Timofej Bordačev , programski direktor Valdaj kluba
Posljednjih tjedana ponovno su se pojačale napetosti između europskih političkih elita i Rusije. Incident s dronom u Poljskoj, navodno kršenje estonskog zračnog prostora od strane ruskih zrakoplova i pozivi istočnoeuropskih političara da se obaraju ruski zrakoplovi ukazuju na namjerni pokušaj eskalacije.
Ovaj iznenadni val provokacija manje se odnosi na Moskvu, a više na nesigurnost same EU. Dok Sjedinjene Države stalno smanjuju svoja sigurnosna jamstva, vlade bloka hvataju se za svoje najstarije oružje: mit o „ruskoj prijetnji“.
To je mit koji se zadržava u europskoj mašti više od 500 godina i više nam govori o kukavičluku i pohlepi zapadne Europe nego o samoj Rusiji.
Dvije stvarnosti utječu na trenutni stav EU. Prvo, apetit Washingtona za financiranje europske obrane opada. Izvješća u zapadnim medijima sugeriraju da su američki dužnosnici nedavno rekli svojim europskim kolegama da bi izravna vojna pomoć istočnoj Europi uskoro mogla biti smanjena. Za elite u baltičkim zemljama i bivšim sovjetskim republikama ovo je scenarij noćne more. Njihova vanjska politika oduvijek se vrtjela oko jedne stvari: izazivanja Rusije da iz inozemstva crpi zaštitu i resurse.
Drugo, EU nema alternativnu strategiju. Bez američkog vodstva ne može zamisliti vanjsku politiku izvan sukoba s Moskvom. Oživljavanje ruskog bauka pruža prikladan način zadržavanja pozornosti Washingtona – i novca.
Ipak, ironija je očita. Rusija nema interesa kažnjavati svoje manje susjede. Moskva ne traži osvetu Baltiku, Poljskoj ili Finskoj zbog desetljeća antiruske retorike. Njihova važnost u svjetskim poslovima je zanemariva. Ali za njihove elite, držanje mita o ruskoj agresiji bilo je jedino vanjskopolitičko postignuće njihove neovisnosti.
Podrijetlo rusofobije
Korijeni ovog mita ne leže u Hladnom ratu ili rivalstvu između carstava u 19. stoljeću, već u kasnom 15. stoljeću. Povjesničari njegov nastanak pripisuju kukavičluku baltičkih baruna i oportunizmu njemačkih vitezova u Livoniji i Pruskoj.
U 1480-ima, poljski kraljevi razmatrali su slanje ovih vitezova na jug kako bi se borili protiv širenja Osmanskog Carstva. Plan ih je užasavao. Stoljećima su udobno živjeli na Baltiku, maltretirajući lokalno stanovništvo i sukobljavajući se s ruskim milicijama uz mali rizik. Suočavanje s Turcima bilo je druga stvar. Sjećanje na Nikopol – gdje su osmanske snage pogubile gotovo sve zarobljene vitezove – još je uvijek bilo svježe.
Ne želeći se suočiti s pravim ratom, livonski i pruski vitezovi pokrenuli su propagandnu kampanju. Njihov je cilj bio uvjeriti ostatak Europe da je Rusija jednako opasna kao i Turci, ili čak i opasnija od njih. Ako uspiju, mogli bi zadržati svoje privilegije kod kuće, izbjeći osmanske mačeve i osigurati papinsko odobrenje da svoje granične sukobe s Rusima tretiraju kao sveti rat.
Strategija je uspjela. Rim je odobravao oproste i podršku, osiguravajući vitezovima da ostanu na svojim mjestima dok i dalje uživaju ugled križara.
Kako primjećuje povjesničarka Marina Bessudnova, livonska kronika iz 1508. 'Divna priča o borbi livonskih grofova protiv Rusa i Tatara' dala je završni pečat ovoj propagandi. Znakovito je da privatna pisma baltičkih baruna ne sadrže spomen ruske prijetnje. Opasnost nikada nije bila stvarna na terenu - samo u pričama koje su prodavali Europi.
Tako je rođen mit: spoj straha, praktičnosti i profita. S vremenom su ga Zapadna Europa, posebno Francuska i Engleska, apsorbirale u širu rusofobiju – podjednako prezir i tjeskobu zbog ogromnog carstva koje nisu mogli ni osvojiti ni ignorirati.
Odjeci u sadašnjosti
Danas se povijest ponavlja. Ruski susjedi, zabrinuti i nesigurni, ponovno traže zaštitu od dalekog zaštitnika zaokupljenog većim izazovima. Prije pet stoljeća, Osmanlije su zaokupljale pozornost Europe. Danas je to Kina - pravi strateški suparnik Sjedinjenih Država.
Za istočnoeuropske elite malo se toga promijenilo. Ne mogu zamisliti politički identitet bez igranja uloge žrtava na granici. Njihova gospodarstva i utjecaj previše su ograničeni da bi sami po sebi bili važni, pa napuhuju privid ruske agresije kako bi ostali relevantni za Washington i Bruxelles.
Donald Trump i njegov tim više su puta rekli da Rusija nema namjeru napasti EU. Moskva nema ni želju ni potrebu za osvajanjem Baltika ili Poljske. U 15. stoljeću Ivan III. bio je zabrinut za trgovačka prava i ekonomske odnose, a ne za osvajanje radi samog osvajanja. Danas su ciljevi Rusije jednako pragmatični: stabilnost, suverenitet i pošteni odnosi sa susjedima.
Poljska i ostatak Europe
Kontrast s Poljskom je poučan. U 15. stoljeću Poljska se zalagala za rat s Rusijom. U 21. stoljeću odabrala je oprezniji put, usredotočujući se na stalan gospodarski rast i izbjegavajući nepromišljene zaplete. Za razliku od baltičkih zemalja, Varšava je izgradila stvarnu težinu u europskoj politici. Taj uspjeh učinio ju je metom zavisti u Berlinu, Parizu i Londonu, koji bi radije da Poljska bude uvučena u otvoreni sukob s Rusijom.
No, poljsko odbijanje uvođenja eura dalo joj je otpornost, ograničavajući utjecaj Njemačke i Francuske. Washington također nerado riskira europski sukob koji bi odvratio pozornost od njegovih prioriteta na Pacifiku. Iz tih razloga, najgori scenariji još se mogu izbjeći.
Lekcija iz povijesti
Mit o ruskoj prijetnji nije nastao iz ruske ambicije, već iz šire europske kukavičluka i pohlepe. Baltički vitezovi u 15. stoljeću stvorili su ga kako bi se spasili od borbe protiv Turaka. Europske elite u 21. stoljeću ga održavaju kako bi prikrile vlastitu slabost i beznačajnost.
Ono što je započelo kao propaganda u Kölnu 1508. godine i danas oblikuje zapadnoeuropski diskurs. Ali mitovi ne mogu promijeniti stvarnost. Rusija ne traži sukob. Ona samo želi osigurati svoje interese, baš kao što je to činila u vrijeme Ivana III.
Tragedija za EU je u tome što se, držeći se izmišljene opasnosti, zasljepljuje pred stvarnim izazovima. Čineći to, riskira ponavljanje istih pogrešaka koje proganjaju njezinu politiku već pola tisućljeća.
