To da je nekad bio obični filmski producent, ne pamtimo. Upoznali smo ga kao nasilnika koji je od glumica za uloge u svojim filmovima tražio seksualne usluge. Potom je bio multimilijarder, čiji je život bio neprekidna infernalna zabava, koja je godinama trajala, u kojoj je sudjelovao neodređeni broj moćnih, uglednih i utjecajnih protagonista zapadne civilizacije, uglavnom muškaraca, kojima je, kao kakvim štakorima, opusumima i tigrovima, njihov penis bio krajnje sredstvo njihova životnog samoostvarenja. U sljedećoj fazi, shvatili smo da je veći dio tog užasnog sveameričkog partija pedantno dokumentiran te da, osim fotografija i dokumentarnih snimaka, postoje stotine tisuća stranica, na kojima je pribilježen, katalogiziran, po imenu i prezimenu spomenut svatko s kime je Jeffrey Epstein u svojoj duboko nedostojanstvenoj, ponižavajućoj i satirućoj jebačini kontaktirao. Imenik njegovih kontakata vjerojatno je obuhvatniji i raznolikiji od većine biografskih leksikona Zapada, a u njemu se nalaze zapadni političari i vladari od krajnjih kršćanskih konzervativaca, desničara i rasista, do liberala i ljevičara, polurevolucionara s raskošnim političkim programima rodne, rasne i klasne emancipacije, od one francuske hulje i ništarije Nicolasa Sarkozyja do Billa Clintona i vazda atraktivnih degeneričnih prinčeva s britanskoga dvora, a uz njih stupaju falange svemoćnika iz Silicijske doline i Hollywooda, s najčuvenijih američkih sveučilišta, iz automobilske i ratne industrije, sve muško do muška, u potrazi za pičkom. Nabrajanje njihovih imena u zimu 2026. ne tiče se, međutim, žudnje za pravdom, niti možebitne još neformulirane potrebe da se tematizira sam deveti krug kapitalističkog pakla, u kojem se s novcem može stvoriti vlastiti seksualni Auschwitz, vlastiti Gulag u kojemu će prebogati mogul na očigled cijeloga svijeta, nimalo tajno i prikriveno, svojim penisom satirati neograničeni broj žena, djevojaka i djevojčica. Nabrajanje svih tih imena u zimu 2026. ima smisao u prikrivanju onoga najvažnijeg – imena Donalda Trumpa. Pod svim tim odvratnim muškim spolovilima, reakcionarnim i progresivnim, obrezanim i neobrezanim, krštenim i nekrštenim, nastoji se skriti ono jedno, koje se kanilo zadovoljavati trinaestogodišnjim djevojčicama. Ustvari, tom množinom imena i tim monstruoznim hipostaziranjem ljudske gadosti, nastoji se normalizirati slučaj onoga najnenormalnijeg od sviju, onoga čiji je kurac najkrivlji i najbjedniji od svih, naprosto već i zato što njegov nositelj raspolaže najvećom moći. Objavljivanju Epsteinovih dosjea nije 2026. cilj da se svijet očisti od grijeha ili da se, ne daj Bože, učini boljim, empatičnijim i naklonjenijim prezrenima koje sopću i pate pod tom najezdom moćnoga, prebogatog i odvratno infantilnog muškog zla, nego se ti dosjei objavljuju da bi se to zlo učinilo normalnim i da bi pod ultrakonzervativnim i fašističkim kondicijama normalnim učinila i žudnja svemoćnika za trinaestogodišnjim djevojčicama.
Jeffrey Epstein je zlo u najgrotesknijem zamislivom obliku. Zlo u obliku mlohave američke ćune, o kojemu je već neko vrijeme nemoguće, a možda i nepotrebno, razmišljati kao o ljudskom biću. Premda ima smisla o njemu misliti kao o muškarcu. Ali ne kao o čovjeku. Na Epsteinovom slučaju mogla bi se precizno prostudirati razlika između muškarca i čovjeka u svakome od nas. No, kampanja koja se oko njegova imena vodi zanimljiva nam je i zbog još dvije stvari.
Prva: Noam Chomsky. U neka već davna vremena genijalni lingvist. Njegova knjiga “Gramatika i um”, u izboru i prijevodu Ranka Bugarskog i izdanju Nolita, Biblioteka Sazvežđa, godina 1979, među je formativno najvažnijim knjigama za ovog čitatelja. Kasnije, radikalni politički aktivist, mesija nove ljevice, koji godinama nije silazio sa stranica našega lijevo-liberalnog tiska, niti s liturgijskih programa naše salonske ljevice. I onda ga nalazimo kao Epsteinovog prijatelja, kojemu ovaj 2019. telefonira da mu postavi pitanje za proročicu Pitiju: treba li odgovarati, ili je bolje ignorirati? Na što mu moj veliki, genijalni Chomsky, koji je tada već zagazio u devedesete, odgovara: “Ono za čim ti lešinari žude jest javni odgovor, koji će zatim pružiti novu priliku za niz otrovnih napada svih vrsta čudaka, kao i onih koji u svemu traže priliku za vlastiti publicitet.”
Chomsky zasigurno nije iz muške falange Epsteinovih jebežljivaca. Ne samo zato što je odavno već prestar za tu vrstu samopotvrđivanja. Ali način na koji on pristupa cijeloj stvari je šokantan i duboko uznemirujući. Chomsky očito, naime, ne vjeruje u optužbe na prijateljev račun. One su, kao i toliko toga drugog, dio neke velike zavjere imperijalističkih sila protiv čovječanstva. I drugo, njegov prezir prema javnosti u ovom se slučaju ne razlikuje od prezira koji prema toj istoj javnosti gaje ostvareni i neostvareni svodnici i silovatelji trinaestogodišnjih djevojčica. Nakon što smo kroz tolike godine u Noamu Chomskom gledali boga oca kojekakvih novoljevičarskih sljedbi, ideja i ideologija, dužni smo koju o ovom reći, a ne šutjeti kao Tadijine zaklane ovce. Osobno govoreći, ovaj je čitatelj svoj odnos s Chomskim započeo i svršio na “Gramatici i umu”, i ne kani se te fascinacije odricati, niti je odricanje na kraju svih krajeva moguće. Čitatelj, dakle, nije zamišljao svijet u kojem će živjeti prema političkim vizijama Noama Chomskog. Ali svejedno mu je, čitatelju, neugodno.
Drugo i važnije: žene u Epsteinovim dokumentima! Ali ne žene koje su podvođene u njegov privatni pokretni logor, nego one koje su na različite načine, kao i Chomsky, sudjelovale ili asistirale u njegovom životu. Od norveške princeze Mette-Marit do Mije Kovačić, hrvatske televizijske voditeljice. Od žene koja je doista bivala dio Epsteinovog socijalnog kruga do žene koja se u dokumentima slučajno pojavila, jer je spominje “Epsteinov bliski suradnik”, nekakav Boris Nikolić. Najzanimljivija nama, međutim, među tim ženskim subjektima iz devetog kruga pakla je Sana Alajmović, tridesetosmogodišnja švedska menadžerica u farmaceutskoj industriji, rodom iz Olova u Bosni. U mladosti radila je kao PR jedne znanstvene fondacije koja je surađivala i s Epsteinom, tada filantropom i financijerom, sponzorom i svačega, od mladih talenata do izraelske vojske, tako da se njezino ime pojavljuje u desetinama Epsteinovih dokumenata, uglavnom onima u kojima ugovara Epsteinov sastanak sa skupinom mladih švedskih znanstvenica, do dvadeset i osam godina starosti, do kojeg nikad nije došlo. Dopisivanje Sane Alajmović s Epsteinom može se shvatiti na dva načina: kao dogovaranje poslovnog sastanka i kao podvođenje. S obzirom na sadržaj pisama, i s obzirom na Epsteinovu karijeru, moguće je i jedno i drugo. Ali od toga kako će to dopisivanje biti shvaćeno i protumačeno mogli bi ovisiti dalji život i karijera Sane Alajmović.
Ono što je za njezin slučaj karakteristično, i što se, čini mi se, ponavlja s većinom ženskih likova u ovoj odvratnoj sagi, jest da se na svako žensko ime na toj dugoj listi osramoćenih reagira s većim gnjevom nego na sva muška imena. To što bi jedan američki predsjednik jebao trinaestogodišnjakinje, a drugi američki predsjednik, pošto je ipak demokrat i ljevičar, skloniji je punoljetnim klijenticama, nimalo nas ne uzrujava u odnosu na dvosmislena elektronska pisma jedne bosanske djevojke koja u Švedskoj u nečije tuđe ime obavlja poslove s javnošću. Sanu Alajmović bismo, za razliku od svetog Noama Chomskog, bez rasprave spalili na lomači, premda se u njezinu krivnju, za razliku od krivnje svetog Noama, nipošto ne bismo mogli zakleti. Ali mi svoj gnjev prema njoj ne možemo kontrolirati. Istina je da u paklu kakav su ljudima na zemlji, prvenstveno ženama, priređivali Epstein i njegovi pajdaši, postoji tribina zlih i pokvarenih žena, ili barem kupler-majki, kako jednu je nelegalnu profesiju opisivala lijepa naša riječ iz habsburških doba, ali neće baš biti da je to zlo predstavljala cura iz Olova koja je u Švedskoj studirala uz rad. To naprosto nije uvjerljivo.
Otkud želja da u tom prilično muškom, pritom i kolektivnom zločinu, pronađemo ženske krivce? Otud što će nam onda lakše biti da podnesemo i Chomskog, i Clintona, i Clintonicu, i pobožne konzervativne kršćane, i borkinje i borce za ljudska prava, koji su od Epsteina primali donacije, i britanske prinčeve, i tko zna sve još koga. Pojava Sane Alajmović, ili tragikomična cameo uloga Mije Kovačić u Epsteinovim spisima, kao da skidaju s nas neki posve nejasan osjećaj saučesništva u Epsteinovom megazločinu. Ako su i one krive, možda na kraju nitko neće biti kriv.
Jeffrey Epstein bio je američki poslovni čovjek, zvijezda kojekakvih javnih okupljana, filantrop neobično zainteresiran za sudbinu svijeta u kojem živi i civilizacije Zapada. Druželjubiv, sveprisutan i šarmantan tisućama bogatih, slavnih i moćnih, upravo u onoj mjeri u kojoj je danas odvratan onom dijelu čovječanstva koji bi da se nekako oslobodi posljedica njegovih postupaka. Ubrzo nakon što ga je Chomsky, genij koji doista razumije jezik kojim mi ljudi govorimo, uputio da tim novinarskim strvinarima, da tim dnovinarima koji su ga razotkrivali, nikad ne odgovara, Epstein je uhićen, da bi iste 2019. umro u zatvoru. Tijelo mu je mrtvo, ali je Epstein živ, i nemoguće ga je upokojiti. Glogov kolac ne pomaže, jer nema na svijetu toliko gloga, niti se kolac zabija u srca živih.
