U Hrvatskoj već duže vrijeme, a ovim izborima je to postalo još evidentnije, izbori jesu legalni (zakoniti) ali nisu legitimni – ni približno njihov rezultat ne izražava volju naroda. Brojčani podaci to rječito govore. Izlaznost je ovaj put bila 53.7%, što pokazuje da ih je 46.3% građana bojkotiralo. Što od gađenja političkom situacijom u zemlji, što od gadljivosti prema strankama u koje su se pouzdavali da će raditi na rješavanju njihovih problema (to prvenstveno ide SDP). Skupi li ma koja stranka saborsku većinu od 76 zastupnika, to znači da će biti zastupljeni interesi tek nešto više od 50% građana izašlih na izbore. Slijedom logike, znači da će izabrani delegati svega 27% građana nametati zakone (pokriveno formalnom zakonitošću) ostatku od 73% koje ni na koji način ne zastupaju, sem kao legalna moć manjine nad većinom. Prigovor da je svatko slobodno mogao odlučiti hoće li ili neće izaći na glasanje, niukoliko ne mijenja spomenutu konstataciju.

Hrvatska "demokracija" je samo izrođeni oblik zapadnjačke formalne demokracije, što se pokriva mnogim floskulama koje narod guta kao veliku mudrost. Kao prvo, istinska demokracija sastoji se od tri komponente – političke, ekonomske i socijalne demokracije – od čega u ovoj zemlji nema ni traga. Ono što se velikodušno pokriva tim imenom, nije negoli maska koja prikriva ranije iznesene činjenice i nemoć naroda da na tri spomenuta polja istinski doprinosi u vlastitu korist. To je naprosto izrođeni postupak biranja delegata, za koje je licemjerno reći da su narodni zastupnici s obzirom da ne zastupaju nade i volju tri četvrtine glasača. Demokracija, ma kako se odonda okilavila ili razvila, ima porijeklo u antičkoj Grčkoj:

"Kako su i u njegovo doba postojale stranačke borbe u koje se mnogi građani nisu uključivali već su naprosto prihvaćali ono što se dešava mimo njihove volje, propisao je Solon obavezu priklanjanja jednoj od međusobno suprotstavljenih opcija – u protivnom se gubilo građanska prava („Tko u građanskoj borbi s nijednima ne zgrabi oružje, neka je nečastan i neka nema građanska prava“). Daklem, izborna apstinencija je bila dopustiva tek uz gubljenje građanskih prava. Ovo, dakako, nije prihvatljivo sa stajališta suvremene demokracije jer se kao protivi slobodnom izboru jedinke da djeluje shodno svom nahođenju, međutim, dublje sagledano ima svoje opravdanje. Tek aktivno uključenje svih građana u političku borbu čini njene rezultate stvarno legitimnima. „Izborni pobjednici“ tek tada zaista smiju tvrditi da iza sebe imaju (relativnu ili apsolutnu) većinu čitavog izbornog tijela."

U svjetlu rečenoga, mantre dvonožaca koje pred kamerama ponosito ponavljaju kako su došle izvršiti svoje izborno pravo i dužnost, nisu nego budalaštine koje više govore o onima koji ih lupetaju negoli o ljudskom digniteu i stvarnoj situaciji. Tko suprotno misli neka odmah pohapsi spomenutih, skoro pedeset posto birača koji nisu ispunili svoju „dužnost“! Stojeći iza stava da za jedinku ništa nije obavezno – dolazilo od bogova, parlamenta, predsjednika države ili zakonskih akata – ako to ona vlastitom voljom ne prihvaća (cijena neprihvaćanja može biti iznimno visoka, no ima ljudi od digniteta koji je mogu i znaju podnijeti, ali u većini slučajeva svi idemo linijiom manjeg otpora, prihvaćanjem manjeg zla kako nas ne bi zadesilo veće), treba odbaciti i prigovor da mora zauvijek začepiti usta svatko, ukoliko nije sudjelovao u izbornom procesu. Sudjelovao ili ne, pravo je svakog čovjeka da reagira na ono što se oko njega zbiva, još više ako je uzrok tome zakonita, ali nelegitimna, ogromna manjina.

Autor nije zastupnik višestranačkih političkih sustava, što će mu nevježe, neznalice i proračunati licemjeri odmah pripisati kao neprihvatljivu autokratsku, čak i totalitarističku crtu. Lako je pokazati kako je višestranačje samo rezultat formalnodemokratskih odnosa, koji eliminiraju zbiljsko učešće građana u donošenju odluka na svim nivoima vlasti. Samoupravljanje, lišeno birokratskih ograničenja, shvati li se pošteno i provodi čista srca, bez pritisaka ili "usmjeravanja" odozgo, sistem je koji ostvaruje upravljanje vlastitim životima u javnoj sferi. U njemu, donošenje odluka većinskom voljom glasača, uz obavezu da ih nezadovoljna manjina mora provoditi (što ne znači da ih ne smije javno izvrgnuti analizama i kritici) do idućeg izbornog ciklusa, kad se mogu preispitati, promijeniti ili povući, nikada ne može dovesti do toga da svega 27% građana nameće odluke preostalima. Jasno je da u društvu postoji pluralnost interesa, posebno između klasnih i profesionalnih grupacija, ali slobodnom voljom postignut dogovor među njima nije formalno ništa različit od koaliranja stranaka različitog političkog spektra, a suštinski je mnogo dublji. Građanin sam odlučuje, ne o tome hoće li ili neće ubaciti neki papir u kutiju, već o društvenim problemima. Višestranački sustav ima još jednu boljku koja ga implicitno legitimira kao stvarno nedemokratskog, isključivo prilagođenog tržišnom kapitalističkom sustavu gdje se sve postojeće na ovom svijetu smatra robom iznešenom na tržište: od vaše kćerke, preko radnih mjesta do najdivnijih umjetničkih djela. Očituje su u nedostatku odgovora na slijedeće pitanje:

"Pretpostavimo da dođete na vlast (demokratskim putem - što god on značio) i da imate dovoljno mašte zamisliti ovaj misaoni eksperiment. Provodite mjere socijalističke ekonomske politike (usput rečeno, a koje su to?) u upravljanju zemljom. Poslije četiri godine skinu vas sa vlasti (nenasilno, izborima) stranke kapitalističke provenijencije poništavajući u svom mandatu vaša dostignuća. Nakon slijedeće četiri godine... Znači li to da bismo izvodili periodičke fluktuacije tipa: socijalizam - kapitalizam - socijalizam -... praćene svim mogućim napetostima i traumama koje ih prate? Zamijetite da se pri smjeni građanskih stranaka na vlasti izmjenjuju samo stranke a ne i nepomirljivi politički sistemi. Kako bi se vi nosili sa ovim socijalističko – kapitalističkim yo-yojem? "

Odgovor (pustimo sad sve posljedice, i uopće realnu mogućnost očuvanja elitama nepoćudnih oblika vlasti mirnim putem) se ne daje, jer svi implicitno, u svojoj ogromnoj „demokratičnosti“, pretpostavljaju neupitnu vječnost kapitalističkog sustava, u kojem bi navedeni scenario dovodio do neprihvatljivih nestabilnosti. Sve je statično sem razmjene roba - živimo u "najboljem od svih mogućih svjetova"! Zar nam to i Hrvatska ne potvrđuje?

Mnogima će se ovaj postizborni komentar učinit posvema nespregnut sa stvarnošću, na što se samo može upozoriti na problem različitih percepcija iste. Ograničenoj i produbljenoj, da pojednostavimo. Većinu zanima tek jesu li „njihovi“ pobijedili ili izgubili, gubeći iz vida posljedice oba ishoda. Stoga siđimo malo s visina, kako ne bih bio optužen za gubitak kontakta sa svakodnevicom. Ukratko, evo tek nekh posljedica koje će snaći društvo, uslijed kolosalne bijede koja je snašla hrvatsku (kvazi)ljevicu. Vrlo su vjerojatne promjene u službenoj historiografiji, jeziku (možda se uvede i "jezični zakon"), školstvu, zdravstvu, kulturi – među prvima će stradati riječki HNK - i posvuda u intelektualnoj sferi, što ovaj narod s kulturom iz "stoljeća sedmog" i "genima kamenima" neće baš previše zabrinjavati, sem par tisuća radnika u pobrojanim sferama djelovanja. Istinski čovjek ne može prijeći ni preko zataškavanih zločina, pljački, odnosa prema preostalim Srbima (uostalom, Hrvati su počistili Židove i Srbe iz države, sad su valjda Romi na redu - samo valja čekati priliku!), a narodu nije jasno da ovi bijedni ekonomski pomaci potječu iz sinergije djelomičnog oporavka zapadne ekonomije i djelovanja prethodne, a ne ove vlade - jer je to i teorijski nemoguće.

Rezultati izbora su odraz etičke katastrofe društva u kojem se tek rijetki snalaze imajući snage razaznati istinu od laži, i humanistički svjetonazor od onoga kome su mjera novac, profit i uspjeh. Unatoč nesnalaženju većine, najmoralnijim dijelom hrvatskih građana pokazala se masa koja je odlučila bojkotirati izbore, odbijanjem glasanja za barabe. Odbijanje je vid građanske neposlušnosti, mada elite to nisu spremne priznati jer bi se mogli izvući indikativni zaključci po njihov status. U svijetu akcije i reakcije – što nije samo prirodna već i društvena zakonitost – odbijanje neće ništa promijeniti (ono nije drugo no mirenje sa stanjem), već samo akcija. Nasilna ili nenasilna, pri čemu se ne zaziva onu prvu, ali je sve više tijekom povijesti zaziva gomilanje okolnosti (uostalom, tko je slijep za nasilja širom svijeta, pa nedavno i u svojoj sredini, teško da to može komentirati), jedini su garant kakvih-takvih promjena. Autor nikada nije bio član ni jedne stranke ili partije, a svoj je glas dao SDP-u – sa sramotnim predsjednikom i još sramotnijim članovima stranke, kojima pamet sporo difundira iz guzice u mozak – vjerujući da je on jedina realna mogućnost blokade sve ekstremnije desnice. Prevario se, i ta ga stranka više uopće ne zanima. Došlo je vrijeme da se konkretizira najavljeni projekt (od kojeg se s pravom odustalo prije izbora, zbog kratkoće vremena) stranačkog organiziranja i jačanja lijevih snaga oko Markovine, Pusića, Galićke, Raukarove i društva, i pokuša postići dogovor s Radničkom frontom, SRP-om i još ponekim lijevim snagama, oko minimalnih skupnih ciljeva. To su antifašizam, socijalna pravda, socijalizam i neutralnost u međunarodnoj politici (što podrazumijeva napuštanje NATO pakta), a to ne bi trebalo biti teško, ako se ne ispriječi najčešće neprelazna prepreka - samoljublje pojedinaca. Naravno, to je tek lično uvjerenje i nada koja učas može usahnuti pod pritiskom mediokriteta u trci za hedonističkim vrijednostima. Naime, najveći dio neuspjeha ne leži u strankama, već u svakoj osobi koja napušta iskonske humane vrijednosti u ime materijalnog blagostanja, obećanjem kojega je kupljen njegov izborni glas. A sve završi po onoj „obećanje, ludom radovanje!“. Zaista vrijedi ona da su „najvrijedniji resurs kapitalizma – budale“. Treba li podsjetiti da je dobar dio Hrvata – sad govorim upravo o njima – prilično dobro živio, idući na nogometne utakmice, odlazeći u kazališta i priredbe organizirane za njegov ptičji mozak i debelu guzicu, nezainteresiran za poboj svoje ljudske braće samo par desetaka klometara dalje. Hvala bogu, nisu takva vremena, pa je to samo podsjetnik da najveći feler sviju politika leži u ljudskim glavama! Autor je politiku oduvijek prezirao (iako bi ona trebala spadati u najplemenitije djelatnosti, kad se njome ne bi bavile barabe), na nju gledajući uglavnom s etičkog "vidikovca". Kako su to prilično nezanimljivi vrhunci za planinare po funkcijama, vlastitim promocijama i koristima, mnogima će izneseni stavovi izgledati kao da vise u zraku, mada su jedina čvrsta baza humanih međuljudskih odnosa. Bilo kako bilo, politika nije bolja od naroda koji je trpi, a znate onu da svaki narod zaslužuje vlast kakvu je izabrao. Narod da, ali ne i svi ljudi koji ga tvore.