Kako ne vidjeti u tome metaforu rušenja zajedničke države? Tȁ i priprava toga rušenja trajala je dugo. A onda je sve dobilo strašno ubrzanje. Tako je to sa svim ratovima: oni zriju dugo, a onda planu.

Čitam da je mularija (tako mi boduli zovemo dječurliju) opet nešto potpalila. Čini se da Hrvatskom kruže likovi koji, umotane u novčanice od stotinjak eura, dijele dječacima žigice. To ulaganje je sićušno naspram dobiti koju će donijeti razgorene zgrade. Likovi kao da zovu: Dođite k meni maleni, poput vjerskih vođa. Njihov je bog Moloh, to je danas najmoćnije božanstvo.

Zagrljaj novca s novcem

O ukrajinskoj nesreći danas odlučuju dva oligarha koji su multimilijarderi. Do jučer mi smo vjerovali da veliki kapital radije ostaje anoniman. Možda nam je tako bilo lakše. Danas multimilijarder dogovori sve izravno, tête-à-tête, u četiri oka s istim takvim. Tȁ oni se najbolje razumiju. U pozadini svih sporazuma koji su dosad dospjeli u javnost neki su takvi koji slijede iz ljubavnog zagrljaja velikog novca s velikim novcem. To je jedan zadivljujući, apsolutno istospolan brak!

Stari je Marx smislio onu metaforu koju smo tako voljeli citirati: da Madame la Terre pleše tango s Monsieur le Capitalom. Sad plešu plesači koji svoja imena ne samo da ne skrivaju, već ih drže jamstvom valjanosti i provedivosti bilo kakva sporazuma. Oni jedni drugima šapuću: Reci mi, o reci, koliki je tvoj – no, kapital. Oni govore isti jezik čak i kad imaju simultane prevoditelje.

Musk pozdravio je nedavno cijeli svijet rimskim pozdravom! To je pozdrav velikog novca koji je ovaj preuzeo od Hitlera. Za velik novac. Taj Musk odlično razumije značenje toga pozdrava. Nema tu apsolutno nikakvih “dvostrukih konotacija”. Taj pozdrav, po naški se veli: Pokloni se, ili ukloni! Što se tu imaju ukloniti cijeli narodi i njihove države, sitan je trošak naspram moguće dobiti.

Najveći podvig naših naroda

Za velike igrače (kako ja mrzim tu riječ “igrači” u ovom kontekstu) to su “ulazni troškovi”, nešto kao novčanica od stotinu eura u koju su umotane žigice, a koje u našim prilikama služe tome da bi cijela stvar, “naša stvar”, dobila na dinamici.

Ovo kod nas, doduše, mjereno bogatstvima tih globalnih gulanfera, izvode šibicari. Ali princip je isti. S tim što prva gospoda mogu potpaliti cijeli svijet. Mi, zasad, nakon što smo spalili zajedničku državu — i to nam je najveći podvig ikad — možemo dosta manje.

Dakle, naša se država raspala brzo, a priprava bila je duga. Našao sam kod Josepha Rotha (Židovska lutanja, to je knjiga o uglavnom strašnoj sudbini istočnog židovstva, Aškenaza iz Galicije, Poljske, Rusije) ovo mjesto koje se nas itekako tiče:

Zajednica gubitnika

“Austrijski parlament bijaše nadomjestak za nacionalna bojna polja. (…) Ako bi Česima bila obećana nova škola, digli bi se Nijemci koji su živjeli u Češkoj. Ako bi Poljaci Istočne Galicije dobili namjesnika poljskoga jezika, digli bi se Rusini… Svaka od austrijskih nacija pozivala se na komad tla koji je pripadao samo njoj.” Itd.

Parlament, dakle, bio je bojno polje. U dlaku isto tako: jugoslavenska Narodna skupština bila je postala bojno polje najkasnije od donošenja Ustava iz 1974., pa sve do razlaza naših nacija koje je dotad grijao isti plamen u avnojskom grbu.

Svi su stali reklamirati da su u toj zajednici gubitnici, jedni na račun svih drugih. Dakle, jedni da su uvijek dobivali, drugi da su u toj zajednici prolazili lošije. Na kraju su i oni koji su, kao razvijeniji dijelovi federacije, svakako prolazili bolje, stali tvrditi da su gubitnici. I da bi im bilo bolje kad bi se srušilo unutrašnje, zajedničko tržište (to je pak naročita besmislica).

Škropljenje krvlju

I svi su onda otkrili da na njihovu tlu — koje valja čuvati u ime svetih povijesnih prava, dakle kao svetinje — žive i neki koji tu ne spadaju. A neki pak da su u nekakvim seobama ostali okruženi neprijateljima, pa se moraju utvrditi, braniti, odcijepiti…

Od države koja je sa svojom “društveno-ekonomskom formacijom” bila jedan napredni oblik, u neku ruku uzajmljen od budućnosti koja će tek doći — a doći će ili će svijet kao takav propasti u nešto jačoj baklji od avnojske — mi smo se našli bačeni u stoljeće što sedmo, što devetnaesto. Koja sreća!

Devetnaesto je stoljeće ovako rezoniralo: Neko po sebi neutralno tlo postaje domovina tek onda ako se poškropi krvlju neprijatelja. Eto, čemu služe neprijatelji. Velim, našli smo se bačeni? Kao neka nahočad što se nađu kojekuda, na nekom smetlištu povijesti? To je netočno. Mi smo sve to sami sebi počinili.

Ustavni šavovi

Skupština bila je postala bojno polje. Svak je vukao na svoju stranu. Svi su u tom inzistiranju na svojim razlikama bili – jedinstveni. To je naš, jugoslavenski paradoks. Tȁ već je matematički nemoguće da svi budu na gubitku. Kako to, kako to?

Spominjem taj nesretni Ustav iz 1974. koji se toliko citira, a nakane su često posve oprečne; onako oprečne kao što je i sam taj ustav pokušao, zadnji put, prekriti, pokriti, opreke, tojest šavove po kojima će se Jugoslavija raspasti. To je bilo 1974. No postoje naznake da se na najvišim mjestima, gdje su donošene sve važne odluke, već u prvoj polovici šezdesetih godina raspravljalo o održivosti Jugoslavije kao višenacionalne zajednice.

Taj rasap, dakako, vruće je željela emigracija, i hrvatska i srpska. Ne tek željela: velik je popis “podviga” ustaša i neoustaša u ratu protiv SFRJ; takav je i popis posve nedužnih žrtava toga rata koji je jedva stao početkom devedesetih. To jest, on je postao legitiman rat kojim se “po sebi neutralno tlo pretvara u domovinu”.

Neuslišana emigracija

Ipak, udio ovih “bojovnika” ostao je minoran. U onome što danas zovemo Domovinskim ratom, udio stvarnih ustaša i nastaša bio je beznačajan. Mitovi koji se danas oko toga pletu potpuno su nestvarni kao malokoji slični takvi mitovi. No oni su danas tako glasni. Tim bi se mitom htjelo pokrpati onaj poraz iz 1945.

Ogromna većina Hrvata uopće ne želi o tome slušati, buka koju sljednici velebitskih i sličnih ustanaka dižu ne zasniva se na nekoj stvarnoj podršci većine. Velebitski ustanci još jednom propali su. Vrući snovi terorističkog dijela hrvatske emigracija ostali su neuslišani. Ustaše i nastaše nisu ušli u gradove na bijelcu, ako ne već i na tenku. Nije bilo cvijeća ni uspaljene ženskadije. Alas, nikakvih kušleca!

Ima u tome i nečeg skurilno-komičnog, nečega tragikomičnog. Oni nisu bili potrebni. Tuđman je naime shvaćao da se NDH nikako ne može obnoviti; ne samo da je shvaćao, on to nikako — kao netko sa stvarnim iskustvima borbe protiv NDH — nije mogao ni željeti.

Protupokret mladih

Shvatio je na vrijeme da mu podrška tipa “velebitski ustanak” (molim zaviriti u moj roman Anđeo nestajanja) može samo škoditi. Pa nitko u Evropi nije nikad sanjao o obnovi Pétainove Francuske ili Norveške Quislinga; ili nacističke Slovačke povijest koje imade sličnosti s NDH. To bi sve bile neke sulude ideje.

Naravno, suvremeni se fašizam presvlači u hodu. On čak glumi onaj modernitet koji su rani fašizmi de facto i imali. I bili su svi, tu se moramo zamisliti, pokreti omladine. Ali na sreću, oni u respektivnim zemljama izazivaju i protupokret: javljaju se i oni mladi ljudi koji si ne daju soliti.

Već sam opisivao kako sam u Berlinu svjedočio tome da njemačka policija, usred demonstracija, razdvaja mlade naciste od ljevičara, socijalista i anarhista, kako bi prvima dala priliku da umaknu jer bi jako loše prošli u tom srazu. Mislim da se to upravo počinje događati i u Hrvatskoj.

Zla parlamentarizma

Ali s druge strane, moramo ozbiljno razmotriti taj citat Josepha Rotha. Sjetiti se da je Narodna skupština, nešto kao parlament u SFRJ, također bila postala bojno polje, kao i parlament dvojne monarhije. Da se potom monarhija raspala na sastavne dijelove; da i parlament evropske zajednice počinje sličiti bojnom polju. Da ih je sve više, nisu to samo Mađari, od kojih svak vuče na svoju stranu. Da su se višenacionalne tvorevine raspadale u strašnim ratovima. I ono najgore: da kod nas još čestito nije dovršen nijedan rat.

I sad imamo što imamo. Neboder bit će srušen u sekundama. Priprava trajat će dugo. Predstavnici naroda i narodnosti godinama su se gložili u Beogradu. To je bila priprava: sami komunisti nju su izveli. Potom se Skupština raspala. Svi su pohitali svojim kućama. U deset sekundi stvarnog vremena. I posvuda je planulo, od Triglava, gdje je krenulo, do Vardara, gdje još ništa nije okončano.

Palikuće pod prozorom

Glavno je da se posvuda zemljom kreću dječaci sa žigicama. I da ih usmjeravaju oni koji stoje iza njih. Sve su to palikuće manjeg stila. Možda se u duhu jedne stare pjesme Gorana Babića već moramo pitati: “Gori li to Hrvatska?”

Naprimjer, ova ekipica koja je došla pred kuću saborskoj zastupnici Daliji Orešković sebe zove autohtonom. Riječ je strana, ona je uljez u našemu jeziku, dakle, oprezno s njom.

Auto razumijemo: to je automobil, autodiktat, autonomija… Drugi dio stoji za grčku riječ koja znači tlo. Imamo dakle, auto i tlo. Tlo se njemački veli Boden. Što tu još nedostaje? Nedostaje Blut, krv, da bismo dobili nacistički slogan Blut und Boden, Krv i Tlo. Razumije se, zar ne?

Neuvjerljivi trubaduri

Ali ekipica ovih čudnovatih trubadura što dolaze pjevati svoje huškačke pjesmice pod prozore ženi, koja stane pred njih potpuno sama, potpuno je neuvjerljiva. Zašto?

Tlo su osvojili, nedostaje još krv. Nastaše trebaju hitno nekoga ubiti. Oni trenutačno pate s razloga što im nedostaje na uvjerljivosti. Jerbo krv sasvim osobit je sok!, stoji u Faustu.

Tek kad padne krv, neko po sebi neutralno tlo postaje domovina. Na taj se način domovinu dade steći bilo gdje. Pa i u zagrebačkoj Dubravi.