Pojma nemam što je bio po struci, kakve institucionalne kvalifikacije je posjedovao, čijim se sve diplomama dičio, i na kojim je sveučilištima svijeta radio – ako uopće jeste – no ja sam ga naprosto doživljavao kao erudita, čovjeka sa svestranim poznavanjem stvari o kojima govori. Pojavio se niotkuda, i nestao odaklem je i došao, zato ga ni neću spominjati po imenu, te vam je sasvim zalud istraživati o kome se radi; jedino što preostaje je ovaj kratki tekst¸ kao moje sjećanje na njega.

        Počnimo od, govorio je, izgona Adama i Eve – mitoloških predaka ljudskog roda - iz Raja. Gomila stručnjaka uzalud traži geografski položaj tog mitskog mjesta, smještajući ga za sada u doline između Eufrata i Tigrisa, a još veća gomila će nastaviti ovom zaludnom rabotom, jer ne shvaćaju suštinu pojma. Čovjek bje istjeran – kaže „Sveto pismo“ - nakon što je prekršio izričitu božju zabranu konzumiranja voća sa „drveta spoznaje dobra i zla“ – što mu se pripisuje kao prvi grijeh, koji su od njega sve do danas naslijedili potomci njegovi. Zašto zabranio, pitanje je koje muči vjernike, a odgovor je nadasve jednostavan, mada rođene sluge imaju još jednostavniji, ne mogavši se dovinuti istine: „jer su prekršili zapovijed gospodara“, a to se – jelte – ne radi, kažu. No, nije tome tako, dakako. Jer, Tvorac je jako dobro poznavao sposobnosti svoga djela, baš kao što i urar to znade za satove kojih je konstruktor. Znao je domete svojih kreacija, njihovu nesposobnost razlikovanja dobra od zla, te ih je želio zaštititi od posljedica neznanja, nepoznavanja i nerazumijevanja.

        Skočimo od biblijskih do sadašnjih vremena, kada čovjek svojim spoznajnim mogućnostima i tehnologijama prodire sve dublje u svemir. Kako onaj makro, tako i mikro, mnogo više negoli je uspio spoznati sebe samoga. Tisuće su godina prolazile od vremena kada je ljudima pružena prilika da se ne opterećuju suvišnim pitanjima oko svojih postupaka, jer do prvog grijeha svi oni bijahu etički i moralno besprijekorni, sukladni namjeri Stvoritelja. Red je vladao svijetom koji mu je poklonjen na uživanje, podjednako kao što je carevao i njegovom dušom.

Od najvećeg mogućeg grijeha koji je počinio, smatrajući da je „načinjen na božju sliku i priliku“, uzurpirajući zabranu koja mu je nametnuta, naumio se smatrati ravnim Bogu u svim aspektima življenja. Počeo je postavljati pitanja zašto ovako a ne onako, zbog čega ovo smije a ono ne smije, ne bi li bilo bolje odabrati onaj a ne ovaj put, dapače, začeo je mijenjati svijet napravljen po božanskim nacrtima za njegovo dobro, u svijet koji je zamislio da je bolji i prikladniji za vlastite potrebe. Prvotni red, u svijetu koji je nastavao, i onaj u njegovom umu, počeše se rasipati. Propadaju države, ljudi, jezici, runi se priroda u raljama ljudskog djelovanja, a mrvi se i sama ljudskost onih koji to ne shvaćaju, kidišući jedan na drugoga, vodeći računa ne o božjem naumu, već o sebičnom koristoljublju. Kaos razara red čemu svjedoči cijeli svemir, u kojem do danas nije pronađeno mjesto kakvo je poklonjeno ljudima za život, a koje propada jer ga ne znaju cijeniti.

        Da objasnim umovima kojima je preteško razmišljati van konteksta videoigrica (IQ mladih generacija se smanjuje, kako je znanost utvrdila), na konkretnom primjeru. Arkadne igre tipa Fruity Franka, sastoje se u osnovi od promišljenih poteza igrača kontra sila nereda, vizualiziranih sprajtovima kojima upravlja kaos u obliku generatora slučajnih brojeva. Svaka igrica je konačna, ima ograničeni broj sve težih nivoa koje treba prijeći, no zamislimo na trenutak da ih ima beskonačno mnogo. Nema igdje u svemiru igrača koji na nekom stupnju, do kojega je došao vještinom izbjegavanja „nečastivih sila“, ne bi pokleknuo pred njima. Svi mu pokušaji smislenog djelovanja u nekoj fazi igre propadaju pred silama nereda, kad ga zahvati neki njegov član u obliku slučajnog broja – „zlim“ sprajtom koji se u nepredviđeni čas našao na nepredviđenom mjestu, što igrač nije bio sposoban predvidjeti. Game Over, označava njegovu kapitulaciju, na isti način kako pred povješću kapituliraju države i sistemi koje ljudi po svaku cijenu (osobito žrtvama vlastite braće) nastoje sačuvati za vječnost, kao što kapituliraju ljudi pred svojim poslijednjim pokušajem pobjede kaosa s kosom u ruci.

        Prilično primitivno, mnogi bezlični nered poistovjećuju sa zlom (Sotonom, mrakom) a red sa dobrim (Bogom, svjetlom), pa znači li to da u svijetu nema dobra, i da zlo uvijek pobjeđuje? U spomenutoj percepciji, tome je zaista tako, sem što se ne radi ni o dobru ni o zlu, već naprosto o prirodnim zakonitostima koje čovjek sve više spoznaje, ali sve manje poštuje, kao da ga se nimalo ne dotiču u etičkom smislu. Na najdubljem nivou postojanja materije, kvantnomehaničkom, ponešto smo se približili uvažavanju kaosa, shvativši da su fundamentalni zakoni prirode probabilistički – vjerojatnosni. Neko zbivanje se na mikronivou može odvijati na više načina, kako fizičari kažu: „kroz kanale“ različitih vjerojatnosti, što je na makronivou, kojemu i sami pripadamo, maskirano prirodnim ograničenjima, te se zakoni na prvi pogled pričinjaju determinističkima.

        Zaključiste li da je moj sugovornik, erudita, bio vjernik, grdno se varate. On je samo na metaforički način – koristeći riječi onih koji su ih krivo interpretirali – pokušao objasniti suštinu najveće borbe koja se odvija u svemiru, od njegova „postanka“ (on ga je zamišljao vječnim) do dana današnjega, pa sve do njegova „nestanka“ (vječnosti). Daklem, Raj nije nikakvo mjesto s geografskim koordinatama koje bi vaš GPS tražitelj bez problema locirao (da su mu poznate). Raj je prvenstveno arhetip mjesta u vašoj duši, koje više ni ne prepoznajete jer ste odlučili igrati se Boga, nemajući u sebi precizne filtere za distinkciju dobra od zla, a tek potom realno mjesto za traženje kojega nije potrebna nikakva tehnologija, mjesto toliko izmijenjeno vašim djelovanjem da ni njega više ne možete prepoznati kao utočište u svemiru koje vam je „poklonjeno“. Planeta na kojoj živite! I umjesto da pokušate ispraviti svoj grijeh, nastojeći vratiti je u prvobitno, rajsko stanje, namjesto da (svako malo pomičući naviše „crvenu liniju“ ponad koje ne smijete više uništavati svoje jedino utočište) podredite aktivnosti očuvanju svog svemirskog doma, maštate teraformirati puste i neplodne planete stvarajući od njih raj po svojim predodžbama, zanemarujući sliku onoga što ste učinili od poklonjenoga vam.

        Ne priznajući kapitulaciju pred neredom, smislili ste navodno dobro tumačenje da ju opovrgnete. Već u Bibliji je to izrečeno sudbinom Spasitelja, uskrsnulog nakon smrti, obećavajući isto – do dana današnjega neispunjeno – svojim „slijepim“ sljedbenicima. Kao što se život biljke nakon uvenuća obnavlja idućeg ljeta, baš poput cijele prirode, tako tumačite pobjedu dobra nad zlom, pobjedu reda nad kaosom, ne zamjećujući koliko je to tek privremeni pokušaj nadvladavanja „sila zla“ (kaosa), koje - uvijek i uvijek, iznova ga uništavajući - daju do znanja tko je pravi vladar ovoga svijeta. Jer, kaos se ne može uništiti, za razliku od reda koji se nastoji ispiliti iz njega. I religije govore da „u početku bijaše kaos“, jedino ne žele priznati kako on i danas kontrolira zbivanja u vasioni, te njihova tumačenja, poput vječne a navodno neriješene borbe između reda i nereda, ne stoje. Nered uvijek odnosi pobjedu, ma koliko se to trudili zanijekati.

        Ne može se čovjek pomiriti s činjenicama, ne prihvaća povijesno potvrđeno iskustvo, demonstrirano i zbivanjima u prirodi, svoju nesposobnost etički procijeniti postupke, kao posljedicu nezajažljivog apetita kušanja plodova s „drveta spoznaje dobra i zla“, nepredviđenog Stvoriteljem (evolucijom) da budne ugrađeno u genom njegove tvorevine. Pokušava se pobjeda u jednoj bitci, proglasiti pobjedom u ratu, koji evidentno gubi. Ima izreka koju puno koristi, ne shvaćajući njezinu bit: „Prvo ispeci, pa onda reci!“; dobro promisli prije negoli nešto učiniš, iliti „triput mjeri, jednom sjeci!“. Svoja djela ljudski stvaratelj nastoji iskušati, ne promišljajući do kraja posljedice njine upotrebe po sebe i rajsku (nekada!) planetu kojom obitava. Prvo - svijesno ili nesvijesno – uništava, pomažući tako pobjedu kaosa, a tek generacijama kasnije preispituje s čega je to zaista učinio, sebi i svijetu kojemu pripada. A dok počinje dumati o posljedicama svojih prošlih (ne)djela, već su mu na umu iduća, koja će sačekati obrazloženje i kajanje još nestasalih generacija. Jasno, ne priznajući svoje pogreške, smislio je novu začkoljicu kojom bi ih trebao abolirati, toliko daleku da je ni tražiti ne treba, jer je odvajkada smještena na dno Pandorine vreće. Varavu nadu! Tješeći se utjehom, mentalnom štakom za koju se u svom slijepilu hvata, kako ne bi priznao samoživost kao uzrok izgubljenom raju u sebi i oko sebe, drži je se jednako grčevito kao i život života. Čini se, da je to čovjekova sudbina, zacrtana još u početku njegova nastanka, kada je nepromišljeno jeo plodove zabranjenog drveta. Da odbacim mitske metafore, reče mi, govorim ti o posljedicama stupnja evolucije do kojega je dospio slijedeći krive puteve, a nisam siguran može li se još vratiti na onu istinsku, pravu, ljudsku, humanu stazu koju su mu mitom zacrtali, a potom ga upozorili na skretanje s nje, njegov tvorac, možda vanzemaljski posjetitelj, poznavatelj bezdušnosti svemira kojim gospodari kaos, ili moguće, naprosto neki mudar član njegova roda – sasvim svejedno.

        Jedna od prvih posljedica kušanja plodova s „drveta spoznaje dobra i zla“ bijaše rađanje patrijarhata, ideja da je žena manje vrijedna od muškarca, jer je sačinjena od njegova rebra. Daklem, na neki način bijaše svojevrsna replika, kopija, a „zna se“ da je ona manje vrednija od originala, ma i bila sačinjena istim dlijetom istog Majstora, od sasvim istog materijala - DNA. Na toj razlici, počeše štiklati kojekakve ine različitosti, građene na licemjernoj pretpostavci u jednakost svih ljudi, da bi konačno ta jednakost završila na „jednakosti šansi“. U kvantnoj mehanici postoji 17 vrsti elementarnih čestica (16 i Higgsov bozon), a unutar svake od njih postoji princip njihova nerazlikovanja (nerazlučivosti). Kvantna stanja koja se razlikuju samo izmjenom čestica koje se ne mogu razlikovati tretiraju se kao identična, jednako vrijedna, koja se međusobno ne mogu razlikovati. Jasno da će vlastitim preferiranjem (kontra božjeg nauma) navodne važnosti razlika među ljudima (uzrokovano nepostojanjem dovoljno preciznih filtera da bi to mogli shvatiti), odmah dreknuti kako ljenčina nije isto što i radiša pa mu ne pripada isto, kako Einsteina ne može zamijeniti tamo neki beskućnik bez obrazovanja, da nažvrljati par komentara na Facebooku nije isto što napisati „Rat i mir“, i slične nedovoljo ozbiljne primjedbe da bi se njima uopće trebalo baviti. Stvar je, naime, u tome da oni ne razumiju – čak i kad čitaju Shakespearea, gromoglasno ga hvaleći a ništa ne shvaćajući – što znači jednakost među ljudima, ma im to maestro i doslovno rekao:

„Zar Jevrejin nema oči? Zar Jevrejin nema ruke, organe, udove, čula, naklonosti, strasti? Zar se ne hrani istim jelima i ne ranjava ga isto oružje? Zar nije podložan istim bolestima, i zar ga ne isceljuju isti lekovi? Zar mu nije zimi hladno, a leti vrućina, kao i hrišćaninu? Ako nas ubodete, zar ne krvarimo? Ako nas golicate, zar se ne smejemo? Ako nas otrujete, zar ne umiremo? Pa ako nas uvredite, zar da se ne svetimo?“, Shakespeare, „Mletački trgovac“, prijevod Velimir Živojinović

        Na posve nebitnoj razlici između Židova i kršćanina, majstor literature naučava više no su mnogi stekli zavšivši sijaset fakulteta – da su ljudi jednako vrijedna bića, te da ih po tome prvo treba cijeniti kad se govori o njihovoj jednakosti. Ne temeljem spola, vjere, rase, diploma, dostignuća ili „jednakosti šansi“, već prvenstveno po suštini, o čemu govori najznačajnija društvena znanost, moguće uopće najznačajnija po ljudski rod, čijih naučavanja se ljudi vrlo, vrlo slabo pridržavaju. Humanistička etika! I ako ćemo po tome procjenjivati ljude, onda ne smije biti gladnh, žednih, ponižavanih i eksploatiranih, onih kojima je uskraćena jednako vrijedna zdravstvena zaštita, obrazovanje i mogućnost zaposlenja,… Ali ne, što ljudima postaje mjerilo stvari po kojima cijene da jesu ono što jesu? Novac i uspjeh, a ne primarne karakteristike jednake, i jednako pripadajuće svakom članu ljudske vrste. Ne vide li ljudi – vide, ali vidjeti i uvidjeti su vrlo različite stvari – da su građeni od istog materijala (DNA), ako su nesposobni povezati jednakost među svojim vrsnicima sa jednakošću elementarnih čestica i sa „božjim“ naumom, već se procjenjuju po sekundarnim karakteristikama koje ih u socijalnom smislu zaista razlikuju jedne od drugih, zalud im pričati kako su duboko, duboko zalutali na svom putu, jer očito da nemaju kompasa koji bi ih mogao vratiti na pravu stranu. Da se vratim, zaključi moj prijatelj, fanovima video igrica, kojima je previše više od par redaka teksta, a kamoli „preseravanja“ – kako oni to smatraju – na stranicama i stranicama knjiga i inih tekstova, evo u par riječi iskazane suštine.

        Kao što "odijelo ne čini čovjeka", tako niti intelektualna "obleka" kojom ljudi pokušavaju maskirati svoju manjkavu ljudskost - dokazujući nejednakosti među sobom koje ih navodno uzdižu nad ostalim pripadnicima vrste - to nije sposobna učiniti. Ili jesi, ili nisi - čovjek. Pa bio pastir ili Nobelovac, sasvim je svejedno. I po tome su svi ljudi jednaki, podjednako vrijedni poštovanja. A ne da se kaže kako smo na groblju, eto, konačno svi jednaki, što nije istina. Oni pod zemljom jesu, ali oni živi se nadalje diče svojim floskulama o jednakosti, koju u osnovi priznaju samo pokojnicima.

        A kaos? Ništa, čeka nas na neznanom mjestu puta koji smo sami izabrali.