Otkad je postalo očito da će HDZ sklopiti koaliciju s Domovinskim pokretom (DP), liberalna opozicijska štampa krenula je u ofanzivu. I to s pravom. Iscrpno se analizirao predizborni program, pažljivo slušale izjave i tražila proturječja, pronalazile najživopisnije figure – uglavnom, uzimalo se sve što je moglo poslužiti u svrhu ismijavanja političkih kapaciteta DP-a o čijim je kadrovskim skromnostima govorio i sam, kako mu mediji tepaju, “stvarni šef” DP-a, Mario Radić. Ta je kampanja tekla paralelno s onom podizanja straha među pristojnim građanstvom i manjinama, a najpoželjnjiji format bilo je citiranje kakvog “uglednog” stranog lista koji bi nas upozorio da smo kao zemlja zašli na teren ekstremne desnice. Teško je procijeniti stvarni ili luđi motiv iza tog formata: da uvjeri nas koji to inače vidimo svojim očima ili da preplaši tu ekstremnu desnicu jer se navodno boje onoga što kažu o njima vani?
Posrijedi je vjerojatno lažna dilema i prije će biti da se radi o uredničko-novinarskom porivu da pred svijetom dokažu da su (potencijalne) žrtve autoritarnih režima. Kao što je nekim pripadnicima navijačkih skupina žao što su se rodili prekasno da budu branitelji, tako je i nezanemarivom dijelu liberalnih novinara žao što nisu pisali tijekom itekako zeznutih devedesetih i sada traže bilo kakav trag autoritarnosti da si priskrbe kakvu dozu autentičnosti. Domovinski pokret je došao kao naručen. Jedina mu je mana što je manjinski partner i što je iznimno podložan ismijavanju. Bez obzira na to što je njihovo postojanje zapravo jedna od epizoda u povijesti HDZ-a i što ulazak u vladu predstavlja neku vrstu mirne reintegracije, DP funkcionira kao ponešto dublji simptom nepoklapanja projekta nacionalne države s dinamikom globalnog kapitalizma.
Premda su se redovito kritizirali i ismijavali elementi programa stranke vezani uz demografiju, medijski je prostor uglavnom neutralno reagirao na izjave čelnih ljudi DP-a koje su glasile: “Bavit ću se demografijom.” Kao da je normalno da netko kaže: bavit ću se demografijom. Što to znači? Proučavat ćeš povijest kretanja stanovništva? Učinke industrijalizacije i deindustrijalizacije? Nagovarat ćeš ljude preko TikToka da prave djecu? Sam ćeš s partnericom praviti djecu? Ova pitanja proizlaze iz namjernog ambivalentnog značenja same riječi demografija. Ona se u javnom prostoru ustalila i kao politički problem i kao metafora za sudbinu naroda i kao znanstvena disciplina. Trik za kojim poseže DP je prilično jednostavan: status znanstvenosti je tu da funkcionira kao brana za čitav niz spornih i nazadnih politika prema ženama i osobama manjinskih seksualnih orijentacija i identiteta. Pojednostavljeno, ako nam nedostaje ljudi, onda je problem u onima koji svojim privatnim odlukama tom nedostatku navodno doprinose. Ako nije normalno da nam nedostaje ljudi onda će oni koji taj nedostatak navodno “proizvode” biti proglašeni nenormalnima, kao oni koji krše nekakav prirodni zakon i izmišljaju zamjenice. A to nije politički stav, to je demografija, znanost i sudbina.
Dakle, demografija će u ovom mandatu funkcionirati kao navodno neutralna ideološka baza za slanje ideološki zapaljivih poruka po potrebi. Tu vjerojatno leži i razlog zašto je DP odustao od Ministarstva kulture i medija jer se ono samo po sebi percipira kao ideološko. Demografskom zaobilaznicom mogu pokriti više područja, ciljati na znanstveni kredibilitet, a i ostalim resorima kojima upravljaju priuštiti etiketu objektivnosti jer, eto, nisu inzistirali na ideološkim pitanjima. Ali zašto je na kraju DP dublji simptom? Naime, inzistiranje na demografiji, pored nabrojanih ideoloških olakotnih okolnosti, ukazuje na sve izraženiji raskorak između projekta nacionalne države i dinamike radnih migracija između centra i periferije globalnog kapitalizma. Hijerarhija odnosa moći u globalnoj podjeli rada je naprosto snažnija od ideje hrvatstva kao sredstva nacionalne kohezije. Nova dinamika migracija iziskuje i drukčiju definiciju nacionalnog projekta koji očito ne može preživjeti u zamišljenom obliku. Ideje DP-a i sličnih projekata na desnici samo su posljednji trzaji spašavanja tog izvornog, zamišljenog oblika. Koliko će štete putem počiniti, zbrajat ćemo na kraju.
Međutim, treba ih ipak u jednom pohvaliti. Dok na domaćem planu sugeriraju da su za demografske neprilike kobnije “izmišljene” zamjenice nego kapitalističke tendencije, na međunarodnom imaju nešto drukčiji stav. Naime, glavna imigracijska meta su im djeca Hrvata koji su davno otišli u Argentinu. Pored raznih oblika stimuliranja njihova povratka očito se klade i na političko-ekonomski neuspjeh ekstremno desnog libertarijanca na čelu Argentine Javiera Mileija koji će mlade argentinske Hrvate natjerati da poslovnu i životnu sreću potraže u domovini svojih predaka. I nije ta akcija nimalo slučajna. I tvrka Pevex čiji je djelomični vlasnik spomenuti Mario Radić još je prije izbora tražila radnike u Argentini pod parolom “Hrvatska te zove” pa su valjda u program ubacili i projekte HR odjela firme. Ili je bilo obrnuto, svejedno. Uglavnom, izbor Mileija za hrvatskog ministra demografija podržavamo i s lijeva.
