Prije otprilike godinu dana kada je proamerički Zapad na čelu s Velikom Britanijom i birokratskim vrhom EU-a osobito žurno i sveobuhvatno, je li, navalio materijalno odraditi SAD/NATO-ovu zapovjed o uvođenju tzv. sankcija Ruskoj Federaciji zbog „ničim izazvane“ (sic transit) invazije 24. veljače 2022. na Ukrajinu, pa se stanje na Kugli počelo intenzivirati na vrlo prijeteći i zabrinjavajući način, ruski je ministar vanjskih poslova Sergej Viktorovič Lavrov to komentirao porukom koja se godinu dana kasnije potvrđuje kao svojevrsna Lavrovljeva kletva: „Zbog energetskih i inih sankcija Rusiji, zapadni će političari morati objasniti građanima zašto će biti sve siromašniji i nesigurniji“. Siromašenje suicidnih gena, inflacija galopirajuća prema recesiji i u europskim zemljama tzv. prve brzine, loše stanje zdravlja desetljećima komotnoga životnog standarda na Zapadu, itsl. već mjesecima ubire sve nepodnošljiviji danak, ruska invazija nije pobijeđena, Rusija nije izgorjela u programiranim „događanjima naroda“ ispred Kremlja jer narodu ne nedostaju ni Coca Cola, ni McDonalds, ni Siemens, ni Volkswagen, niti…, „ruski car Putin“ nije podlegao „kroničnoj bolesti“, etc., a zapadni političari se ne ufaju objasniti svojim građanima zašto su sve siromašniji i sigurnosno ugroženiji no ikad nakon Drugoga svjetskog rata. Verglaju istu mantru – u koju ionako više nitko ozbiljan ne vjeruje – da su Rusi „ničim izazvani (sic transit) napali Ukrajinu“.
Da je u Bijeloj kući i Pentagonu bilo pameti, SAD ne bi tako napadno anatemizirao Rusiju i Kinu na europskom i svjetskom tržištu, nego sukonkurirao kakvoćom svojih roba i pameću radi globalnog dobra
Istodobno, u prljavom se kaleidoskopu svakovrsnih laži, mamonoloških podmuklosti, licemjerja, stisnutih palčeva u džepu, neokolonijalne vrlo izraženih pohlepa i ratnog bjesnila ne vidi više no očita tragedija: pred očima trknutog čovječanstva nestaje u plamenu i domu druga po veličini europska zemlja, a stotine tisuća ljudi s obiju strana bojišnice zauvijek ostavljaju živote i zdravlje na ukrajinskom tlu, nepopravljivo zagađenom svakovrsnim otrovima ratnog stroja. Tko će, je li, i kakav kruh kusati iz tzv. europske žitnice pretvorene u poligon na kojemu globalna vojna mahnitost više od godine dana eksperimentira in vivo tuđim životima i smrću!? Ako i nije Lavrovljeva kletva, nego tek racionalna pretpostavka diplomata s mnogo međunarodnih utakmica u nogama, koja se sada pokazuje točnom, političarima i dalje ne pada na um objašnjavati svojim sugrađanima zašto moraju vlastitim životnim standardom, inflacijom, energetskom i prehrambenom dijetom po višestruko skupljoj cijeni platiti ceh notornoj imbeciliji: izazvati Ruse da napadnu Ukrajinu, pa obvezati milijune tzv. običnih/malih ljudi širom Kugle na financiranje ratnih profita. Isprepadati ih bijesom „autokratskoga“ Ruskog medvjeda koji, je li, reži na zapadne tzv. demokratske vrijednosti i naš način života?
Vrag će znati, zapravo, ima li Lavrovljeva kletva o siromašenju građana na Zapadu, što se događa – ako to uopće i jest kletva, neka zluradost u samoobrambenoj stisci? – (ne)izravne veze s tsunamijem „događanja naroda“ u nizu najvidljivijih zapadnih zemalja. Tek, Europa je planula, ali i Izrael zadnjih dana. Taj bunt nezadovoljstva vladajućim politikama nije poštedio ni SAD, gdje dodatnu kantu kerozina dolijeva činjenica da se na predsjedničkim izborima dogodine kani pojaviti i „izborno pokradeni“ (!?) bivši predsjednik Donald John Trump kao oštar protukandidat Josephu Robinette „Joe“ Bidenu, Jr. (80), koji se – zbog poodmakle dobi i nekoliko zabrinjavajućih napada demencije na javnomu mjestu – upravo naoružao liječničkom potvrdom o „izvrsnom zdravstvenom stanju“. Ekscentrični pak Trump već sada obećava „vratiti Ameriku na zasluženo mjesto u svijetu, vratiti joj čast koju su pogazili demokrati ‘pospanog Joea’“, a još nekim izjavama daje znati da SAD s njim na vlasti ne bi vodio rat u Ukrajini niti bi s Moskvom bio „na nuklearni nož“. Neraščišćene račune s NATO-om, EU-om (npr. nagovarao je Emmanuela Macrona na tzv. Franxit, po uzoru na Brexit) i UN-om ne spominje, što ne znači da ih je zaboravio.
Samo s tih 150 besmisleno uloženih zapadnih milijardi u ukrajinski rat, da se i ne spominju silne milijarde eura/dolara pride u oružju i robi široke potrošnje, inflacija/recesija ne bi imala šanse, s energijom bi bilo kao i prije, skupoća ne bi progutala plaće/mirovine netom što su sjele na račun, a milijunsko prosvjedničko nezadovoljstvo ne bi se na tako masovan i brutalan način valjalo najvećim europskim i svjetskim metropolama
Francuska sada danima gori masovnim buntom i fizičkim obračunima gotovo milijun prosvjednika sa snagama reda: od Pariza do Bordeauxa, Lyona i drugih gradova. Navodno, požar nereda je upalila iskra tzv. mirovinske reforme, a zapravo je eksplodirala kanta kerozina teške inflatorne, energetske i krize podivljalih cijena hrane te svih proizvoda i usluga, što drastično ruši komforan životni standard tzv. običnih/malih ljudi. Prosvjednici ne kane popustiti, ali ni Macron. Stanje je alarmantno. U Njemačkoj također. Zemlja je neki dan prometno i ekonomski blokirana masovnim štrajkom zaposlenih, koji zbog inflacije ultimativno traže 10,5 posto veće plaće i mirovina kako bi se ljudi koliko-toliko mogli nositi s katastrofalnim po životni standard inflatornim tsunamijem koji je, kao u Francuskoj – drugoj zemlji tzv. prve brzine u Uniji – izazvao domino efekt energetskih, prehrambenih i političkih potresa nakon što se i ta zemlja odrekla ruskih energenata te priključila SAD/NATO-ovim tzv. sankcijama Ruskoj Federaciji. Pod, je li, gospodarski suicidnim „alibijem“ o „ničim izazvanoj (sic transit) ruskoj invaziji/agresiji na Ukrajinu“. Više od milijun Nijemaca i stranaca ostalo je čamiti na željezničkim i autobusnim postajama u zračnim lukama, a sindikati su ostali srca kamenoga.
U povijesno miroljubivoj Češkoj su prosvjedi protiv „nerazumne politike vladajućih, koja nam skupoćom svega i svačega više ne dâ ljudski živjeti“ počeli mjesecima ranije, a inicijalna je kapisla u biti ista kao u Francuskoj i Njemačkoj: dnevni život ljudi osjetno gubi utrku s troškovima na koje su građani naviknuli u predinflacijskom razdoblju. I dok su pristupačni, jeftini ruski nafta, plin, električna struja, hrana i sirovine uredno stizali sigurnim dobavnim pravcima takorekuć iz susjedstva. U Bijednoj Našoj pak, gdje se krajnje osiromašen, na proisjački štap pred bruxelleskim staklenjakom natjeran tzv. običan/mali čovjek još ne buni na francuski/njemački način, medijski se širi jeza činjenicom da su u Irskoj – „hrvatskom Eldoradu“ za donedavno dobru zaradu i udoban život – enormno poskupjeli troškovi hrane i stanovanja, pa mnogi Hrvati ozbiljno razmišljaju o povratku kući. Druga je zabrinjavajuća vijest da će moćna njemačka ekonomija u prvom tromjesečju ove godine zagaziti u recesiju, a budući da je ta najmoćnija europska ekonomija prvi hrvatski trgovinski partner, najnegativniji će se recesijski učinci domino efektom automatski prenijeti u RH. Recesija, je li, uključuje smanjenje broja radnih mjesta, otpuštanja tehnološkog viška, niže plaće, pa i ključ u bravu nekih srednjih i malih privrednih subjekata. Ta inflacijsko-recesijska napast djeluje po ekonomskim zakonitostima tzv. spojenih posuda, tako da i sâm smisao zapadnih tzv. sankcija Rusiji ni približno nije takav kakvim ga je SAD/EU/NATO medijski razglasio.
Dapače, osobito se u Uniji pokazao ekonomski suicidnim, što sada ima i srednjoročno vrlo neugodne posljedice i možebitno kobne za neke vlade, koje će prosvjednička ulica izravno pitati: gdje ste bili kad je grmjelo!? Ne samo da se dalo spriječiti „ničim izazvanu (sic transit) rusku invaziju na Ukrajinu“ i strašnu tragediju nedužnoga ukrajinskog naroda nego se dalo izbjeći eskalirajuće teške posljedice po globalnu ekonomiju izazvane neokolonijalnom ambicijom za dominacijom u unipolarnom tzv. novomu svijetskom poretku, odnosno mamonološkom pohlepom što prema Zlatnom teletu gazi i preko leševa. Ukrajina nije jedini ni prvi, a neće biti ni posljednji primjer. Kapitalizam je kao ekonomski i društveni sustav sa svojim tzv. vrijednostima duboko nehuman sustav i Mamon mu je jedini bog kojem se klanja u tržišnoj katedrali. Ljudi i priroda su samo sredstvo kojim se zida i doziđuje kapital u posjedu šake privatnih vlasnika, a vidi vraga, Rusija, najveća, najbogatija i tzv. najvrednija nekretnina na svijetu (dvostruki dr. sc. Slavko Kulić), odvajkada je nedosanjan posjednički san pa megakorporativni kapitalizam po svaku cijenu daljnjeg siromašenja već siromašnih neće odustati. Sve dok opasne namjere pohlepne svijesti ne transformiraju Kuglu u oblačić nuklearne prašine u Svemiru?
„Izraelski premijer Benjamin Netanyahu“, izvijestili su mediji o buntu ovih dana desetaka tisuća Izraelaca protiv tzv. pravosudne reforme, koji su prerasli u rušilačke nerede, krvave obračune s interventnom policijom te rezultirali velikim brojem ozlijeđenih s obiju strana, „odgodio je odluku o spornoj pravosudnoj reformi iz straha da bi najveća nacionalna kriza u posljednjih nekoliko godina mogla uzrokovati raspad vladajuće koalicije ili eskalirati u nasilje. Nejasno je, doduše, kako će nakon masovnih prosvjeda i općeg štrajka, pomicanje rasprave na sjednicu parlamenta idućeg mjeseca zadovoljiti sve strane i smiriti krizu koja je prema riječima zapovjednika vojske učinila ovaj trenutak težim nego ikada prije.“ Počelo je, počelo, komentiraju u medijima strani analitičari, nalazeći zajednički nazivnik i izraelskih, i europskih, ali i sličnih „događanja naroda“ u SAD-u upravo u inflacijskoj, energetskoj, prehrambenoj i inoj krizi što je udarom na životni standard građana nakon isprovociranog ukrajinskog rata 24. veljače 2022. – kao nastavka neprijateljstava od 2014. godine na Krimu – survala Kuglu u ekonomsku neizvjesnost, štono se kaže: do daljnjega.
Jasno je samo to da Ameri, na koje se s razlogom sumnja da su minirali rusko-njemačko-zapadnoeuropski megaplinovod Sjeverni tok 1 i 2 na dnu Baltičkog mora pod NATO-ovom kontrolom, nisu u stanju opskrbiti zapadnu Europu plinom i naftom iz „svojih“ izvora u potrebnim količinama i po nižim cijenama od ruskih
K tomu, proratno-proturusko/protukinesko-huškačka politika aktualnih vođa udružene zapadne alijanse pod SAD/EU/NATO-ovim barjakom dodatno je navalila ljudima teški teret sigurnosne ugroze s (pro)ruskog Istoka i Kine, pa na račun drastičnog siromašenja Europljana (i šire) ekstraprofitiraju tek (pro)američke energetske megakorporacije i vojna industrija. U Velikoj Britaniji – koja dobrim dijelom oplakuje to što se dala opčiniti Brexitom kuštravog Borisa Johnsona – mjesecima nema niza prehrambenih namirnica u prodavaonicama (osobito povrća), a na benzinskim se crpkama stvaraju kilometarski redovi za preskupo gorivo. Plaće i mirovine sve više kaskaju za inflacijom i znatno skupljim životom. Zemlja koja je prva bezuvjetno priskakala uz Uncle Samovu pušku u svim američkim/NATO-ovim agresijama na suverene države u Aziji i na Bliskom istoku, pa je i sada najagresivniji predator (uz Poljsku, Njemačku i neke od pribaltičkih patuljaka, sic transit) u odnosu na Rusiju i Kinu, vrlo skupo plaća ceh imperijalno/neokolonijalne prepotencije nekada svjetske velesile. Koja je robovlasnički osramoćena, iritantno krvavih ruku, nečiste savjesti i izgubljene dobiti s porobljenih nekretnina ostala glumatati, je li, arbitra kojega se ima pitati pri međunarodnoj (re)konstrukciji tzv. novog svjetskog poretka. A ono, unipolarni svijet – tempi passati…
Taj Long Johnov žal za „slavnom prošlošću, starom slavom“ (sic transit) imperijalnih gena i neokolonijalnih nakana sad u dosluhu s Uncle Samom vrlo agresivno – ne mareći za rastuće nezadovoljstvo britanskih građana i masovna ulična „događanja naroda“ – aktualizira hindus iz Downing Streeta 10 Rishi Sunak, porijeklom Indijac. Koji bi se, je li, da je iskreni pripadnik svoje gemišt-vjere kao što premijerskim ponašanjem pokazuje da nije, morao dnevno dokazivati mirotvorstvom i predanošću općem dobru. To je hindusima krajnji cilj, ne ratovanje i otimanje tuđe imovine, ne sijati smrt i nesreću bilo gdje i bilo komu. Pa ni Rusima u Ukrajini niti Kinezima u njihovom dvorištu ili drugdje po svijetu, gdje im međunarodne norme daju isto pravo „širiti svoj utjecaj“, kao i SAD-u, UK-u te svakoj inoj državi. Konkurencija sposobnošću, znanjem, uspješnošću u proizvodnji tzv. dodane vrijednosti i povoljnijim uvjetima u trgovinskoj razmjeni ne smije se suzbijati silom, ucjenama, nekim tzv. sankcijama (naj)moćnijih aktera i pogotovo ne – ratom. A taj se načelni dogovor svih u svijetu o ključnim pitanjima međunarodnih odnosa i suradnje ne poštuje. Uncle Sam je u nepoštivanju dogovora svjetski prvak. Ucjenama, prijetnjama, tzv. sankcijama i vojnom agresijom želi globalno priznanje neodrživog uvjerenja da je Kugla neupitan američki leno. Ćaćinstvo. America First! u „američkom 21. stoljeću“ i – zauvijek. Megakorporativno vlasništvo.
Nedajbože da se ikad, ne samo u 21. stoljeću, obistini imperijalni scenarij Henryja Alfreda Kissingera i Zbigniewa Kazimierza Brzezinskog, bivših sigurnosno-geostrateški desnih ruku tada stanara Bijela kuće Richarda Milhousa Nixona, Geralda Rudolpha Forda i Jamesa Earla „Jimmyja“ Cartera, Jr., jer to u konačnici, glede&unatoč promijenjenu odnosu snaga u bitno promijenjenom svijetu, vodi uništenju čovječanstva. Što nitko ne želi. Ma što govorio i ma koliko si precjenjivao pamet u subverzivnom sabotiranju tzv. ravnoteže straha među posjednicima alata sudnjeg dana. Puna šaka brade, je li, da su učestali i rušilački sve agresivniji prosvjedi tek spontani bunt osiromašenih tzv. običnih/malih ljudi širom Kugle, koji se ne slažu s političkim prijevarama i međunarodnim marifetlucima svojih nesposobnih vlastodržaca, a ovi pak dovoljno mudri/savjesni pa brzinski počnu popravljati na opće dobro svoja očita zastranjivanja. Međutim, na djelu je jamačno najpokvarenija politika s najopasnijom namjerom nakon Drugoga svjetskog rata. Jer megakorporativni kapitalizam, koji isključivo instalira na državničko sljeme poslovođe, a ovi pak operativce te politike. Neupitni bog megakorporativnog kapitalizma, Mamon, je li, jedan od tzv. sedam prinčeva pakla, procijenio je da mu ni čovjek niti priroda više ne smiju stati na put i da taj put smije prokrčiti i ognjem i mačem. I točka?
Postupanje policije prema prosvjednicima je stoga grubo i bez milosti prema bilo komu. Na europskim (i šire) ulicama i trgovima se vodi pravi rat između stotina tisuća prosvjednika i tzv. snaga reda. Po čemu se, recimo, kritizirani sa Zapada „krvoločni ruski policajci“ razlikuju u oštrom suzbijanju ulična „događanja naroda“ od policije u Francuskoj, Izraelu, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Češkoj, Mađarskoj, SAD-u ili bilo gdje? Baš ni po čemu, sve je isto: pendreci, suzavac, vodeni topovi, uhićenja, crne marice, pravne sankcije, itsl. „preodgojne“ metode. Doduše, puno blaže od američkih „konačnih rješenja“ u konc-mučilištima, u zatvorenom zbog globalne sramote npr. Abu Graibu, ili Guantanamu na Kubi, gdje totalno nedužan ljudski život ne vrijedi ni opuška kojim sadisti isljeđuju „istinu“ od uhićenika islamske etničke/vjerske pripadnosti. Za koje po odokativnom uhićenju više nitko nikad ne sazna gdje su, tko ih je i zašto lišio slobode niti kako su nestali s popisa živih.
Linč zdravog razuma puno gori i od bjelačkog krvožeđa zakrabuljenih američkih protestanata iz Ku-Klux-Klana u pogromu Afroamerikanaca. Javna je tajna da su vlasti Bijedne Naše dopustile transportirati mnoge nedužne uhićenike s Bliskog istoka u američke „istražne“ kazamate – preko hrvatskog teritorija. Zna se od pamtivijeka da se države brane od oponenata koji nerijetko – s pravom ili nabrkani od najčešće stranih sila radi tuđe materijalne koristi – ne biraju sredstva za strušiti/preuzeti vlast, a ova također ne bira sredstva za održati se za državnim kormilom. To pak što se prosvjednički plamen sada razbuktava Starim kontinentom, najpogođenijim ekonomskim posljedicama zapadnih tzv. sankcija Rusiji, ima veze s Lavrovljevom kletvom utoliko ukoliko aktualizira činjenicu da je globalna ekonomija nedjeljivo povezan i međuovisan sustav, mozaik iz kojega je nemoguće bez velike štete ukloniti kockicu i računati kako je sačuvana cjelina. To ne znaju nesposobni eurounijski birokrati. Ovi u Bruxellesu Ursule Röschen/Ružice von der Leyen i Charlesa Michela nesposobniji su od svih prethodnih zajedno. Kompromitirali su ključne vanjskopolitičke ideje Roberta Schumana u odnosu na SAD i Aziju, pa EU pod američki patronatom više nije ni ekonomski niti vojno samostalna i time respektabilna destinacija.
K tomu, energetski samonedostatna, bila se suicidno odrekla sigurnih i jeftinih ruskih energenata, zaglavila u dvoznamenkastoj inflaciji koja je ozbiljno načela životni standard pola milijarde ljudi, a samo ju je relativno topla zima spasila od smrznutih kućanstava i energetskog kolapsa. Što će biti sljedeće zime – i po kojoj cijeni, jer „prijatelji nam zaračunavaju neprijateljske cijene“ (njemački ministar energetike Robert Habeck) – nitko se ne ufa kazati naglas. Jasno je samo to da Ameri, na koje se s razlogom sumnja da su minirali rusko-njemačko-zapadnoeuropski, je li, megaplinovod Sjeverni tok 1 i 2 na dnu Baltičkog mora pod NATO-ovom kontrolom, nisu u stanju opskrbiti zapadnu Europu plinom i naftom iz „svojih“ izvora u potrebnim količinama i po nižim cijenama od ruskih. U Hrvatskoj su potrošači već udareni po džepu skupljim plinom, benzinom i strujom (poduzetnici, ono malo rudimentarne industrije, poljoprivreda i ribarstvo čak poskupljenjima od 300 posto), a time domino efektom i svih proizvoda i usluga, pa ih iduća jesen (struja od 1. rujna) čeka – strava. I, hoće li puknuti masovnim prosvjedima na ulicama i trgovima u Zagrebu i inim velikim gradovima kao što već itekako puca među znatno bogatijim destinacijama znatno bogatije Europe i svijeta? Kažu, ćup ide na vodu…
Da stanje nije normalno i da, uza sva politikantska laprdanja vladajućih o „ničim izazvanoj (sic transit) ruskoj invaziji/agresiji na Ukrajinu“ – za što su i pojedinačno i udruženo izravni krivci, jer su željeli rat i ta stradanja Ukrajinaca ostavljenih na milost i nemilost strašnoj pogibelji – sugeriraju i vrlo zabrinjavajuće vijesti o propasti nekih od najvećih svjetskih banaka (npr. moćne švicarske Credit Suisse), o previranjima u bankarstvu SAD-a, povećanju kamata po direktivi Europske središnje banke (rušenjem se životnog standarda građana Unije želi suzbijati inflaciju!?), ali i vijesti o tomu da su „očekivanja ulagača pala na najnižu razinu u posljednjih 20 godina. Sve u svemu, kad se stvari zbroje i oduzmu, pa podijele, život se u doglednoj budućnosti uopće ne čini prihvatljivim. Ni državne politike. Uključivo eurounijsku što patronizira ostale u tzv. obitelji, osim mađarske koja u premijeru Viktoru Orbánu ima svoje suverenističko „ja“ kad je riječ o energetskoj (ne)ovisnosti o ruskom plinu i nafti ili ukrajinskom ratu. On ne dopušta 18 milijardâ eura godišnjega gubitka u nacionalnoj ekonomiji zbog odricanja od ruskih energenata niti ukrajinski rat drži „mađarskim ratom“ u koji se treba uključiti slanjem oružja Kijevu i dopusnicom Uniji da zemlje članice dostavljaju oružje preko Mađarske, pa…
Istraživanja investicijske banke BofA – dojavljuju strani mediji, a prenosi Hina – potvrđuju da su „previranja u američkom bankarskom sustavu i rastući strahovi od recesije spustili povjerenje globalnih ulagača na jednu od najnižih razina u zadnjih 20 godina. Mjesečno istraživanje nakon kolapsa SVB-a i Signature Banka i prije prošlotjednog spašavanja Credit Suissea pokazalo je da se dramatično pogoršala percepcija razine rizika. BofA-in pokazatelj rizika financijskog tržišta o razinama zabrinutosti ulagača skočio je na 7,7, stavivši ga tik ispod prošlogodišnjioh vrijednosti nakon početka rusko-ukrajinskog rata te iznad razine u globalnoj financijskoj krizi i vrhuncima pandemije. Menadžeri europskih fondova su posebno pseimistični. Kao najizgledniji izvor opasnosti, ispitanici su naveli neformalni bankovni sektor u SAD-u. U Njemačkoj je mjesečna anketa Instituta za ekonomska istraživanja ZEW pokazala naglo pogoršanje raspoloženja ulagača. Međunarodna financijska tržišta su pod snažnim pritiskom, a visoka razina neizvjesnosti prelijeva se na gospodarska očekivanja, rekao je predsjednik ZEW-a Achim Wambach“.
Ako ulagači, dakle, sve više strahuju od recesije i stagflacije, a to, je li, nisu baš nekakvi hlebinci koji ne znaju što se kuha u političkim kuhinjama i kakve to posljedice ostavlja na milijune tzv. običnih/malih građana, očito je vrag odavna već odnio šalu i požar javnog nezadovoljstva mora da ima itekakve veze s rečenom izjavnom, ako već ne zluradom kletvom, je li, Sergeja Nostradamusa Lavrova: „Zbog energetskih i inih sankcija Rusiji, zapadni će političari morati objasniti građanima zašto će biti sve siromašniji i nesigurniji“. Čak nuklearno nesigurniji. Ali i poduzetnici, jer jedno bez drugoga ne ide. Da je bilo globalne pameti koji mjesec prije Majdana 2014. godine i potom Krima, kao što nije, osobito u Kijevu bar pola godine uoči 24. veljače 2022., milijun bi puta bilo jeftinije/isplativije uložiti u ukrajinski mir, prihvatljiv dogovor i dobrosusjedstvo besmisleno ulupanih u ukrajinsku klaonicu/razaraonicu već više od 150 milijardâ eura kešovine zapadnih poreznih obveznika. Da se i ne govori o iks milijardâ najavljenih eura za dodatno uložiti u rat, odnosno o odokativnih cca 500 milijardâ eura/zelembaća za obnovu uništene Ukrajine kada završi rat. Da je, je li, pravodobno bilo mirotvorne pameti, kao što nije, Ukrajina bi ostala u komadu zajedno s poluotokom Krimom i jugoistokom, a ljudi živi, gradovi, sela, infrastruktura, energetika, industrija i agrar pošteđeni.
I, da, da je u Bijeloj kući i Pentagonu bilo pameti, kao što je nema još ni sada rasplamsavanjem rata u Ukrajini i ekonomsko-vojnim izazivanjem Kine, najmnogoljudnije zemlje svijeta i respektabilne nuklearne velesile, koja u svakom trenutku drži pod oružjem milijun vojnika, SAD ne bi tako napadno anatemizirao Rusiju i Kinu na europskom i svjetskom tržištu, nego sukonkurirao kakvoćom svojih roba i pameću radi globalnog dobra. Samo s tih 150 besmisleno uloženih zapadnih milijardâ u ukrajinski rat, da se i ne spominju silne milijarde eura/dolara pride u oružju i robi široke potrošnje, inflacija/recesija ne bi imala šanse, s energijom bi bilo kao i prije, skupoća ne bi progutala plaće/mirovine netom što su sjele na račun, a milijunsko prosvjedničko nezadovoljstvo promašenim politikama ne bi se na tako masovan i brutalan način valjalo najvećim europskim i svjetskim metropolama. Da je globalne pameti, kao što nije…
