijerarhiji.
Plenković daleko od Merza
Dakle, Andrej Plenković problem nije apsolvirao. Zapravo ga u velikoj mjeri sam uzrokuje. Pretjeranim pomicanjem svoje stranke udesno izgubio je ravnotežu bitnu za političku stabilnost. Dabro je samo posljedica. Očekivanje da će glavni državni tužitelj istragom o njegovom pjevanju riješiti političke dubioze prilično je nerealno. Njemački kancelar Merz zna zašto je odlučio da s krajnjom desnicom, kako ovih dana izjavljuje, nikad neće koalirati. Za razliku od hrvatskog premijera, Nijemac zna da to ne bi moglo proći bez posljedica. Neće u partnerstvo sa strankama u kojima slave Hitlera. Neće „Sieg Heil!“ proglasiti izrazom domoljublja. Neće fašistoidnosti abolirati kao slobodu govora. Sve što je Andrej Plenković odlučio učiniti.
Eventualni izlazak HSLS-a iz njegove koalicije – jer im je, kako tvrde, dosta ustašije – premijer može pokrpati aktiviranjem saborskih žetona. Ali to mu otvara reputacijske probleme. Prihvatom bivše članice SDP-a Boške Ban, koja se sama ponudila Plenkoviću za kavu, a HDZ-u za zakrpu, nisu se baš proslavili. Gradonačelnik Svete Nedjelje Dario Zurovec također bi se prekopicnuo. U igri je i novi šef HSS-a Darko Vuletić, koji bi navodno trebao ući u Sabor umjesto svog prethodnika Kreše Beljaka. HDZ svoje spavače ima u još nekim strankama. Kad zatreba, nikad ih ne usfali. Ali na takvu trgovinu javnost ne reagira dobro. Uglavnom je doživljava kao izdaju biračke volje građana. Pogotovo se pretrčavanje s ljevice u vladajuću desnicu smatra skandaloznim. Spajanje svega i svačega u Plenkovićevoj parlamentarnoj većini, stranaka centra s krajnjim, proustaškim desničarima, sve podebljano prebjegima s ljevice, njegovu nimalo logičnu, još manje koherentnu formaciju pretvara u svojevrsnu kontejner koaliciju. A tko barata s političkim otpadom, morao bi biti spreman i na posljedice: neminovno je da sve skupa djeluje pokvareno.
Broje se pare
Degeneraciju je moguće pratiti i na predstavnicima manjina koji su dio HDZ-ove parlamentarne većine. Ali o temama koje bi nacionalne manjine morale jako zanimati sramotno indolentno, nepodnošljivo šute. Ne smeta im što su u koaliciji s proustaškom strankom. Ne oglašavaju se o revivalu crnih košulja, ni o Dabrinom pjevanju poglavniku. Ni o antisrpskoj retorici i prijetnjama. Ni predstavnik romske zajednice Kajtazi – kad ga pitaju o ustaškim incidentima – nema baš ništa za reći, a zastupnik je naroda nad kojim je ustaški režim izvršio genocid. Manjinski su predstavnici iznevjerili funkciju koju bi u hrvatskom sustavu trebali imati. Pretvoreni su u manjinske oligarhe. Broje pare koje im Plenkovićeva vlast osigurava, s flasterom na ustima. Funkcioniraju kao živi dokaz trgovačkog, pa i koruptivnog karaktera vladajuće politike. Od tako trulog materijala politička stabilnost ne gradi se.
Jamac stabilnosti ne može biti ni šizofrena situacija u HDZ-ovim redovima. Frapantan primjer manjka elementarne političke konzistentnosti ovih dana priredio je ministar obrane Anušić. Ministar koji se hvalio izvikivanjem ustaškog pozdrava i javno govorio o tome da Hrvatska i Europa moraju počivati na vrijednostima koje je Thompson na svojim koncertima definirao, za prošlotjednog je službenog posjeta Izraelu položio vijenac u Yad Vashemu pa je, odajući počast žrtvama Holokausta, zapisao da nas „stroj smrti nacističkog režima i danas ostavlja nijemima pred nezamislivim zločinima koje je čovjek bio u stanju učiniti“ te se založio za očuvanje uspomene na stradanje židovskog naroda kako „više nikada nitko ne bi bio zaveden zločinačkim ideologijama“. Nije sigurno da je ministar Anušić uspio sagledati potpunu nepomirljivost svojih stavova o ustaškom ZDS-u i svoga ganuća u Jeruzalemu. Teško da ga je premijer Plenković poslao u Izrael na preodgajanje. Ali možda ga je poslao kako bi ga u očima njegovih pristaša s ljute desnice dezavuirao ili je Anušić imao zadaću da HDZ-ovu vlast eskulpira od odgovornosti za recentnu poplavu ustašluka po Hrvatskoj.
Sličnu je Vrstu političkog mahnitanja nedavno je pokazao član HDZ-ova vrhovništva Mislav Herman, izjavljujući da za njega između jugoslavenskog antifašizma i NDH nikakve razlike zapravo nema, jer da su zločinima na kraju rata i u poraću 1945. ‘pregažene sve tekovine antifašizma u Hrvatskoj’. OK, ali to onda znači da Franjo Tuđman ide na otpad
Sličnu je vrstu političkog mahnitanja nedavno pokazao član HDZ-ova vrhovništva Mislav Herman, izjavljujući da za njega između jugoslavenskog antifašizma i NDH nikakve razlike zapravo nema, jer da su zločinima na kraju rata i u poraću 1945. „pregažene sve tekovine antifašizma u Hrvatskoj“. OK, ali to onda znači da Franjo Tuđman ide na otpad. Jer utemeljitelj HDZ-a govorio je posve drugačije. Kao general partizanske vojske, visoko plasiran i u godinama poratne Jugoslavije, tog se dijela svoje prošlosti nikada nije odrekao. Štoviše, u hrvatski je Ustav kao temelje hrvatske državnosti upisao i odluke ZAVNOH-a, nasuprot proglašenju NDH. Plenkovićev se HDZ jako udaljio od predsjednika Tuđmana. Praktično je odbacio i Deklaraciju o antifašizmu, koju je vlast Ive Sanadera donijela u Saboru, pridružujući se svečanom međunarodnom obilježavanju šezdesete obljetnice pobjede nad fašizmom. Sanader je znao da je antifašizam europska vrijednost. Šefovi današnjeg HDZ-a ne znaju ni koja su im povijesna sidra ni koje su im vrednote u jedrima. Pozivaju se samo na Domovinski rat, premda je i prije njega bilo Hrvatske.
I Vučić ‘osigurava stabilnost vlasti’
Vlast Andreja Plenkovića ne proizvodi stabilnost, ali proizvodi stabilokraciju. Proizvodi autoritarnost, s koncentracijom vlasti u rukama moćne manjine ili jednog čovjeka, na štetu demokracije i vladavine prava. Termin se ustalio za zemlje zapadnog Balkana u kojima faktički postoji nesmjenjivost vlasti. Florian Bieber, luksemburški politolog, povjesničar i sveučilišni profesor koji se bavi međunacionalnim odnosima s fokusom na Balkanu, govori da je riječ o osobnom, a ne institucionalnom režimu vlasti koji bi se oslanjao na zakone. Analizirajući stabilokraciju u Srbiji, Bieber objašnjava kako tamošnji vožd Aleksandar Vučić funkcionira: „Ja sam jedini garant stabilnosti, bez mene imate kaos i anarhiju“ – to je njegova mantra za nepromjenjivost vlasti. Politička je stabilnost pritom tek prividna i površinska, dok je društvo u Srbiji sve podjeljenije. Uz stabilokraciju se veže čitav niz negativnosti: negiranje meritokracije, privatiziranje države, stvaranje moćnika, jednog ili nekolicine, koji je iznad zakona i procedura, institucija i države, a često nije vođen nikakvom ideologijom ni političkim programom, nego samo golom strašću za vlašću; uzdizanje vođe u status čuvara državnosti i garanta stabilnosti; sistemski klijentelizam i korupcija; razbijanje i marginaliziranje opozicije, zarobljavanje medija i reduciranje i isključivanje kritičkog mišljenja iz javnog prostora; histeriziranje javnosti stvaranjem dojma o nacionalnoj ugroženosti i potraga za unutarnjim neprijateljima; pokretanje lova na sumnjivce i izdajnike, polarizacija… Ostavljamo čitateljima da sami zaključe koliko toga ima u Hrvatskoj.
Recentnim zaoštravanjem odnosa prema opoziciji Plenkovićeva stabilokracija eskalira. Nakon što se potporom naci-rokeru gotovo kao ikoni hrvatske države HDZ pozicionirao kao desničarska stranka, ljevicu ne prestaju napadati s optužbom da izmišlja ustašluke. Kao da im Dabro iz srca koalicije nije zapjevao. Zatim su utemeljitelji sa svoga skupa proglasom pozvali na odbacivanje „svakog ekstremizma i isključivosti koji dovode u pitanje stabilnost, zajedništvo i posvećenost napretku“, što je bez imenovanja vrlo općenita i neobavezujuća formulacija. Ustašluk nisu spominjali, umotali su to u osudu svih totalitarnih režima, ali poraz komunizma jesu. Od ljevičara su zatražili da „u potpunosti prihvate hrvatsku državnost kao vlastitu političku baštinu“, bezobrazno implicirajući da ljevica hrvatsku državu ne prihvaća. Premda je hrvatska državnost, kao politička baština ljevice, upisana u Ustav, što je hrvatskim antifašistima na ponos i diku. Možda bi se od desničara moralo tražiti da prihvate hrvatsku državu, jer se nekima od njih neka druga država još mota po glavi.
Subverzivne aktivnosti
HDZ-ovi su veterani očito prepisivali Andreja Plenkovića, koji je nedavno svaki oporbeni, a pogotovo ljevičarski stav proglasio gotovo subverzivnom aktivnošću. Sav je konsterniran novinarima objavio da opozicija ima plan za smjenu njegove vlasti. Zna i teme s kojima kane jurišati: fašizacija, korupcija, inflacija i okupacija institucija – sve legitimne oporbene teme. Po njemu, sve redom točke diverzije. Ideju da bi se opozicija, oponirajući vlasti, zapravo bavila svojim poslom premijer faktički ne priznaje. Ako je suditi po njegovim izjavama, svako oporbeno djelovanje ili kritički stav tumači kao čin neprijateljstva prema Hrvatskoj. Politička močvara kao ideal stabilnosti. Stabilokracija na razvalinama reduciranog ili u velikoj mjeri likvidiranog političkog pluralizma, s fingiranjem demokracije.
