[caption id="attachment_82622" align="alignleft" width="460"] Zagreb, 17.03.2016. - Konferencija za novinare povodom medijskih napisa o ukidanju emisije Montirani Proces. Na fotografiji osnivaè News Bara Vlado Luciæ, voditelj/scenarist Montiranog Procesa Borna Sor.
foto HINA/ Lana SLIVAR DOMINIÆ/ lsd[/caption]
Prvo su došli po onog feralovca Dežulovića. Točnije, potjerali su ga iz Slobodne Dalmacije jer se drznuo skupini homofobnih huškača, koji su organizatore splitskog Pridea okrivili za smrt Antonije Bilić, reći da su gnjide. Ili je to bio samo povod, a razlog taj što im je smetao takav drski ljevičar u vrijeme implicitnog skretanja udesno, tko će ga znati. Ipak ne bi bilo zgodno za poslovnu strategiju EPH da dan-danas mora objavljivati njegove komentare na "glupe policajce na čelu Vlade i glupu plavušu na čelu države". U svakom slučaju, poslodavac mu se u skladu sa svojim korporativnim standardima na suradnji zahvalio telefonski.
Onda su došli po one čudne portale čudnog imena. Novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović je čovjek s misijom. Kada čuje Kulturpunkt (ili Lupiga, H-alter, Novosti da ne spominjemo), on se maši za revolver. Stoga nije gubio vrijeme i hitno je smijenio Povjerenstvo za neprofitne medije, tako hitno kao da sudbina nacije ovisi o tome. One naivnije bi moglo zbuniti da se kao o glavnim parazitima na već poslovičnoj državnoj sisi govori o neprofitnim medijima na koje odlazi jedva 0,3 posto proračuna, višestruko manje od subvencija za komercijalne medije.
Hasanbegović je kroz institucije završio „desant“ koji su njegovi jurišnici počeli na ulici (FOTO: Hina)
Međutim, lov na crvene vještice nema puno veze s financijama. Lustracija ipak nije egzaktna znanost, radi se o suptilnom, gotovo ezoteričnom umijeću otkrivanja svih onih koji "ne dišu hrvatski" i "rastaču nacionalni identitet". Zato su nakon toga došli po Mirjanu Rakić, ravnateljicu Vijeća za elektroničke medije, jer se drznula kazniti Z1 televiziju zbog poremećenog upozorenja njenog voditelja Marka Juriča o četničkim koljačima iz pravoslavne crkve u Zagrebu. Rakić je izvanredna novinarka i urednica čiji su Reporteri bili vrhunac vanjskopolitičkog programa HRT-a. S druge strane, Jurič i kolega mu Velimir Bujanec su, drznuo bih se reći, pseudonovinari i ustašoidni redikuli čije su treš-emisije platforma za sumanute teorije zavjere u kojima udbaši, komunisti i četnici zamjenjuju židove i masone. U želji da objasne Rakićki da je ovaj govor mržnje samo satira, ovaj šaljivi dvojac je, u društvu potpredsjednika Hrvatskog Sabora Ivana Tepeša i drugih domoljubnih velikana, organizirao ironični prosvjedni marš "za slobodu govora" na njen ured. Tamo su joj poklonili četničku šajkaču, dok joj je rulja ispred ulaza urlala „za dom spremni“ i „Rakićka u Srbiju“. Bez sumnje, ironično. A kažu da nacionalisti nemaju smisla za humor!
Hasanbegović je, naravno, kroz institucije završio „desant“ koji su njegovi jurišnici počeli na ulici. Rakić je pod pritiskom sama dala ostavku. Samo što bi, budući da se ovom čistkom nezavisne institucije krši europsko pravo, epilog ove priče mogao biti pred Europskom komisijom. Možda će im onda ministar objasniti kako se samo šalio.
Na kraju su (iako se kraj, budimo iskreni, ni ne nazire) došli po Montirani proces. Ovi sumnjivi komičari i izgledni kandidati za registar izdajnika, poznati još po kodnom imenu News-bar, nisu poput Dežulovića zavrijedili taj luksuz da otkaz prime direktno. Oni su o raskidu ugovora saznali od novinara. Ni nova nacionalno-reformistička uprava HRT-a nije gubila vrijeme, pa je satirična emisija stopirana već nakon šeste od deset ugovorenih epizoda. Nije to bilo neko iznenađenje, i voditelji i gosti su se još u prvoj epizodi zezali da će im to možda biti i zadnja. Dok su Karamarko, Petrov i njihov glasnogovornik-premijer Orešković morali tri puna dana vijećati o smjeni tragikomično kompromitiranog ministra branitelja, tjednima se natezati oko njegovog nasljednika, čistku na HRT-u proveli po hitnom postupku.
No službeno obrazloženje je punch line u ovom vicu. U priopćenju koje je potpisao v.d. ravnatelja i vrhovni cenzor HRT-a Siniša Kovačević Montiranom procesu je namontirano "da je zloupotrebljena tema satirične emisije za raspirivanje vjerske, nacionalne i druge netrpeljivosti". Školski primjer fenomena za koji je internet-generacija skovala naziv Poeov zakon - kad je parodiju nemoguće razlučiti od nepatvorene pokvarenosti i gluposti. A News Bar je i to predvidio svojim nedavnim demantijem da su imali prste u sastavljanju nove Vlade.
To više nećete gledati (FOTO: Facebook/NewsBar)
No možda u tome i leži njihova prava krivica. Ova vlast, s anti-antifašistima Hasanbegovićem i Tepešom, kreacionistom Šustarom, barakašem Crnojom i "satiričnim" šovinistom Pauletićem, već sama po sebi izgleda kao karikatura. Zadnje što joj treba je emisija koja na to podsjeća svaki tjedan u udarnom terminu. Možemo samo nagađati koji skeč je bio kap koja je prelila čašu - moj izbor bi bio genijalna imitacija prvog predsjednika (i sadašnjeg nosioca kulta ličnosti) Tuđmana i njegovih bespuća nebulozne misli.
Budimo ozbiljni, rekao bi Karamarko sa svojim patetičnim gravitasom koji je isto tako vrhunski skinut u Montiranom procesu. "Svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne". Ono što Prvi potpredsjednik Vlade od svojih podanika očekuje je da prisegnemo na lojalnost, pognemo glavu i budemo kuš. I ni za živu glavu da mu se ne smijemo. Pogotovo ne kad se muči s nabrajanjem pet točaka svog programa ili kad izlaže svoje teorije moralne relativnosti, ograničene slobode govora ili nepogrešivosti HDZ-a.
Pa hajde da budemo ozbiljni i da se ne lažemo, s Karamarkovom dozvolom ili bez nje: kad huškači i redikuli poput Bujanca, Juriča i Pauletića prolaze za prosvjetitelje, satiričare i borce za slobodu govora, dok se najbolja i najhrabrija humoristična emisija koju je HRT ikad imao skida zbog govora mržnje; kad crnokošuljaške stranačke garde prolaze kao sportsko-rekreacijska udruženja, ustaški pokliči kao „neprimjereni“ (ili se jednostavno „ne čuju“), a jedva umiveni NDH-nostalgičari i (još) nerealizirani autokrati kao borci protiv totalitarizma, jasno je da je jedina reforma kroz koju Hrvatska prolazi - pretvaranje u vlastitu parodiju. Samo što rezultat, kao ni u sličnim slučajevima u svijetu (predizborna kampanja Donalda Trumpa je prva asocijacija) neće biti tako smiješan.
I u ovom ludilu ipak ima logike - zamjena teza i izigravanje žrtve omiljene su metode naših nacionalista. Ima nešto u njihovoj neprestanoj uvrijeđenosti, njihovom domoljubnom prenemaganju i opsesivnom traženju neprijatelja, što ih čini posebno zahvalnim materijalom za satiru. No za njih je demonizacija manjina humor, a ismijavanje HDZ-a i Tuđmana govor mržnje. Oni demokratski mandat vide kao ratni plijen, civilno društvo i manjine kao vazale koji uživaju zaštitu pod uvjetom da su poslušni, a kritičare u medijima i kulturi kao virus koji treba odstraniti iz nacionalnog tkiva.
Ni taj vic nije skužio (FOTO: Hina)
Ovaj policijsko-obavještajno-cenzorski mentalitet, koji je u temelju svake autoritarne vlasti, grozi se satire jer prepoznaje njenu subverzivnu snagu pred kojom nijedan mit, dogma ni sveta krava nisu sigurni. Taj je vječni sukob neponovljivi američki autor Christopher Hitchens opisao kao "konfrontaciju doslovnog i ironičnog uma, između svake vrste komesara, birokrata i inkvizitora te onih koji znaju da su, bez obzira na uloge društvenih i političkih sila, pojedinci ti koji moraju formulirati ideje".
Ista tupa, rigidna mržnja prema slobodi duha jača i van granica Lijepe naše. Džihadiste koji su izvršili pokolj nad redakcijom Charlie Hebdoa u Parizu vodio je poklič svih fundamentalista: "Ne dirajte naše svetinje!" Ista svirepost i sujeta moćnika leži iza slanja ruskog punk-benda Pussy Riot na dvogodišnju robiju zbog performansa u moskovskoj crkvi pod nazivom "Majko Božja - otjeraj Putina!". Isto je sa suđenjem turskom liječniku koji je slikovito usporedio predsjednika Erdogana s Gollumom iz Gospodara prstenova – nešto što urnebesna Facebook stranica Di su pare (koja je za razliku od Pauletića pravi primjer splitskog humora) radi svaki dan.
Isto je i sa zatvaranjem iranskog novinara Maziara Baharija pod optužbom za špijunažu. Naime, Bahari je neposredno prije dao intervju za satiričnu emisiju Daily Show čiji reporter se u sklopu skeča pravio da je američki špijun. Iranska tajna policija, naravno, nije shvatila šalu. Pušten je samo zbog pritiska međunarodne zajednice, nakon čega je napisao knjigu o svom iskustvu, prigodno nazvanu „Then They Came For Me“. Donedavnog voditelja Jona Stewarta je priča toliko dojmila da je prema njoj režirao svoj debitantski film „Rosewater“. A upravo je on očiti uzor ekipi koja stoji iza Montiranog procesa. Stewart je poseban fenomen, obrnuta verzija Poeovog zakona na djelu – komičar koji je (prema anketi Timea iz 2009.) postao najvjerodostojniji izvor vijesti u Americi, što govori o izvještačenosti i ispraznom senzacionalizmu masovnih medija koliko i o njegovom osobnom integritetu. Za vrijeme Bushevog, a zatim i Obaminog mandata, bio je i ostao rijetki glas razuma u šizofreniji američkog medijsko-političkog establišmenta. U bespoštednom razotkrivanju i ismijavanju desničarske (ali i svake druge) histerije i demagogije jednostavno mu nije bilo ravna. Prije nego se prošle godine povukao, svoju zadnju epizodu je završio sljedećom porukom: "Bullshit je svugdje. Zato, ako namirišete nešto, recite nešto."
Newsbarovci su ga poslušali i uhvatili se posla. Karamarko i njegovi medijski i politički buldozi, kojima Montirani proces uopće nije smiješan, za Daily Show nikad nisu čuli, jer humor (pogotovo na svoj račun) ne podnose, a svijet onkraj našeg partizansko-ustaškog danse macabrea ih ne zanima. Ne shvaćaju vic jer su oni taj vic. Nije im jasno, nasreću, ni da u doba interneta njihova cenzura više ne funkcionira. Mogu samo idiotski ponavljati: „Ne smijte se!“
Zato, Hrabar, Sor, Zovak, Lucić i ostali newsbarovci - ne dajte da vas cenzura obeshrabri. Kako bi pokojni Arsen Dedić rekao: „Nijedan istinski umjetnik ne može se pomiriti s tim da mu hulje kroje uvjete života“. Dok je hrvatska politika rasadište hulja i šarlatana, imate materijala, a dok nas izdajnike sve ne potjeraju, imate i publiku. Je suis Montirani proces!
lupiga
foto HINA/ Lana SLIVAR DOMINIÆ/ lsd[/caption]
Prvo su došli po onog feralovca Dežulovića. Točnije, potjerali su ga iz Slobodne Dalmacije jer se drznuo skupini homofobnih huškača, koji su organizatore splitskog Pridea okrivili za smrt Antonije Bilić, reći da su gnjide. Ili je to bio samo povod, a razlog taj što im je smetao takav drski ljevičar u vrijeme implicitnog skretanja udesno, tko će ga znati. Ipak ne bi bilo zgodno za poslovnu strategiju EPH da dan-danas mora objavljivati njegove komentare na "glupe policajce na čelu Vlade i glupu plavušu na čelu države". U svakom slučaju, poslodavac mu se u skladu sa svojim korporativnim standardima na suradnji zahvalio telefonski.
Onda su došli po one čudne portale čudnog imena. Novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović je čovjek s misijom. Kada čuje Kulturpunkt (ili Lupiga, H-alter, Novosti da ne spominjemo), on se maši za revolver. Stoga nije gubio vrijeme i hitno je smijenio Povjerenstvo za neprofitne medije, tako hitno kao da sudbina nacije ovisi o tome. One naivnije bi moglo zbuniti da se kao o glavnim parazitima na već poslovičnoj državnoj sisi govori o neprofitnim medijima na koje odlazi jedva 0,3 posto proračuna, višestruko manje od subvencija za komercijalne medije.
Hasanbegović je kroz institucije završio „desant“ koji su njegovi jurišnici počeli na ulici (FOTO: Hina)
Međutim, lov na crvene vještice nema puno veze s financijama. Lustracija ipak nije egzaktna znanost, radi se o suptilnom, gotovo ezoteričnom umijeću otkrivanja svih onih koji "ne dišu hrvatski" i "rastaču nacionalni identitet". Zato su nakon toga došli po Mirjanu Rakić, ravnateljicu Vijeća za elektroničke medije, jer se drznula kazniti Z1 televiziju zbog poremećenog upozorenja njenog voditelja Marka Juriča o četničkim koljačima iz pravoslavne crkve u Zagrebu. Rakić je izvanredna novinarka i urednica čiji su Reporteri bili vrhunac vanjskopolitičkog programa HRT-a. S druge strane, Jurič i kolega mu Velimir Bujanec su, drznuo bih se reći, pseudonovinari i ustašoidni redikuli čije su treš-emisije platforma za sumanute teorije zavjere u kojima udbaši, komunisti i četnici zamjenjuju židove i masone. U želji da objasne Rakićki da je ovaj govor mržnje samo satira, ovaj šaljivi dvojac je, u društvu potpredsjednika Hrvatskog Sabora Ivana Tepeša i drugih domoljubnih velikana, organizirao ironični prosvjedni marš "za slobodu govora" na njen ured. Tamo su joj poklonili četničku šajkaču, dok joj je rulja ispred ulaza urlala „za dom spremni“ i „Rakićka u Srbiju“. Bez sumnje, ironično. A kažu da nacionalisti nemaju smisla za humor!
Hasanbegović je, naravno, kroz institucije završio „desant“ koji su njegovi jurišnici počeli na ulici. Rakić je pod pritiskom sama dala ostavku. Samo što bi, budući da se ovom čistkom nezavisne institucije krši europsko pravo, epilog ove priče mogao biti pred Europskom komisijom. Možda će im onda ministar objasniti kako se samo šalio.
Na kraju su (iako se kraj, budimo iskreni, ni ne nazire) došli po Montirani proces. Ovi sumnjivi komičari i izgledni kandidati za registar izdajnika, poznati još po kodnom imenu News-bar, nisu poput Dežulovića zavrijedili taj luksuz da otkaz prime direktno. Oni su o raskidu ugovora saznali od novinara. Ni nova nacionalno-reformistička uprava HRT-a nije gubila vrijeme, pa je satirična emisija stopirana već nakon šeste od deset ugovorenih epizoda. Nije to bilo neko iznenađenje, i voditelji i gosti su se još u prvoj epizodi zezali da će im to možda biti i zadnja. Dok su Karamarko, Petrov i njihov glasnogovornik-premijer Orešković morali tri puna dana vijećati o smjeni tragikomično kompromitiranog ministra branitelja, tjednima se natezati oko njegovog nasljednika, čistku na HRT-u proveli po hitnom postupku.
No službeno obrazloženje je punch line u ovom vicu. U priopćenju koje je potpisao v.d. ravnatelja i vrhovni cenzor HRT-a Siniša Kovačević Montiranom procesu je namontirano "da je zloupotrebljena tema satirične emisije za raspirivanje vjerske, nacionalne i druge netrpeljivosti". Školski primjer fenomena za koji je internet-generacija skovala naziv Poeov zakon - kad je parodiju nemoguće razlučiti od nepatvorene pokvarenosti i gluposti. A News Bar je i to predvidio svojim nedavnim demantijem da su imali prste u sastavljanju nove Vlade.
To više nećete gledati (FOTO: Facebook/NewsBar)
No možda u tome i leži njihova prava krivica. Ova vlast, s anti-antifašistima Hasanbegovićem i Tepešom, kreacionistom Šustarom, barakašem Crnojom i "satiričnim" šovinistom Pauletićem, već sama po sebi izgleda kao karikatura. Zadnje što joj treba je emisija koja na to podsjeća svaki tjedan u udarnom terminu. Možemo samo nagađati koji skeč je bio kap koja je prelila čašu - moj izbor bi bio genijalna imitacija prvog predsjednika (i sadašnjeg nosioca kulta ličnosti) Tuđmana i njegovih bespuća nebulozne misli.
Budimo ozbiljni, rekao bi Karamarko sa svojim patetičnim gravitasom koji je isto tako vrhunski skinut u Montiranom procesu. "Svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne". Ono što Prvi potpredsjednik Vlade od svojih podanika očekuje je da prisegnemo na lojalnost, pognemo glavu i budemo kuš. I ni za živu glavu da mu se ne smijemo. Pogotovo ne kad se muči s nabrajanjem pet točaka svog programa ili kad izlaže svoje teorije moralne relativnosti, ograničene slobode govora ili nepogrešivosti HDZ-a.
Pa hajde da budemo ozbiljni i da se ne lažemo, s Karamarkovom dozvolom ili bez nje: kad huškači i redikuli poput Bujanca, Juriča i Pauletića prolaze za prosvjetitelje, satiričare i borce za slobodu govora, dok se najbolja i najhrabrija humoristična emisija koju je HRT ikad imao skida zbog govora mržnje; kad crnokošuljaške stranačke garde prolaze kao sportsko-rekreacijska udruženja, ustaški pokliči kao „neprimjereni“ (ili se jednostavno „ne čuju“), a jedva umiveni NDH-nostalgičari i (još) nerealizirani autokrati kao borci protiv totalitarizma, jasno je da je jedina reforma kroz koju Hrvatska prolazi - pretvaranje u vlastitu parodiju. Samo što rezultat, kao ni u sličnim slučajevima u svijetu (predizborna kampanja Donalda Trumpa je prva asocijacija) neće biti tako smiješan.
I u ovom ludilu ipak ima logike - zamjena teza i izigravanje žrtve omiljene su metode naših nacionalista. Ima nešto u njihovoj neprestanoj uvrijeđenosti, njihovom domoljubnom prenemaganju i opsesivnom traženju neprijatelja, što ih čini posebno zahvalnim materijalom za satiru. No za njih je demonizacija manjina humor, a ismijavanje HDZ-a i Tuđmana govor mržnje. Oni demokratski mandat vide kao ratni plijen, civilno društvo i manjine kao vazale koji uživaju zaštitu pod uvjetom da su poslušni, a kritičare u medijima i kulturi kao virus koji treba odstraniti iz nacionalnog tkiva.
Ni taj vic nije skužio (FOTO: Hina)
Ovaj policijsko-obavještajno-cenzorski mentalitet, koji je u temelju svake autoritarne vlasti, grozi se satire jer prepoznaje njenu subverzivnu snagu pred kojom nijedan mit, dogma ni sveta krava nisu sigurni. Taj je vječni sukob neponovljivi američki autor Christopher Hitchens opisao kao "konfrontaciju doslovnog i ironičnog uma, između svake vrste komesara, birokrata i inkvizitora te onih koji znaju da su, bez obzira na uloge društvenih i političkih sila, pojedinci ti koji moraju formulirati ideje".
Ista tupa, rigidna mržnja prema slobodi duha jača i van granica Lijepe naše. Džihadiste koji su izvršili pokolj nad redakcijom Charlie Hebdoa u Parizu vodio je poklič svih fundamentalista: "Ne dirajte naše svetinje!" Ista svirepost i sujeta moćnika leži iza slanja ruskog punk-benda Pussy Riot na dvogodišnju robiju zbog performansa u moskovskoj crkvi pod nazivom "Majko Božja - otjeraj Putina!". Isto je sa suđenjem turskom liječniku koji je slikovito usporedio predsjednika Erdogana s Gollumom iz Gospodara prstenova – nešto što urnebesna Facebook stranica Di su pare (koja je za razliku od Pauletića pravi primjer splitskog humora) radi svaki dan.
Isto je i sa zatvaranjem iranskog novinara Maziara Baharija pod optužbom za špijunažu. Naime, Bahari je neposredno prije dao intervju za satiričnu emisiju Daily Show čiji reporter se u sklopu skeča pravio da je američki špijun. Iranska tajna policija, naravno, nije shvatila šalu. Pušten je samo zbog pritiska međunarodne zajednice, nakon čega je napisao knjigu o svom iskustvu, prigodno nazvanu „Then They Came For Me“. Donedavnog voditelja Jona Stewarta je priča toliko dojmila da je prema njoj režirao svoj debitantski film „Rosewater“. A upravo je on očiti uzor ekipi koja stoji iza Montiranog procesa. Stewart je poseban fenomen, obrnuta verzija Poeovog zakona na djelu – komičar koji je (prema anketi Timea iz 2009.) postao najvjerodostojniji izvor vijesti u Americi, što govori o izvještačenosti i ispraznom senzacionalizmu masovnih medija koliko i o njegovom osobnom integritetu. Za vrijeme Bushevog, a zatim i Obaminog mandata, bio je i ostao rijetki glas razuma u šizofreniji američkog medijsko-političkog establišmenta. U bespoštednom razotkrivanju i ismijavanju desničarske (ali i svake druge) histerije i demagogije jednostavno mu nije bilo ravna. Prije nego se prošle godine povukao, svoju zadnju epizodu je završio sljedećom porukom: "Bullshit je svugdje. Zato, ako namirišete nešto, recite nešto."
Newsbarovci su ga poslušali i uhvatili se posla. Karamarko i njegovi medijski i politički buldozi, kojima Montirani proces uopće nije smiješan, za Daily Show nikad nisu čuli, jer humor (pogotovo na svoj račun) ne podnose, a svijet onkraj našeg partizansko-ustaškog danse macabrea ih ne zanima. Ne shvaćaju vic jer su oni taj vic. Nije im jasno, nasreću, ni da u doba interneta njihova cenzura više ne funkcionira. Mogu samo idiotski ponavljati: „Ne smijte se!“
Zato, Hrabar, Sor, Zovak, Lucić i ostali newsbarovci - ne dajte da vas cenzura obeshrabri. Kako bi pokojni Arsen Dedić rekao: „Nijedan istinski umjetnik ne može se pomiriti s tim da mu hulje kroje uvjete života“. Dok je hrvatska politika rasadište hulja i šarlatana, imate materijala, a dok nas izdajnike sve ne potjeraju, imate i publiku. Je suis Montirani proces!
lupiga
