Bila je 2018. godina kad je kazališni redatelj Ivica Buljan kao predsjednik žirija književne nagrade t-portala uručio tu nagradu Dubravki Ugrešić (Kutina, 1949. – Amsterdam, 2023.) za njezinu “Lisicu” (Fraktura, 2017.). U obrazloženju nagrade navelo se da je “Lisica” “remek-djelo najveće hrvatske majstorice pripovijedanja”, što je naravno točna, ali tek polazna, temeljna kvalifikacija ove superiorne proze za Buljana koji se na ovogodišnjem festivalu Splitsko ljeto odlučio autorski poigrati “Lisicom”. Premijera “Lisice” kao kazališne posvete Dubravki Ugrešić odigrat će se 31. srpnja u prostoru Vile Dalmacija. U režiji Ivice Buljana, igraju Zlatko Burić Kićo i Snježana Sinovčić. Bit će to “kazališni lecture-performance“, hibridni žanr o čijim performansama razgovaramo s autorom. A uvijek kada je riječ o nekom tekstu Dubravke Ugrešić, najprije razgovaramo o radijaciji tog teksta jer ju osjećamo i nalazimo posvuda, pogotovo na običnim mjestima svakodnevice.
Zašto je vama “Lisica” važna? Svatko tko poznaje tu prozu može zamisliti vlastitu verziju kao živost pripovijedanja: ali s dvoje glumaca na sceni, kako? I što je tu srce kazališnog događaja, u čemu je draž?
“Lisica” je važna. Kao literarno remek-djelo, ali i kao filozofski, politički i emotivni testament o preživljavanju pripovjedača u svijetu bez doma, bez jezika, bez kanona. Dubravka Ugrešić piše iz pozicije “emigrantske vještice”: hibridnog, progonjenog bića koje na vlastitoj koži nosi tragove povijesnog nasilja nad intelektom. Taj koncept podsjeća na Edwarda Saida i njegovu figuru izgnanika kao paradigme modernog intelektualca, lišenog sigurnosti nacije, jezika i institucije, ali time opremljenog jedinstvenom jasnoćom pogleda. “Lisica” je roman o književnosti kao o egzistencijalnom gestusu otpora, pisanju kao obliku egzila i jeziku kao jedinom oružju koje lisičja figura ima na raspolaganju.
Što podrazumijeva vaš žanr “lecture– performancea“?
To je oblik između izlaganja, kazališne situacije i intimnog rituala što komunicira s Ugrešićkinim konceptom pisanja koje “bježi” od centara moći, koje se šunja, sabotira i parazitira kanon. Predstava se izvodi na prostoru Vile Dalmacije, politički i simbolički nabijenom mjestu nekadašnje Titove rezidencije, danas na granici zaboravljenog i zapuštenog, gdje je Ana Savić Gecan vizualno intervenirala. Podijeljena je u tri dijela. Prvi je esejistički segment o nastanku priče, to je analitičko-performativni uvid u prozni tekst Borisa Pilnjaka, njegovu političku sudbinu, likvidaciju u Staljinovoj čistki i općenito u rusku avangardu. Taj dio rekonstruira povijesni kontekst književnog progona i estetske subverzije. Drugi dio je kabaretski i oslanja se na estetiku sovjetskog agitpropa i modrih bluza, montažu, grotesku, direktno obraćanje publici, fragmentarne skečeve, šarene ritmove i političku ironiju. Taj dio je fizički, muzički, rade ga Aleksandar Antić i Luka Barbić iz TBF-a, često je glasan, anarhičan. Oslonili smo se na meyerholdovski biomehanički duh i estetiku revolucionarnog teatra. Treći dio je intiman, dijaloški, melodramski, to je scena između Autorice i Deminera, koja evocira atmosferu Bergmanovog filma “Sram”. Svijet nakon političkog potopa, svijet straha, šutnje, ljubavi bez uvjerenja. Ovdje tekst postaje emocionalno ogoljen, tijela glumaca stupaju u ranjivi dijalog.
“Lisica” je važna. Kao literarno remek-djelo, ali i kao filozofski, politički i emotivni testament o preživljavanju pripovjedača u svijetu bez doma, bez jezika, bez kanona. Dubravka Ugrešić piše iz pozicije “emigrantske vještice”: hibridnog, progonjenog bića koje na vlastitoj koži nosi tragove povijesnog nasilja nad intelektom
I tek kad ovo znamo, kasting je logičan.
Da, jer su Zlatko Burić Kićo i Snježana Sinovčić veliki glumci koji razumiju tekst kao trag, a izvedbu kao rekonstruirani nered. Burić, s iskustvom u eksperimentalnom teatru, Kugla glumištu, i međunarodnom filmskom prostoru, donosi moćnu tjelesnu prisutnost koja je istovremeno ranjiva i opasna. Njegov glas nosi ironiju, njegovo iskustvo ima distancu čovjeka koji je mnogo puta prešao geografske i emotivne granice. Snježana Sinovčić Šiškov gradi glumački rad kroz suzdržanost, intelekt, intuiciju. Njeno scensko disanje ne oponaša, nego čita. Ona zna stati i kad stane, publika osjeti vibraciju teksta. S njom tekst postaje ritam. Ona zna govoriti tišinom.
Humana dimenzija eutanazije
U “Lisici” tekst klizi između književnih vrsta i žanrova, onako kako smo već ranije naučili u opusu Dubravke Ugrešić. “Lisica” je, međutim, posebna jer na uvijek neočekivanom mjestu nudi povod za poetičku identifikaciju. Taj je majstorski trik zarazan, a i sama autorica se njime javno poigrala kad je govoreći o “Lisici” Jutarnjem listu rekla da “na jednoj višoj razini” lisica za nju “predstavlja estetske principe ruske avangarde”. U sličnom kodu ste i vi na društvenim mrežama objavili citate “Lisice”, kao triggere ili teasere nove predstave? Recimo, objavili ste ovaj citat: “Lisičje prokletstvo leži u tome da nije voljena… Lisica ne pripada ni zvijerima, ni nama, ljudima niti pak božanstvima. Ona je vječiti slijepi putnik, migrantica koja s lakoćom prolazi kroz svjetove, a kada je uhvate bez putne karte…” U čemu, prema čemu i kome je ovaj djelić “Lisice” putokaz?
Lisica kao figura označava ono što je liminalno, ono između i zato je toliko subverzivna. Ona ne pripada ni ljudima ni životinjama, ni državi ni apatridima, ni čitateljima ni piscima. U Ugrešićkinoj poetici, lisica je i maska i strategija preživljavanja i politička metafora. U vremenima restauracije nacionalizama, kulture “autentičnosti” i lažnog pripadanja, lisica je poziv na otpor. Ona je nomad: ne iz mode, nego iz nužde. Kod Deleuzea i Guattarija, nomadsko mišljenje izmiče fiksaciji i klasifikaciji, ono “uvezuje bez središta”. Citirani fragment “lisica ne pripada ni zvijerima, ni ljudima, ni božanstvima” kodirani je signal svima nama koji ne pristajemo na identitetsku ucjenu: biti “naši” ili biti ništa. U kontekstu teatra, to znači i odbijanje da budemo samo nacionalno kazalište ili samo festival ili samo izvedba – već da budemo pogreška u sistemu. Lisica u kokošinjcu.
Strahujemo od klimatskih izljeva, suša, nevremena koja uništavaju usjeve. Na djelu je gentrifikacija, razbijena radnička solidarnost, mentalno zdravlje je pod neoliberalnim pritiskom. Ako kazalište ne govori o tome, ono postaje zabava za privilegirane. Ja sam kazališni radnik koji vjeruje da bi “ljepota” scene trebala boljeti
Uz prijateljsku ironiju, “Lisica” tekstom meandrira u realitetu događaja koji nerviraju poput marketinškog kiča i licemjerja književnih festivala, ali i u realitetu ozbiljnih, nježnih ljudskih stvari i događaja. Primjerice, sljedeći ste citat izdvojili u ime predstave: “Najstarije ‘životne metafore’ su maritimne… Životne oluje kazna su za naše grijehe, struje i valovi životna su iskušenja, a svjetionik na toj burnoj mapi života simbolizira našu vjeru u Boga, koja nas spašava u životnim brodolomima.” Zašto?
Dubravka Ugrešić u “Lisici” ispisuje elegiju za one koji još uvijek traže obalu, makar i sumnjajući u njezino postojanje. Citat o maritimnim metaforama, životne oluje, svjetionik, brodolomi su ironijska gesta razotkrivanja klišeja, ali poput Barthesove “žudnje za znakom” istovremeno su ismijavanje i priznavanje potrebe da u nečemu vidimo smjer, utočište i transcendenciju. Taj ambivalentni registar predstava tretira kao svoj središnji ton. I nije to samo blaga ironija prema životnim metaforama što podsjećaju na jeftine self-help knjižice. Ne, jer je figura svjetionika ontološka, znak očaja za orijentacijom, za točkom iz koje bi se horizont opet mogao čitati. U svijetu koji je, kako tvrdi Jean-Luc Nancy, ostao bez zajedničkog svijeta, u kojem se i kolektivna sjećanja i velike naracije raspadaju na fragmente, Ugrešić koristi baš te fragmente da bi pokazala kako se i od ruševina može graditi privremeno sklonište. Kazalište je mjesto gdje ironija ne isključuje autentičnu potrebu za vjerom, ne religijskom, već egzistencijalnom. Na sceni svjetionik nije signal spasa, nego privremeno osvijetljena točka u magli, možda čak i iznutra potopljenog broda. No svjetlo je ipak tu. I publika ga vidi. Možda to i jest ono što ostaje kazalištu danas, da rekontekstualizira otrcane slike i klišeje, ne kako bi ih ismijalo, već kako bi ih ponovo prevelo u registar stvarne emocionalne potrebe. Kroz taj suživot ironije i tuge, distanciranosti i žudnje, “Lisica” progovara o svijetu u kojem više ne vjerujemo, ali se još uvijek nadamo da negdje postoji karta – ili barem svjetionik koji usmjerava.
“Ja sam spisateljica ekonomske klase. Moja branša dijeli se na ekonomsku i biznis klasu, već prema medijskoj izloženosti književnika i njihovim avansima”, piše Ugrešić u “Lisici”. I to kaže ona, žanrovska lisica i jedna od najvećih autorica postjugoslavenske književnosti, s prtljagom “emigrantske vještice” iz nesretnih 1990-ih? S druge strane gledano, čini se da je smrću Dubravke Ugrešić završila jedna naša epoha. “Modernistički nedovršeno” 20. stoljeće se konačno zatvorilo, trivijalnosti književnog i malograđanskog, akademskog trač-života su se normalizirale? Kako o tome mislite? Kao kazališni čovjek starog zanata, neovisno o tehnologiji, ovdje shvaćenoj kao alat.
Dubravka Ugrešić bila je i ostala pisac koji nikad nije bio u biznis klasi. Njezina literatura je protiv institucije, protiv kulta književne veličine, protiv mehanizama distribucije moći koji u književnosti često zamjenjuju sam tekst. I da, zato je njezina smrt simbolički trenutak kraja jedne epohe u kojoj je još postojala figura autora kao etičkog subjekta. Dubravka je kao angažirana intelektualka odbijala konformizam, sve do kraja. U društvu koje, za razliku od na primjer slovenskog, nije još otvorilo javnu diskusiju o eutanaziji, hrabro je pokazala njezinu humanu dimenziju. Danas živimo kraj modernističke paradigme: ne onaj Fukuyamin kraj povijesti nego kraj uvjerenja da će književnost, filozofija, umjetnost ikad više imati političku težinu. Ugrešić je bila zadnja instanca one figure pisca koji nije ni influencer ni kustos, već netko tko se pišući izolira, biva odbačen, ali ostaje vjeran tekstu. Ona je bila svjesna da je emigrantska vještica s pogrešnom putovnicom, ali nikad nije htjela kartu za prvi razred. A kazalište danas mora preuzeti tu ulogu, ne kao ilustracija ideja, nego kao preostali prostor u kojem se kritička misao još uvijek udiše, u kojem nije monetizirana, u kojem nas tekst ne poziva na jedinstvo, istomišljeništvo, nego na sukob i različitost.
Radnički optimizam
Ako išta kazalište može danas, to je proizvesti osjećaj otpora. Ne cinizmom, nego hrabrošću da se govori iz ranjivosti, iz nepripadanja. Iz lisičje rupe, zapravo, u kojoj se još uvijek šapuće jezik slobode
Kao kazališni autor koji vjeruje u “moć teksta” i izrazito voli raditi s onim tekstovima suvremenih autora što se bave težim, kompliciranim problemima ovog društva, kakva je vaša dijagnoza aktualne zrelosti ove demokracije? Pitamo bez ironije, jer nas uvijek zanima koja bi bila ta tema ili više njih koje bi nas mogle definirati kao zajednicu solidarnih – ili nekako drugačije definiranih – ljudi? Ima li to pitanje za vas smisla?
Današnja demokracija ne propada jer su je napali barbari, nego zato što je ispražnjena. Odgovoran parlamentarni ritual zamijenile su sramotne i neodgovorne izjave i kontrolirani mediji. Depolitizirano obrazovanje i apatična kultura su naša realnost. Kazalište može imati funkciju ako vrši pritisak na tu prazninu. Ne da je popunjava, nego da je pokaže, razotkrije, postidi. Kako kaže Jacques Rancière, estetika nije samo o lijepom, ona je politička distribucija osjetilnog. Teme koje nas danas mogu povezati ne bi trebale više biti one velike kao nacija, napredak ili razvoj. Povezuju nas mikroteme krize – migracije u oba smjera. Hrvatska je zemlja u EU iz koje se iselilo najviše stanovnika, a istovremeno uselilo radništvo iz drugih zemalja o kojima se piše i govori u negativnom tonu, bez empatije i uvida u strahovite uvjete života koje smo im ponudili. Strahujemo od klimatskih izljeva, suša, nevremena koja uništavaju usjeve. Na djelu je gentrifikacija, razbijena radnička solidarnost, mentalno zdravlje je pod neoliberalnim pritiskom. Ako kazalište ne govori o tome, ono postaje zabava za privilegirane. Ja sam kazališni radnik koji vjeruje da bi “ljepota” scene trebala boljeti.
Koncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu bio je performans: nešto između hodočašća i okupacije Zagreba? Koje su, po vama, društvene implikacije tog događaja: kratkoročne i možda dugoročnije?
To je bio spektakl desničarske restauracije, religijsko-politički performans u kojem su svi elementi režije, masovka, pozornica, ikonografija, narativ funkcionirali kao proizvod identitetskog nacionalizma. To nije bio koncert, nego mimikrija kolektivnog identiteta, povratak arhaičnim oblicima pripadanja kroz glazbu koja artikulira kolektivnu paranoju od svega različitog. To je ono što je Walter Benjamin nazivao estetizacijom politike. Događaj svjedoči o porazu javnosti u Hrvatskoj, o tome koliko je malo napravljeno na terenu obrazovanja, demokratske kulture, koliko je estetika razmišljanja i kreacije napustila ljude. Kratkoročno je to bio test moći desnice, a na dugoročnom planu smo se osvijestili koliko smo zapuštena sredina. Od tog događaja započete su hajke na pojedince, sabornica je postala krčma, a neprimjereni govori mržnje političara i toleriranje ispada doveli su do zabrana koncerata i uveli strahovitu nelagodu u javni život.
Živite uglavnom u Ljubljani i radite posvuda, da kratko velimo. Slovenska Levica ima značajan udio u aktualnoj vlasti – ali i značajan desničarski odgovor. I ako nije pitanje zašto desnicu „pali“ suvremena umjetnost, pitanje je može li društvo s naglaskom na kulturu i obrazovanje, odlučno odgovoriti desnici? Imate li optimizma u okviru ovih pitanja?
Moj optimizam nije svjetonazorski, nego radnički. Vjerujem da se društvo može promijeniti samo radom, obrazovanjem, kulturom koja nije samo “kulturna politika”, već politika kroz kulturu. Slovenska Levica pokazuje da participacija u vlasti ne mora biti izdaja ideala. Ali desnica zna nešto što ljevica često zaboravi, zna da simboli, estetika i mitovi stvaraju afekt. I zato mora postojati i naša estetika koja ne robuje nostalgiji, nego stvara nove obrasce. Uz mnogo stvari koje se mogu zamjeriti našoj, bilo kojoj ljevici koja je u kratkim momentima bila na vlasti u zemlji i pojedinim gradovima, jest da je propustila temeljito urediti obrazovne programe i zapustila kulturu. Ako išta kazalište može danas, to je proizvesti osjećaj otpora. Ne cinizmom, nego hrabrošću da se govori iz ranjivosti, iz nepripadanja. Iz lisičje rupe, zapravo, u kojoj se još uvijek šapuće jezik slobode.
