Julien Temple: Bowie je bio dosadan tip koji priča o tosteru, a Jagger se previše druži s milijarderima

Na prošlogodišnjem Cinehill Film Festivalu prestižna festivalska nagrada Maverick, koja se dodjeljuje autoricama i autorima koji svojim individualizmom, slobodnim duhom i inovativnošću šire granice filmskog izričaja, uručena je uglednom britanskom producentu, scenaristu i redatelju Julienu Templeu. On se savršeno uklapa u navedeni opis, jer iza sebe ima gotovo pola stoljeća stvaralaštva u filmskoj industriji. Najviše kao redatelj glazbenih spotova za brojne izvođače, od bendova Sex Pistols, The Clash i The Rolling Stones do zvijezda poput Whitney Houston, Davida Bowieja i Jeana Michela Jarrea, da spomenemo samo neke. Ali i kao redatelj dugometražnih igranih filmova, među kojima su najpoznatiji romantični mjuzikl Apsolutni početnici i biografska drama Strast za životom. Tijekom boravka na Cinehillu Temple se predstavio kao vrlo šarmantan, srdačan i duhovit sugovornik, a poznanstvo s njim iskoristili smo da se dogovorimo za ovaj intervju koji je nedavno i realiziran.

Julien Temple na prošlogodišnjem Cinehill Film Festivalu primio je prestižnu festivalsku nagradu Maverick / Snimio Samir Cerić Kovačević / Cinehill Film Festivalu

Godine 2007. snimili ste dokumentarac Joe Strummer: Neispisana budućnost,  koji govori o životu i karijeri Joea Strummera, frontmena kultnog punk rock benda The Clash. Kakvim pamtite rad na filmu i suradnju s Joeom Strummerom?

Bilo je to vrlo tužno, zbog njegove smrti. Sve se dogodilo sasvim neočekivano, tako da je rad na filmu predstavljao i svojevrsno bdjenje. Kao da smo se na neki način okupili nakon  njegova odlaska i prisjetili ga se uz duge razgovore i nekoliko čašica. A kako je Joe bio temperamentna i energična osoba, i za oproštaj s njim trebalo je dosta energije. Svi smo bili tužni, ali istovremeno i zadovoljni. Kao što se može vidjeti u filmu, pred kamerama su se okupili Joeovi prijatelji iz različitih razdoblja njegova života i na različitim mjestima, od New Yorka i Londona do Somerseta nedaleko od Glastonburyja. Rad na tom filmu bio mi je vrlo težak i zahtjevan, jer mi je on bio veliki i istinski prijatelj. U životu surađujete s mnogo ljudi, i bez obzira na to koliko ste s njima dobri, ne možete ih smatrati prijateljima. A Joe i ja bili smo pravi prijatelji, kao što su to i naša djeca.

Kako ste se upoznali?

Priča o našem odnosu neobična je i zabavna. Upoznali smo se u vrijeme dok sam ja kao snimatelj pratio bend Sex Pistols. Tada se pojavio novi bend The Clash, pa sam poželio raditi i s njima. Tijekom po prilici šest mjeseci surađivao sam s oba benda, sve dok mi jednog dana nije prišao menadžer benda The Clash i oštrim me tonom upozorio da moram izabrati s kime ću nastaviti raditi. Rekao mi je da tako više ne ide, jer su Sex Pistols i The Clash zapravo bili konkurenti. Izabrao sam Pistolse, ali on moju odluku neko vrijeme nije želio prenijeti bendu, osobito ne Joeu i gitaristu Micku Jonesu. Kad su naposljetku svi doznali za to, mogao sam jasno osjetiti animozitet članova benda prema meni.

To se može primijetiti i u filmu, u segmentima koje sam upravo tada snimao. Tijekom sljedećih 25 godina, u svakom klubu u kojem bih se zatekao zajedno s Joeom i još nekim članovima benda, mogao sam osjetiti njihovo negativno raspoloženje. Sa svojom obitelji živim u Somersetu, u blizini Glastonburyja u kojem se već dulje od 50 godina održava veliki rock festival. O tome sam također snimio glazbeni dokumentarac koji se mogao pogledati na Cinehillu. Ipak, pet godina prije Joeove smrti obnovili smo prijateljstvo, i to zahvaljujući mojoj supruzi i njezinoj prijateljici. I mi i naša djeca to smo vrijeme iskoristili za izgradnju vrlo bliskih odnosa. U tom je smislu i rad na filmu Joe Strummer: Neispisana budućnost na sve nas djelovao gotovo terapeutski.

Vaš zasad posljednji film nosi naslov Shane MacGowan: Priča o pjevaču Poguesa. Snimljen je prije četiri godine, a Shane je umro prije dvije. Kakve vas uspomene vežu za njega i snimanje filma?

Mislim da mi je to bio najteži i najizazovniji film koji sam snimio. I zbog toga što je Shane MacGowan kao osoba bio prilično težak, što vam je zacijelo poznato. Rekao bih da je on jednim dijelom bio zaigrani dječak, a drugim istodobno okrutno čudovište. Kao suradnik je znao biti vrlo zahtjevan, pa i agresivan. Kad to kažem, to ipak ne znači da nije bio vrijedan truda. On je istovremeno bio fascinantna duša i nevjerojatan um. Sve te njegove osobine odrazile su se i na film, za vrijeme dok smo ga pripremali i snimali. Kad mi je predložio da snimim film, isprva nisam bio siguran želim li to napraviti. Znao sam da ću se opet susresti s njegovom čudovišnom stranom, a to sam želio izbjeći.

Naposljetku sam ipak pristao, a on mi je smjesta odgovorio da za potrebe filma neće dati novi intervju. Ta njegova odluka u konačnici se pokazala prilično dobrom i pozitivnom, jer me prisilila da pretražim njegove stare razgovore. Tako sam naišao na njegov intervju koji je dao nekom finskom novinaru još 1985. godine, u pet sati ujutro u jednom baru u Helsinkiju. To je bizaran intervju, ali itekako zanimljiv i koristan, jer je MacGowan u njemu istovremeno i lud i genijalan. Mnogo bolji u odnosu na samoga sebe iz kasnijih godina. Ja inače volim takve projekte, koji od mene zahtijevaju drugačiji pristup. Ali takav težak rad u pravilu daje bolje rezultate.

Tu je i vaš film Keith Richards: Porijeklo vrsta. Richards je još jedan osebujan glazbenik, pa može li se reći da vas osobito intrigiraju upravo takvi umjetnici, drugačiji, oni koji idu preko ruba?

Da, svakako. Divim se takvim umjetnicima. Jako mi se sviđaju, i zbog toga što su spremni prijeći neke granice. To je uvijek izazovno i u kreativnom smislu. Keith Richards možda nije toliko u punk rocku kao Joe Strummer i Shane MacGowan, ali je svakako u njemu. U jednom razdoblju karijere bio je itekako posvećen punk rocku. Pokazao mi je pismo koje su bendu The Rolling Stones na početku njihove karijere poslali šefovi BBC-ja. Oni tada nisu željeli emitirati njihove pjesme. Richards im je odgovorio da će u tom slučaju on doći u sjedište tvrtke te porazbijati sve prozore i zapaliti zgradu. To je potpuno u duhu punk rocka. Želio sam snimiti film o razdoblju prije nego što je bend postao mašinerija zvana The Rolling Stones, i prije nego što je Richards postao dijelom te mašinerije. Zanimali su me njegovo djetinjstvo i tinejdžerske godine. Jer meni je priča o Stonesima zanimljiva do određene granice, a onda polako postaje dosadna. Sve se počinje svoditi na još jednu stadionsku turneju i izležavanje na Karibima i Bahamima nakon nje. Nisu mi zanimljivi ni detalji o konzumiranju droge i slične priče. Ali djetinjstvo Keitha Richardsa bilo je izuzetno zanimljivo, i vjerujem da sam ga u filmu uspio prikazati na pravi način. Da sam predočio određene slojeve njegove osobnosti koji dotad nisu bili poznati. Ono što mi se osobito sviđa kod Stonesa jest to što i Mick Jagger i Keith Richards potječu iz istog mjesta, iz grada Dartforda u Kentu. Ta ih je činjenica obilježila i na neki način povezala za čitav život. U tom kraju ljudi su i inače mnogo povezaniji nego bilo gdje drugdje u Velikoj Britaniji.

Legendarni redatelj i glazbenik koji je radio s vodećim rokerima čest je gost hrvatskih filmskih festivala / Snimio Samir Cerić Kovačević / Cinehill Film Festivalu

Kada ste se i kako počeli baviti filmom? I kada ste osjetili poriv ili impuls da se posebno posvetite upravo glazbenim spotovima i dokumentarcima?

Kad sam bio mlad, nisam gledao filmove. Tako da nisam imao jasnu predodžbu o tome što bi film mogao biti. Slušao sam pop glazbu, ali i to većinom potajno. Odgajan sam tako da sam recimo Mozarta ili Beethovena mogao slušati do mile volje, ali to baš i nisam želio. Preferirao sam pop. Jedan od rijetkih filmova koji sam pogledao u pravo vrijeme bio je A Hard Day’s Night redatelja Richarda Lestera, o Beatlesima. Nas nekoliko prijatelja skrivećki je otišlo na projekciju. Naposljetku sam krenuo i na fakultet, a da još nisam u potpunosti znao što je to film. Međutim, nekolicina mojih kolega počela je intenzivno odlaziti u kino, pa sam im se pridružio. Među prvim filmovima koje smo pogledali bila je romantična drama Prezir Jean-Luca Godarda. Kad sam u tom filmu ugledao razodjevenu Brigitte Bardot, ostao sam gotovo ošamućen. Taj mi je prizor bio najvažniji, a sve ostalo posve nerazumljivo. Nisam shvaćao što glumci rade, o čemu govore, kakvi su odnosi među likovima. Sad znam da tada nisam poznavao filmski jezik, odnosno gramatiku filmskog izražavanja. Bilo mi je i pomalo neugodno. Zbog razodjevene Brigitte Bardot film sam smatrao izvrsnim, iako mi ništa drugo nije bilo jasno. Prezir sam naknadno pogledao mislim pet puta, sve dok nisam konačno proniknuo u njega i dok ga nisam razumio. Uistinu je sjajan.

Kako je došlo do produbljenja vaše ljubavi prema filmu?

Imao sam sreće što sam studirao na Cambridgeu, na kojem postoji čak 25 različitih koledža. Na svima njima djeluju filmski klubovi, a u svakom od tih klubova tjedno bi se prikazivala po tri filma. Imao sam dakle priliku birati između čak 75 filmova tjedno. Možete pretpostaviti koliko je to bilo važno za moje filmsko obrazovanje. Projekcije su se održavale i tijekom ljeta, na tratinama među zgradama razapele bi se plahte i mi smo uživali u filmovima. Zbog svega toga odjednom sam bio potpuno navučen na film. Stalno smo razmišljali o filmovima i razgovarali o njima. Posebno otkriće predstavljao mi je film Atalanta redatelja Jeana Vigoa. Njime sam bio oduševljen. I nisam bio jedini, jer na projekcijama nikad nije bilo slobodnih mjesta. U suradnji s nekoliko kolega na koledžu snimio sam film zahvaljujući kojem sam uspio upisati Nacionalnu filmsku školu u Beaconsfieldu. Nažalost, tu školu baš i nisam pohađao, jer sam ubrzo upoznao Sex Pistolse. Kasnije sam s njima snimio film Velika rock ‘n’ roll prijevara.

Prošlo je gotovo pola stoljeća od nastanka punk pokreta. Kakvim ste doživjeli punk kao pokret, i kakva vas sjećanja vežu uz tih pola stoljeća?

Bio sam vrlo uzbuđen i sretan što sam imao priliku biti dio toga. Uistinu smo vjerovali da bismo punkom mogli promijeniti neke stvari. Ne samo u glazbi, nego i šire. Pa čak i na nekoj idejnoj razini. Vjerovali smo da možemo donijeti promjenu ne u smislu nekih starih političkih stranaka, nego time što smo unosili novu kreativnost i energiju. Do novih klinaca željeli smo doprijeti putem glazbe i općenito umjetnosti. I preko mode, svakako. Željeli smo ih nagnati da o svemu razmišljaju, da sve propituju. Mislim da je to ono što se izgubilo kod današnjih mladih, da su prestali propitivati stvari i dublje razmišljati o njima. Kao punkeri nekad smo bili oštro suprotstavljeni hipijima. Ali sad mi je jasno da je i hipi pokret bio drugačija inačica iste ideje. Punk je bio dio mnogo dulje povijesti, nastavio se na nešto drugo iz prošlosti. Takve ideje su i danas itekako potrebne. Punk je vrsta pobune, jedna vrsta poremećaja. Kao takav, danas bi trebao biti jednako važan kao i nekad, samo bi morao biti drugačiji.

Sve do fakulteta nisam u potpunosti znao što je to film /
Zbog neuspjeha Apsolutnih početnika državni fondovi još uvijek ne žele ulagati novac u moje nove projekte / Današnji mladi prestali su propitivati stvari i dublje razmišljati

Godine 1986. režirali ste film Apsolutni početnici s Davidom Bowiejem. On je stekao kultni status, ali je propao na kinoblagajnama. Kako je neuspjeh filma djelovao na vas?

Morao sam otići u egzil, morao sam napustiti Veliku Britaniju. Da bih snimio novi film, morao sam otputovati u Ameriku. Pozvali su me da radim na novom filmu u Sjedinjenim Američkim Državama. U Engleskoj su me proglasili suvišnim, doslovce nepoželjnim. I danas se suočavam s tim problemom kad želim raditi novi film u Velikoj Britaniji. Zbog neuspjeha Apsolutnih početnika državni fondovi još uvijek ne žele ulagati novac u moje nove projekte. Tretiraju me kao da sam čudak, kao da hodam s velikim albatrosom oko vrata. Na jednoj razini to je bio politizirani film, politički motivi bili su suptilno provučeni. Ali gledateljima se nije svidio. Jasno mi je da je film bio neuspješan na nekoliko razina. Za taj neuspjeh ponajviše sam bio sâm kriv. Bilo je neobično i zbog toga što smo u ono vrijeme svi bili prilično mladi. U filmskim krugovima tradicionalno vladaju stare okoštale strukture, i vrijede određena stroga pravila. Najprije morate desetak godina mesti podove, nakon toga, ako imate sreće, možda postanete asistent redatelja. A kad dođete u moje sadašnje godine (73, op. a.), možda dobijete i priliku režirati film. Mi u ono vrijeme nismo pristajali na takva pravila. Smatrali smo da priliku zaslužujemo odmah, dok smo još mladi. Zbog toga smo se našli u brojnim problemima, i rad na filmu nije bio nimalo jednostavan. Projekt se prometnuo u slučaj praktički nacionalnih dimenzija, i mnogi su željeli da ne uspije. Išlo se čak toliko daleko da su negativni prikazi filma objavljivani i prije no što ga je itko imao prilike pogledati. U novinama se najavljivala katastrofa, pa kad je neuspjeh uistinu i uslijedio, većina medija i javnosti kao da je to jedva dočekala.

David Bowie bio je uistinu jedinstven umjetnik, kameleon s mnogo lica. S njim ste dugo surađivali, kakav je dojam ostavio na vas?

Ljudi idealiziraju Bowieja i pri tome ne primjećuju da je on bio vrlo nemirno ljudsko biće. Zbog toga je i bio tako velik glazbenik. On nije bio bog, iako su ga neki bili skloni proglasiti bogom. Rekao bih da ga je mučio sindrom varalice. Smatrao je da nije dovoljno dobar, da ne zaslužuje svu tu pozornost i slavu medija i javnosti. Kao da ga je mučilo to što njegova predodžba o samome sebi nije odgovarala slici koja je o njemu vladala u javnosti. Bilo je neobično u njegovom društvu hodati ulicom. Prolaznici, osobito mladi, zadivljeno bi ga gledali, i ne bi se usudili ni prići mu. No s druge strane privatno je bio prilično dosadan tip. Bio je sposoban vrlo dugo govoriti o svom pokvarenom tosteru. Sjedili bismo u nekom baru, pijuckali i razgovarali. A onda bi on počeo društvo gnjaviti pričom o tome kako mu se pokvario toster ili kako njime nije zadovoljan. Znao sam mu reći da promijeni temu, da njegov toster nikoga ne zanima i da je naporan. S jedne je strane bio inačica egzotične superzvijezde, kakvom ga je doživljavala javnost, a s druge dosadan tip koji priča o tosteru. Nešto od toga i od te Bowiejeve dosadne strane iskoristio sam u spotu za njegovu pjesmu Blue Jean.

A Mick Jagger? I s njim, odnosno s bendom The Rolling Stones, snimili ste mnogo spotova. Kakav je on, ili kakav je bio vaš odnos?

I s njim sam bio vrlo blizak. On mi se sviđa. Mislim da ipak više volim Keitha Richardsa, razgovori s njim pružaju mi više prilike za intelektualni angažman. Ali drag mi je i Mick. On je bistar i simpatičan momak. No s njim više nisam tako dobar kao nekad. Mislim da je to zbog toga što se već dulji niz godina previše druži s milijarderima. Zbog toga ga nekako ne mogu shvaćati sasvim ozbiljno. Nekad smo bili prilično bliski. On je bio prijatelj i s Bowiejem, pa smo se nas trojica često družili. Jagger mi je drag i zbog toga što nije umišljena superzvijezda. Rekao bih da stoji s obje noge čvrsto na zemlji. A napisao je i neke sjajne pjesme, svakako. Tako da ga izuzetno poštujem, i drago mi je što sam imao prilike raditi s njim. Kad sam bio klinac, obožavao sam njega i Stonese.

Vaša karijera traje gotovo pola stoljeća. U tom ste razdoblju režirali ogroman broj glazbenih spotova, za različite glazbenike i bendove, od Bowieja, Iggyja Popa i Billyja Idola preko bendova Judas Priest, The Rolling Stones i Depeche Mode, do Toma Pettyja, Neila Younga i Sade. Je li bilo zahtjevno prilagođavati se tako različitim glazbenicima i njihovim glazbenim stilovima?

Pretpostavljam da je bilo. Ali riječ je bila i o tome da, ako su vam se oni ili neki od njih sviđali, da ste s njima mogli razviti kvalitetan poslovni, suradnički pa i prijateljski odnos. Bilo je sjajno kad bih u tome uspio. Većina onih koje ste spomenuli, kao i općenito glazbenice i glazbenici s kojima sam surađivao, u određenoj su mjeri bili buntovnici. Stonesi su nekad bili takvi, danas više nisu. Takav je nekad bio i Bowie, kao i bend The Kinks. Takav je i Neil Young, meni jedan od najdražih glazbenika s kojima sam ikad radio. Nešto malo surađivao sam i s Bobom Dylanom i Tomom Pettyjem, a oni su bili slični buntovni tipovi. U suradnjama s njima uvijek sam se trudio pronaći pravi način na koji bih kroz medij slike i glazbe ne toliko ispričao njihove priče, nego prikazao tko su oni zapravo. Zbog toga je svaki angažman zahtijevao drugačiji pristup, drugačiji stil. Ali to i jest ono najbolje, jer ne želite uvijek raditi jedno te isto.

Djelovali ste u zlatnim vremenima glazbenog spota, tijekom 1980-ih i 1990-ih godina. Danas živimo u vrijeme dominacije vizualnog, na svakom su koraku videoklipovi i kratki filmovi. Ali glazbeni spot više nije popularan. Što mislite zbog čega?

Mi smo imali sreću što smo djelovali na početku pojave glazbenog videa kao nove filmske forme. Tada klinci nisu imali prilike sve što im se sviđa gledati opet i iznova, kao danas. Nekad smo tako gledali samo reklamne spotove. Film smo mogli vidjeti samo jednom, jer nije bilo ni videa ni DVD-a, a o streamingu da se i ne govori. Da bismo ponovno pogledali kratki film u trajanju od tri ili pet minuta, neke od njih možda i 50 puta, morala se izmisliti nova filmska forma. Ona je podrazumijevala i drugačiju vizualnost, kondenziranu naraciju, sve ono što je bilo potrebno kako bi se prikazala određena priča iz pjesme. Pritom je bilo važno i to što diskografske kuće nisu imale pojma o čemu se tu uopće radi. Nisu znale kakvi su to kratki filmovi bili, ni što vi ustvari radite. Tako da smo zapravo mogli raditi što god smo željeli. Mogli smo leći na krevet, zapaliti džoint, gledati u strop i maštati o kratkim pričama koje bismo u spotovima mogli ispripovijedati. Takva idila, nažalost, nije dugo potrajala, jer su diskografske kuće shvatile da se sve može usmjeriti prema marketingu i da se tako može odlično zaraditi. Zbog toga je sve zamrlo. Ali ja sam se tada okrenuo snimanju dugometražnih glazbenih dokumentaraca, koji su u međuvremenu postali gotovo zaseban žanr. To mi je osobno mnogo zanimljivije, jer neku glazbenicu ili glazbenika mogu smjestiti u određeni društveni, kulturni ili povijesni kontekst. A sada se kanim okrenuti novim medijima, novim ekranima i načinima projekcije. Mislim da će mi to biti sasvim dovoljno za jedan život.

matica