Diktaturu proletarijata, onu po Marxu, kapital uobičajeno tumači – što neznalice prihvaćaju i šire, a to je i namjera tumača – kao diktaturu u smislu rječničke definicije :
“pol. neograničena vladavina jedne ili više osoba koje monopoliziraju svu vlast u nekoj instituciji ili državi, bez ograničavajućeg faktora demokratske kontrole (reizbor, slobodni izbori, višestranački parlament i sl.) [uvesti diktaturu; provoditi diktaturu]”
“diktatura proletarijata 1. fil. ideol. vladavina proletarijata poslije revolucije kao prijelazna etapa prema socijalizmu i komunizmu (prema Marxu i Lenjinu) „ pol. pov. naziv pod kojim se podrazumijevao državni sustav diktature pod vlašću komunističke partije”, i to najčešće kao “naziv pod kojim se podrazumijevao državni sustav diktature pod vlašću komunističke partije”.
Proleter ili radnik, o čemu sam dosta pisao , je termin praktički iščeznuo u Hrvatskoj i zamjenjen je terminom djelatnik, u času kad je prvobitna akumulacija kapitala bila na djelu, a radnici krvarili u međusobnim ratovima regionalnih krda eufemistički zvanih narodima, a sve u svrhu da se klasna solidarnost radnika (radničke klase) što više uništi kako bi se lakše izvela kontrarevolucija. Tako da
danas u hrvatskom Saboru sjede sami djelatnici koji navodno govore u ime radnika, dok poslijednjih nema tamo ni u tragovima da brane svoje zbiljske interese. Marx i Engels kažu u „Manifestu komunističke partije“ o diktaturi proletrijata, ne upotrebljavajući izravno taj termin:
Proleter ili radnik, o čemu sam dosta pisao, je termin praktički iščeznuo u Hrvatskoj i zamjenjen je terminom djelatnik, u času kad je prvobitna akumulacija kapitala bila na djelu, a radnici krvarili u međusobnim ratovima regionalnih krda eufemistički zvanih narodima, a sve u svrhu da se klasna solidarnost radnika (radničke klase) što više uništi kako bi se lakše izvela kontrarevolucija. Tako da danas u hrvatskom Saboru sjede sami djelatnici koji navodno govore u ime radnika, dok poslijednjih nema tamo ni u tragovima da brane svoje zbiljske interese. Marx i Engels kažu u „Manifestu komunističke partije“ o diktaturi proletrijata, ne upotrebljavajući izravno taj termin:
„Neposredni cilj komunista isti je kao i svih ostalih proleterskih stranaka: formiranje proletarijata u klasu, rušenje buržoaske vladavine, osvajanje političke moći od strane proletarijata. Teorijske postavke komunista nipošto ne počivaju na idejama, načelima koje je izmislio ili otkrio ovaj ili onaj popravljač svijeta. One su samo opći izraz stvarnih odnosa postojeće klasne borbe, povijesnog kretanja koje se odvija pred našim o ima. Ukidanje dosadašnjih odnosa vlasništva nije nešto što posebno odlikuje komunizam. Svi odnosi vlasništva bili su podložni neprestanom povijesnom smjenjivanju, neprestanoj povijesnoj promjeni. Francuska revolucija na primjer ukinula je feudalno vlasništvo u korist građanskoga. Ono što odlikuje komuniste nije ukidanje vlasništva kao takvog, nego ukidanje građanskog vlasništva“.
Međutim, u djelu „Klasne borbe u Francuskoj (1848 – 1850)“, (Gordan Stošević, „Novi plamen“) već se izričito spominje:
„Proletarijat se sve više grupira oko revolucionarnog socijalizma, oko komunizma, za koji je sama buržoazija pronašla ime Blanki. Taj socijalizam je objava permanentne revolucije, klasna diktatura proletarijata kao nužan prelazni stupanj ka ukidanju klasnih razlika općenito, ka ukidanju svih društvenih odnosa koji odgovaraju tim odnosima proizvodnje, ka prevratu u svim idejama koje proizlaze iz tih društvenih odnosa.“
Prva uspješna socijalistička revolucija izvršena u tadašnjoj Rusiji (Oktobarska revolucija) iznevjerila je princip diktature proletarijata:
„Isti se taj Sovjetski Savez kao rezultat povijesnih proturječnosti empiriskog znanja, uz pomoć svojih unutarnjih reakcionarnih elemenata, vratio na predratno i predrevolucionarno stanje, stanje ponovnog uspostavljanja privatnog vlasništva i obnavljanje buržoazije. Korak kojeg su mahom sve socijalističke zemlje u svijetu pratile uzastopno. Ista ona buržoazija koja je na početku prošlog stoljeća bila bačena na koljena, ponovno je bila u stanju da povrati sebi sve ono što joj je bilo oduzeto, i svo to kroz eksproprijacije već ekspropriranog. Upravo tako, a da paradoks bude još veći, eksproprijatori su postali eksproprirani, nakon čega su radnici ostali bez ičega, nakon što se je kao novi vlasnik njihovog vlasništva pojavila stara dobra buržoazija, ili bolje rečeno, ova novopečena sa zakonom demokracije zaštićena. Oni isti koji su nekada davno pozivali na barikada, a koji nikada nisu viđeni na barikadama. Oni isti koji su istupali u ime radničke klase, koju će kasnije razvlastiti, uzevši joj sva ovlašćenja i odlučivanja koja je posjedovala u radničkim halama, prebacivši ih u partijskim kancelarijama na dohvat ruke aparatčicima. Kao rezultat svega ovoga, dogodila se najveća dijalektičko-marksistička ironija u povijesti, umjesto uspostavljanje diktature proletarijata u stvarnosti, bila je uspostavljena diktatura nad proletarijatom“, (ibid)
Od tih vremena se naročito intenzivno nastoji diktatura proletarijata dezavuirati kao najobičnija diktatura (čitaj – totalitarizam, strahovlada), skrećući pažnju ionako slabo obrazovanog i klasno svijesnog radništva s Marxovih zamisli, na njihovo praktično iznevjeravanje u Sovjetskom Savezu (SSSR) i potonjim njegovim satelitima.
Evo što kaže umjetna inteligencija (AI) o diktaturi proletarijata:
„Diktatura proletarijata je marksistički koncept revolucionarne vlasti radničke klase, koja se uspostavlja nakon zbacivanja buržoazije kako bi se provela tranzicija iz kapitalizma u besklasno komunističko društvo. Prema Marksu, to je demokracija za većinu (radnike) nad manjinom (eksploatatorima), dok su je Lenjin i Staljin transformirali u totalitarni sustav komunističke partije.
Ključne značajke diktature proletarijata:
Prijelazno razdoblje:
Služi kao privremena faza između kapitalizma i komunizma.
Klasna vlast:
- Radnička klasa (proletarijat) preuzima kontrolu nad državnim aparatom kako bi ukinula privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju.
- Razbijanje starih institucija: Cilj je ukidanje buržoaske države i njezinih institucija (vojska, policija) te uspostavljanje novih, radničkih tijela.
Represija nad buržoazijom:
- Koristi se za suzbijanje otpora bivše vladajuće klase.
Dok su marksisti u početku ovaj pojam definirali kao demokratskiji oblik vladavine za radnike, povijesno se u 20. stoljeću, posebno kroz sovjetski model, oblikovala kao samovlast partije i totalitarni oblik diktature.“
Obratimo, za trenutak, pažnju na nedavnu emisiju Romana Bolkovića (“1 na 1”) u kojoj je ugostio Žarka Puhovskog. U skoro jednosatnom televizijskom intervjuu o različitim stvarima i zbivanjima, evo što kaže njegov gost o demokraciji, shvaćenoj na način kako se dresurabilno danas natura narodima svijeta:
„…ona (demokracija) se bavi pravom većine da vlada nad manjinom, jer je manje loše da manjina vlada nad većinom, što je bilo prije demokracije… Demokracija se svodi na to da korektno izbrojimo glasove, da svi imamo jednako pravo glasa, i da onda većina radi što hoće.“
Kaže dalje da je često koristio termin „genocid“ na izborima, jer u konačnici dolazi do toga da „parlament ubija narod, preuzima njegovu funkciju za naredne četiri godine“. „Narod ima šutjeti i čekati naredne izbore. To je onda problem koji se pokazuje u režimima kao što je Tuđmanov, Miloševićev, Mečiarov,…“
Kako je taj „narod koji mora šutjeti“.većinski radni narod, daklem radnička klasa, da vidimo koliki to dio društva se mora u kapitalističkoj demokraciji naviknuti na šutnju (uz dakako, dozvoljene štrajkove, mirne proteste, referendume koji se često izigravaju pretvarajući ih u savjetodavne). Umjetna inteligencija opet nam pomaže, iznoseći podatke o zastupljenosti radništva u svjetskoj podjeli rada:
„Prema podacima i procjenama za 2026. godinu, globalna struktura radne snage izrazito je naklonjena radničkoj klasi (najamnim radnicima), dok kapitalisti, poduzetnici i vlasnici kapitala čine vrlo mali postotak populacije, ali kontroliraju većinu bogatstva.
Evo ključnih pokazatelja:
Radnička klasa (Najamni radnici):
- Većina svjetske populacije ovisi o plaći. Prema podacima o zaposlenosti, velik dio radne snage čine neformalni radnici (očekuje se oko 2,1 milijarda u 2026.). Radnička klasa obuhvaća milijarde ljudi koji nemaju u vlasništvu sredstva za proizvodnju.
Kapitalisti/Poduzetnici (Vlasnici):
- Ova skupina je iznimno mala. Iako poduzetništvo raste kao trend, stvarni kapitalisti koji žive od profita i vlasništva nad kapitalom čine zanemariv postotak u usporedbi s radnicima.
Ekstremna koncentracija bogatstva:
- Prema World Inequality Report 2026, najbogatijih 10% svjetske populacije kontrolira oko 75% ukupnog osobnog bogatstva, dok donjih 50% posjeduje samo oko 2%.
Radnička klasa vs. Elita:
- Najbogatijih 12 ljudi na svijetu posjeduje više bogatstva od polovice čovječanstva (oko 4 milijarde ljudi).
Zaključak:
Odnos je izrazito neravnomjeran. Dok je radnička klasa “ogromna”, kapitalistička klasa je “minijaturna”, ali kontrolira ogromnu većinu resursa i proizvodnje.“
Opa, bato! Nešto tu ne štima, kad se vlast ogromne većine ljudskog roda nad neznatnom manjinom kapitalista naziva diktaturom, a diktatura te iste manjne nad spomenutom većinom (radničkom klasom) – uz spomenute mrvice pripuštene im slobode za koju trebaju tražiti formalna dopuštenja od vladajućih – deklarira demokracijom! Većina ljudi, dobro izdresirana kapitalističkim propagandistima (Edward Bernays je od propagande napravio nauku) ne shvaća tu proturječnost, koju je među prvima (ali ne i prva) pokušala razriješiti socijalistička Jugoslavija uvođenjem koncepta samoupravljanja, tog – kako se nazivao – „stremljenja epohe“. I mada većini izgleda da je to zauvijek „pojela maca“, ono će se jednog dana trijumfalno vratiti u društveni (politički) život, jer je jedino na tragu radnog dostojanstva čovjeka. Nešto je krivo krenulo od vremena atenske demokracije do ove današnje, kapitalističke!
Riječi (pojmovi) koji se upotrebljvaju u danom povijesnom periodu mijenjaju svoje značenje (neke i odumiru, nalazeći svoja grobišta u rječnicima), dok se drugima pridaje sasvim novo, u politici često pod pritiskom vladajućih elita. Aktualni termin demokracija nije u skladu sa modernim vremenom, a isključivo se održava njegovo značenje zbog interesa kapitala, pa se tako često upotrebljava slavna Churchillova izreka “Demokracija je najgori oblik vladavine, osim svih ostalih koji su isprobani s vremena na vrijeme.” koja bi trebala mase održavati u samozadovoljstvu s tipom demokracije o kojoj je pokojni predsjednik britanske vlade govorio. Međutim, taj oblik vladavine je na pragu izumiranja kao i civilizacija koja ga primjenjuje u neprilagođenom obliku novim vremenima. Naravno, ne radi svoje navodne neinteligencije ili zatucanosti, već iz čisto koristoljubnih poriva. Radi si o posve ograničenom obliku „vladavine naroda“ (grč. demos, narod + kratein, vladati), koji više uopće ne odgovara povijesno promijenjenjim društvenim odnosima. Najbolje je to objasnio poznati, pokojni jugoslavenski ekonomista Branko Horvat, u knjigi „Kakvu državu imamo, a kakvu trebamo“. Umjesto krnje, kapitalističke parlamentarne demokracije, on uvodi pojam potpune demokracije koja se sastoji od tri dijela: političke, socijalne i ekonomske demokracije – od koji je potonja najveći trun u oku kapitala, i protiv nje je on spreman boriti se do poslijednje kapi, po mogućnosti radničke krvi. Ja bih njegovu definiciju dopunio još zahtjevom da se potupna demkoracija mora (i jedino može) ostvarivati u „ovojnici“ humanističkog svjetonazora, bez kojega je spremna postepeno korodirati (sjetite se samo dešavnja u SSSR-u, spomenutih na početku teksta).
E, pa sada, čitajući ovaj kratki tekst, nadajući se kako podrazumijevate da AI ipak nije ideološki marksistička (komunistička!) – kako vole pejorativno atribuirati stavove s kojima se ne slažu oni koj prvo tvrde da su ideologije mrtve, potom potežu optužbe za ideologizaciju niza pitanja (naročito saborski za(s)tupnici, koji si cijeli mandat predbacuju ideološke nazore), razmislite ponovno (ukoliko ste u stanju to činiti vlastitom glavom): jeste li za demokraciju u kojoj 10% najbogatijih kontrolira 75%, dok najbogatija dvanaestorica posjeduju više od polovice svjetskog bogatstva, a vi nemate što za jesti, ili…
