Poetična nepoetičnost leži na trosjedu gledajući nijemo ispred sebe. Kome se javiti i što priznati? Pjesničke večeri i lamentiranje u umijećima svih vrsta olako se hvataju za prolaznike kao ljepilo za miševe. Uskoro će noć a nismo još shvatili ima li uopće novih nada. Nakon godina letargije možda se stvori iznebuha neko ime koje će biti dovoljnoi prodorno da bi društvo vratilo iz mrtvih. Sila teže je umrežavanje a umrežavanje je olakotna okolnost za svu vojsku nadanutih ratnika riječi.
Pita se mačka na sofi, je li ju itko primjetio kada je skočila preko cvijeta uhvativši miša za rep.
Nije nitko.
Neće nitko.
Lakše je ići bosih nogu sam nego tjerati inat sa svjetinom koja se okreće starim hodočasničkim mjestima.
Bulaznili su mnogi stoljećima kako je svijet ogromno mjesto puno patnje.
Miševima je laknulo jer svaki novi naraštaj hoda istim stazama; itekako su sigurne.
Kada pitamo mnoge nove pjesnike gdje su mladi naraštaji, nevoljko priznaju kako se nalaze u laboratoriju za iskušavanje sredstava prilagodbe.
Štakori i prijatelji miševi.
Jedni druge tješe; kroz riječi - napiši roman ili priču, pjesmu, ja ću ti dati prolaz...samo me zovi...
O uplatnicama se više ne govori javno. One su postale šifre za umjetnike.
Te dvije vrste - velike i one nadolazeće koji bez njih ne mogu.
Uplatnice su šifre jer daruju se drugačije nego prije...konkretizirani hvalospjevi zbog nečjeg turobnog života koji se da unovčiti.
Gdje li su nove mlade nade, miševi sutrašnjice, štakori povijesti?
Trebaju recenzente i ljude štakore iznutra.
Tko su recenzenti?
Ljudi koji sjede za divanima i mudruju kako uobličiti smisleni tekst a da i jedni i drugi budu zadovoljni.
Ako dolaze iznutra, posao je prililčno banalan...nekoliko riječi kola od teksta do teksta.
Mlada nada, ogroman potencijal, iskustvo patnje, iskustvo rata, iskustvo traume, iskustvo bolesti...
I onda dođe napokon taj očekivani lovorov vjenac koji okupi u prvim redovima gardu malih i velikih prerano penzioniranih radnika koji vrijede, onih u srednjem redu koji se pitaju i trećih koji ne znaju zašto su došli ali su ponešto ipak čuli.
Mačka i dalje sjedi i razmišlja, miševi i štakori se gledaju zavodljivo, uz neki čudan nagon nedefinirane strasti.
Prođe sve...
Jezdi duh nepokolebljive ponovljivosti i neinventivnosti.
Strah, lijenost, glad, ponavljaju istu priču.
Strah je nastao zbog preglasnih gubitnika, lijenost zbog indiferentnosti prema izazovima, glad zbog pohlepe...a sve skupa zbog nedostatka hrabrosti.
Mačka je mudra ali se pita u sebi i samo sjedi.
Tandemi rade po inerciji istoga a ostali, ili ih gledaju ili se samo dive.
Na što nas to sve podsjeća?
Gdje je nestao slobodan umjetnik bez statusa?
