Svetlana Žuchová (1976.), slovačka je spisateljica i prevoditeljica (prevodi s njemačkog i engleskog jezika), studirala je psihologiju i medicinu a njezina pripovijest (nazvana i romanom) Slike iz života M. dobitnik je nagrade Europske unije za književnost 2015. godine.
Zanimljiva vrsta dnevničkoga zapisa koji može izazvati raspravu čije je težište na samome pitanju mimesisa. Prekrasna riječ mimesis zbog siline njezinog značenja bazirana na metafizičkoj razini razumijevanja teksta, ovdje je dovedena u pitanje zbog taksativnog stila kojim naratorica obuhvaća priču junakinje Marsije, čiji dani nisu ni po čemu osobito simbolični. Lišenost opisa, u osnovi prvo lice jednine s ponekim umetnutim mislima i rečenicama likova koji se nalaze gotovo izvan fokusa protagonistice, podsjeća na misao Ihaba Hasana o egzistencijalizmu gdje on kaže kako on “mjeri dubinu čovjekove samoće”; samo što ova samoća nije egzemplum metafizičke samoće, ona je odsustvo emocija (za razliku od egzistencijalističkih narativa koje su resili podnarativi filozofskih premisa).
U ovoj pripovijesti, crticama, dnevničkom ispisu stanja, nema filozofije koliko je naglasak na psihološkom profilu Marsije i njezinu promišljanju izvan mimesisa.
Kao da je metafizičko svojstvo mimetičke tradicije odsutno da bi se napokon ostvarila pojedinačna sudbina lika nalik ljudima koje srećemo. Smrt njezine majke rastvara očekivanja čitatelja pretvarajući ih u zamor običnog u neimaginarnoj samoći protagonistice. Deset poglavlja u kompaktnoj cjelini gdje upoznajemo njezin životni put od noćnoga rada u kao medicinske sestre, jednu propalu ljubav, majčinu smrt i prilično hladan odnos prema životu, bez mnogo oscilacija u raspoloženju i razmišljanju, baš zato mimesis dovode do krajnosti postmodernističkog ili postpostmodernističkog pisanja, ondje gdje je jezik doveden do određene odbojnosti prema radikaliziranju metafizičkih svojstava kakve pamtimo u tradiciji književnosti. Taj začetak nalazi se u sveopćem zamoru od njegovih ipak nepisanih pravila koja nalažu da književnost mora u sebi imati filozofske reperkusije za koje se zauzimaju književna djela i Sartrea i Camusa, primjerice. Naravno, sam spomen tzv. lijepe književnosti dovodi do pitanja što ona danas jest, što mimesis jest i koja mu je uloga, koja je uloga književnika i je li svijet umoran od ponavljanja metafizike nepostojećeg u/iz stvarnosti naprosto zato jer moderni duh traga za konkretnim, opipljivim i stvarnim. Dakle, ako je književnost egzistencijalizma u svome začetku započela taj put, ova knjiga je jedan od primjera gdje, za razliku od njega, odsustvo bilo kakve filozofije vraća lik na startnu poziciju u igri ogledala. Gledajući ga, to ogledalo, odraz - promatrajući Marsiju, shvaćamo, kako naši dani ne nude obilatu filozofsku preobrazbu, kako mimesis “priče” ili događaja, nabrajanjem i podrazumijevanjem, sitnim strahovima i uobičajenim životom bez velikih skokova, ne nudi niti veliki narativ ali nas ipak tjera da se pogledamo u ogledalo prije odlaska u svijet i vidimo da smo živi i da je sve na nama na mjestu. Zar ne?
Čini se kako Marsija nema velikih očekivanja i da njezin život teče. Možda je riječ o “produkciji fikcionalne stvarnosti” kako bi rekli neki teoretičari, gdje mimesis, zaodjenut u suvremenost, želi naglasiti vezu sa stvarnošću bez idealiziranja te iste stvarnosti. Je li takva primjesa taksativnosti i lišenosti metafizičkoga jasni znak odustajanja od ljepote pripovijedanja, od mašte, teško je znati. Ali ako se sjetimo idile i imaginacije koja je resila svaku veliku književnost odnosno književna djela, te riječi su imale uvijek imale dublje značenje jer idila i imaginacija su se odnosile na više nivoa razumijevanja samih pojmova; od etičkoga kodeksa u antici do upliva u granice zla u suvremenosti, od pasivnog promatranja prirode koja govori i pjeva, do tragičnih i komičnih sudbina koje su zaokružene i smislene cjeline na temelju kojih je moguće ipak ponešto doznati i o slobodi ali i o tome kakav čovjek treba biti, ne treba biti i može biti. Ako nema identifikacije ili propitivanja, čemu pisati? Ako čin čitanja ne izaziva, čemu napisano djelo?
Zato je pojam mimesisa ovdje višestruko zanimljiv jer ne izvire iz tradicionalističkog afiniteta već iz stvarnosnoga rakursa a njega je potrebno shvatiti. Virginia Woolf pišući o smislu pisanja moli žene da pišu svakojake knjige. Ova knjiga je, ako ništa drugo, žensko pismo i ženski glas. Od žena u tradiciji se očekivala ženstvenost, ponekad besprizornost, “povampirenost”, sklad gdje je uloga prešla u pravilo a pravilo u svijet imaginacije i idile u pisanome i interpretiranome obliku. Mimesis zato obuhvaća ženske likove koji su likovi funkcije, imaju svoje karaktere, svoje uloge.
Koja je uloga Marsije? Možda i ta da svojom običnošću poziva i na tradiciju pripovijedanja i na ulogu žene u svakodnevici i u romanu. Ponekad šutnja i animozitet zbog jasnoće iskaza govori o nužnosti preispitivanja svega što im je prethodilo. Ovdje nije riječ o transcendentalnoj pripovjedačici, niti o transcendentalnome romanu/pripovijesti/dnevniku. Ovdje su digresije pripovjedačice funkcionalne da bi se pokazao tok misli, tok svijesti, ono što preostaje uz umor i svakodnevicu bdjeti nad nama/njom bez histerije, bez pomame za dugim i kompleksim rečeničnim nizovima čiji opisi nas razoružavaju.
Ako je tako, a jest, ova knjiga nudi korak unazad kako bismo ju shvatili, a obrazovanje autorice svakako vraća život ne u kolotečinu, nego u bazičnu funkcionalnost. Mimezis je zato ovdje ne transcendentalan nego životan, materijalistički - sačinjen o od samoga života i sam život. Zato je ovaj mimesis - odražavanje, svakidašnji, ne umjetnički ili naučan. Prosudba književnice da ovakvim pisanjem potiče i pitanje književnoga kanona, klasika književnosti, ženskoga pisma...ovdje je otvoren poziv na jednostavnu distinkciju: razmišljanje ili nerazmišljanje o svemu što je ovaj roman ponudio i o onome na što njegov sadržaj može asocirati. A tada je riječ u unutarnjem mimesisu, intimnoj potrebi da bi se shvatio nečiji postupak kad je već na kraju nagrađen. Varijacije mimesisa su brojne, njegova uloga nije samo izričito jasna u književnome djelu nego se dovršava u sposobnosti i mogućnosti čitatelja da književnom djelu daje dimenziju više. Je li to dovoljno da ova knjiga postane kanon, ostaje pitanje...
