Zahtjevna, široka i bez mogućnosti izbora, hrvatska gimnazija sve je manje privlačna, a sve više učenika usmjerava se prema strukovnom obrazovanju. Nacionalni plan razvoja obrazovnog sustava do 2027. želi to promijeniti. Može li uspjeti?

'Idem za računalnog tehničara. Bolja mi se čini strukovna jer se nakon nje možeš zaposlit', a možeš i na faks.' – riječi su 14-godišnjeg Marka u istraživanju o obrazovnim aspiracijama hrvatskih učenika i njihovih roditelja koje od 2016. godine provodi Institut za društvena istraživanja u Zagrebu. Svi u njegovoj okolini, uključujući mamu i razrednicu očekivali su da će se Marko, koji je tri puta bio na županijskom natjecanju iz matematike, odlučiti za jedan od gimnazijskih programa, ali on je kao i mnogi vršnjaci odabrao drugačiji put – 'Dugo sam razmišljal' o gimnaziji, ali zbilja mi se ne da učit' latinski i te stvari. Kaj će mi to, ak' hoću bit' programer?'

U prethodnom tjednu Ministarstvo znanosti i obrazovanja je na javno savjetovanje uputilo Nacionalni plan razvoja sustava obrazovanja do 2027. godine. Radi se o važnom dokumentu koji će poslužiti kao osnova za financijsko programiranje značajnih sredstava u petogodišnjem razdoblju. Jedan od prepoznatih izazova jest trenutna razina obuhvata učenika u gimnazijskim programima. Vlast stremi povećati njihov udio što, premda se to otvoreno ne govori, posljedično znači smanjenje broja učenika u strukovnom obrazovanju.

Kao referentni okvir nacionalnih težnji iznesen je podatak da je Hrvatska s oko 30% učenika na samom začelju po broju učenika u općem srednjem obrazovanju dok je prosjek država članica EU-a 52%. Želja dosezanja udjela od 40% predstavlja izrazito zahtjevan zadatak koji uključuje koordinirano djelovanje svih razina vlasti i vrlo precizno planiranje aktivnosti usmjerenih školama, nastavnicima i posebice mladima i njihovim roditeljima. Kako bi se ostvario taj cilj nužno je promijeniti profile brojnih škola. Što se tiče kadra to znači istovremena otpuštanja, zapošljavanja i/ili prekvalifikacije.

Zahtjevi su to s kojima bi i Švicarska i Norveška imali problema, ali još se zahtjevnijim čini nagovoriti mlade ljude da se odluče za gimnazijsko obrazovanje. Analitička studija Tea Matkovića i Josipa Šabića precizno ukazuje na razlike u udjelu upisanih učenika u među županijama. Zagreb je primjerice već iznad željene razine od 40%, dok je u značajnom dijelu županija udio i ispod 20%. Štoviše, analitički postupci ukazuju da već sada u mnogim sredinama upisna mjesta u gimnazijskim programima ostaju nepopunjenima negdje jedva dosežući 50%. Iz zagrebačke perspektive to se čini nevjerojatnim, ali podaci neumoljivo ukazuju da su u dijelovima zemlje npr. strukovni medicinski i ICT programi znatno privlačniji od gimnazijskih.

Usporedba s drugim članicama EU-a u ovom je slučaju nezgrapna i pogrešna jer ne uzima u obzir specifičnosti strukture srednjeg obrazovanja u zemljama članicama. Hrvatska se, s pravom, može ponositi svojim gimnazijskim obrazovanjem koje svojom širinom osigurava mladim ljudima nastavak obrazovanja na našim, ali i na najprestižnijim svjetskim visokim učilištima. Ono što je javnosti manje poznato jest da se u svjetskim okvirima radi o jednom od najzahtjevnijih srednjoškolskih programa. Škola je to u kojoj učenici imaju 17 ili više obveznih predmeta s opterećenjem u prosjeku od 33 sata tjedno. Njezina glavna negativna osobina jest gotovo nepostojeća razina izbornosti za učenike.

U te četiri godine učenicima se ne pruža prilika malo više učiti o kemiji i biologiji ako ih zanimaju studiji u biomedicini i zdravstvu ili malo više povijesti i umjetnosti ako su usmjereni humanističkom ili umjetničkom području. Zahtjevna, široka i bez mogućnosti izbora hrvatska gimnazija postaje sve manje privlačnom dijelu onih, poput Marka, koji bi u nedalekoj prošlosti sjedili u njenim klupama i uz derivacije i integrale koje ih iskreno zanimaju, čitali Alice Munro, raspravljali o učenjima Aristotela i Adorna ili se svađali o etičkim dvojbama u psihološkim eksperimentima Philipa Zimbarda.

U trenutnom obliku hrvatska gimnazija ne može potaknuti veći broj učenika i roditelja na upis. Potrebna je promjena u smjeru povećanja izbornosti čime bi se značajno povećala njezina atraktivnost. U Cjelovitoj kurikularnoj reformi izrađen je model izbornosti za gimnazijsko obrazovanje kojeg je svesrdno prihvatila baza od prestižnih prirodoslovno-matematičkih, općihi jezičnih do klasičnih gimnazija koje su većinom pod vodstvom crkve. U tom se modelu zadržava pozitivna tradicija hrvatske gimnazije, ali se učenicima istovremeno omogućuje da u trećem i četvrtom razredu odabiru module s predmetima koji su u skladu s njihovim interesima i visokoškolskim odabirima. Pri tome i dalje imaju prilike učiti o sociološkim teorijama i kemijskim procesima, ali ako ih više zanima jezično područje imat će nešto više sati jezika. Ukoliko se pak vide u tehničkom području omogućen im je dublji ulazak u fiziku ili informatiku.

Ovo rješenje posebno atraktivnom čini opću gimnaziju koja time postaje obrazovno okružje koje, ne gubeći širinu, osigurava učenicima da krenu u dubinu i to baš u područjima za koja su motivirani. Takva bi promjena bila garancija motiviranijih učenika, zadovoljnijih nastavnika i sustava u kojem bi opće srednjoškolsko obrazovanje opet dobilo privlačnost koju vremenom nažalost gubi.

'Da je drugačija možda bi se i odlučio za gimnaziju. Ovak' kad razgovaram s frendovima koji su u srednjoj vidim da ništa ne mogu odabrati i da ih stišću u svim predmetima. Ne uče ono što ih zanima. Mislim da ćemo se ionako vidjet' na FER-u.' – strateški je zaključio Marko.

tportal