“Pravi intelektualci trebali bi biti oni koji žive za ideje, a ne od ideja.”

                                   Tvrtko Švob (“Izvori individualnosti”)

Pišući “Poraz mišljenja” Alain Finkielkraut ispisuje niz optužbi svijetu koji nas okružuje, onome kojega smo stvorili da bismo u krajnjim granicama nemoći ispisivali povijest kulturnim imperijalizmom, etnocentrizmom kako bismo došli do paradoksa dekolonijalizma, te napokon otvorili put individualizmu, hedonizmu, konzumerizmu u izukrštanosti svega toga samo da bismo na kraju nagradili sebe uživajuću u rasprnuću nejasnoga. Čini se kako je njegov esej “Izgubljena čovječnost” još jedna od  mogućih nadopuna koja treba nužno doprijeti do svijesti čovjeka - u kakvome okruženju živi i što je zapravo učinio sa slobodom i od slobode imajući u vidu baš isti svijet prepun nedorečenosti, vođen načelima kvazi pravde i jednakosti koja u svojoj osnovi ostaje iluzija ako se dublje prione u konkretne događaje ne tako davne povijesti. Dok se u prvoj knjizi problematizacija “poraza mišljenja”  vrzma oko prosvjetiteljstva krećući rapidno prema današnjici (s tim da je autor knjigu objavio 1987.), 1996. isti autor objavljuje esej o 20. stoljeću, a čini se gotovo bespredmetnim ponavljati koji je niz događaja izazvao pomisao o krahu čovječanstva, što se ponavlja iz dana u dan, a s obzirom na brzinu širenja vijesti nismo zakinuti za sve ono “crnilo” kojim nas se svakodnevno obavještava.

Argumenti koji idu u jednome smjeru propasti, samorazumljivi, strateški nas vode do pripravnog stanja za još neko zlodjelo koje vreba na svakome ćošku, a ambivalentnost koja izranja iz ljudskog bića - strasti i volji za životom i straha od smrti postaje jasna predodžba o krhkosti kojoj je dovoljan samo jedan potez kako bi se sunovratila u nepovrat.

Neodvojiva od čitave priče kao sukus života i strasti je mržnja ili hinjenje razumijevanja, za i prema drugačijem. Još je davno i Mill (“O slobodi”) ne uskraćujući si filozofsko teoretiziranje o granicama slobode, zagovarajući pri tome liberalizam napisao: “Nije teško pokazati mnogobrojnim primjerima, da je najopćenitija težnja čovječanstva da se granice takozvane moralne policije, tako daleko razmaknu, da zadiru napokon bez sumnje i u prava lične slobode.”

No, tada, osvješteni čovjek, kretao se putanjom na koju ukazuje Finkielkraut koja u osnovi želi biti oslobodilačka ali dovodi do krajnjih granica indivudualnosti; onu koja ruši sve pred sobom da bi se samoostvarila, u bljesku trenutka, samosvrhovitošću prebacila svu odgovornost na slobodu pojedinca. Tada se dolazi do nasilja koje zauzvrat nudi samo ovozemaljsko ostvarenje želje u jednom, sebi podvrgnutom trenutku. Nasilje koje smo u stanju proizvesti zarad vlastite slobode, nasilje je provedeno ili pretjeranom bukom ili šutnjom na koje ukazuje Marc Crépon (“Smrtonosno ćutanje”). Potrebno je djelovati kako bismo se vratili sebi i kako bismo svijet pokušavali učiniti primjerenijim mjestom za život. Fobija od sebe i drugoga oličenje je krize svijesti i krize mišljenja o svijetu koji se gleda na dvije razine - ili kao ugodno mjesto ako nam je dobro ili neugodno ako nam nije po volji. Izuzeci kao da ne postoje u logici imunosti na realnost. Svijet se mora gledati kao mjesto gdje je moguće djelovati ali isključivo lišenošću od ravnonodušnosti i mirenja. Sjajan prikaz “devalvacije” vrijednosti ljudskoga života kroz paradoksalni dvogled čine i Kafkina pripovijetka “Umjetnik u gladovanju”, kao i roman “Glad” Knuta Hamsuna. Dok u pripovijetki umjetnik gladuje kako kaže: “jer ne mogu drugačije”, pa potom: “što nisam našao jelo koje mi je prijalo”, zbog čega nailazimo na modernistički snažnu poruku: svijet čovjeka je kompleksan i iluzornim se čini obuhvatiti sva značenja njegovog besmislenog postupanja koji ga samoozljeđujući vodi do smrti; Knut Hamsun pišući “Glad” postavlja pitanje je li moguće da čovjek može preživjeti samoga sebe. Oba pripovjedača su nepouzdana jer nisu oličenje klasične priče i formalnog određenja likova, dakako, više djeluju kao “duh vremena” koje je samoostarivalo vlastite ciljeve kako bi došlo do jedne granice kada tok svijesti ukazuje na individualne reference bez granica. James Wood (“Proza na djelu”) s pravom se pita:  “je li pripovjedač Hamsunove “Gladi” lud?”

Gdje je, dakle, granica ludosti i lucidnosti, jesmo li izgubili osjećaj za osnovnu, gotovo promordijalnu potrebu za iskazivanjem moći u činjenju smislenog nasuprot besmislu...

Hamsun i Kafka su utirali put uvriježenom mišljenju kako besmisao može naći tek trenutke smisla i to zato jer su pravila postala varijabilna i podložna trenucima bez konteksta, osjećaja za stvarnost i svijet.

Svijest se može probuditi ako razuzdanost podvrgnemo analizi sebstva i svijeta. Izuzeće je jednako tragikomično kao i svođenje pod isto okrilje svega i svačega u slobodu kolektiva. Finkielkraut obuhvaća svijet s puno snažnijim kvintesencijama od općepoznatih mjesta susreta pojedinca i svijeta i kolektiva i nacija... On zna, kao i Kafka i Hamsun, kako pojedinac preživljavajući gubi dodirne točke sa svijetom i kako ili umre (kao kod Kafke) ili preživljavajući (kod Hamsuna) dozrijeva u smislu unutar frakcija smisla i besmisla.

U ostalom, ako se povodimo nadom koju proklamira Camus, nije teško zaključiti kako je ona jedino što preostaje ako smo već odlučili nastaviti život.

Nasilje u šutnji ostaje teret na plećima Kafkinog junaka koji se ne buni i djeluje pomahnitalo jer smatra kako je taj put jedini... a može li postojati drugi ako je u kavezu?

Tko odlučuje tko i kako će živjeti, imamo li slobodu koju zagovara Mills ili smo zaboravili kako granice slobode sežu u naše poimanje svijesti i svijeta.

Napredak može postojati onda kada dovodeći u pitanje mišljenje kao Finkielkraut, pokušavamo doznati kako trebamo živjeti bez represije i lažnog altruizma.

Svako pitanje i svaki odgovor, težeći za analizom, ne zadovoljava se hipotezama uz izuzetke koji su mnogobrojni a pacijalne vrijednosti dovode do ukinuća univerzalnih vrijednosti kojih trebamo biti svjesni.

Život nema reprizu.

Možda bismo trebali krenuti od te činjenice.

A nadalje, od svijesti kako živimo u kompleksnim uvjetima svijeta gdje nismo sami.

Balans između šutnje i govora preduvjet je za pobjedu nad nasiljem gluposti i ograničenja.