Država treba intervenirati. Ali moramo znati intervenira li radi socijalne zaštite, produktivnosti, stanovanja. Ili radi izbora. Možda i prijevremenih
„Sada će novi izbori pa nam ulice sređuju
Opet sam siguran da nacionalisti pobjeđuju
Još malo pa će nam i autoput biti gotov
Taman kad sinu za osamnaesti kupim motor“
Adnan Hamidović, Edin Osmić
Vlada je ovih dana odlučila zamrznuti Hrvatsku. Hrvatsko gospodarstvo je, kaže se, pregrijano. Treba ga „hladiti“. Samo, što hladiti? Gotovo sve. Paušalne obrte, kratkoročni najam, cijene, javne potrošnje, marže… A hlađenje ide i uz malo predizbornog šarenila. Problem nastaje kad se u isti program stave porezna reforma, stambena politika, socijalna mjera i politička poruka. Rezultat nije antiinflacijska strategija. Već konfuzija.
Formalno, antiinflacijski paket izgleda uredno. U njemu su proračunska disciplina, zadržavanje administrativnih cijena, porez na prekomjerne marže, promjene za paušalne obrte i kratkoročni najam te ukidanje poreza na mirovine od 2027. godine. Sve predstavljeno kao borba protiv inflacije i pokušaj da se gospodarstvo ohladi. Zvuči tehnički-umno. U stvarnosti, mjere su iz različitih svjetova.
Najveći problem nije u tome što su mjere pogrešne. Nisu. Paušalni obrti jesu problem ako služe kao kanal porezne nejednakosti i prikrivenog rada. Kratkoročni najam jest problem ako stambenu politiku pretvara u turistički dodatak, a gradove u izvansezonske dekoracije. Prekomjerne marže mogu biti problem ako se inflacija koristi kao alibi za dodatno povećanje dobiti. Problem je što su te mjere međusobno teško povezive, povezuje ih zapravo samo inflacija.
Veliki Keynes ovdje bi pitao što se zapravo hladi. Višak potražnje, renta, marže, javna potrošnja ili životni minimum? Jer nije svako hlađenje isto. Ako se „hladi“ nužna potrošnja onih koji su već na rubu, to nije ekonomska mudrost, već socijalno štetočinjenje. Ako se hlade izvanredne marže, porezne povlastice i rentijerski prihodi, to može biti korekcija. Ali treba to tako i nazvati. Nije isto hladiti luksuz, rentu, maržu i preživljavanje.
Ustvari, manje nervoze treba zbog državne intervencije, više zbog njene nedorečenosti. Država treba intervenirati. Ali moramo znati intervenira li radi socijalne zaštite, razvoja, produktivnosti, stanovanja. Ili radi izbora. Možda i prijevremenih. Hrvatska ovdje, i ne samo sada, ne pokazuje manjak države. Već višak improvizacije. Državne. Nije problem što Vlada intervenira. Problem je što nije jasno čemu pojedina intervencija služi.
Paušalni obrt nije problem zato što je paušalan. Problem je kad postane zamjena za radni odnos. Radni odnos bez radnog odnosa, s poslodavcem bez obveza poslodavca, radnikom bez prava i radom bez punog poreznog i doprinosnog aspekta. Ako netko radi kao radnik, ovisan o jednom naručitelju, uklopljen u njegovu organizaciju rada, prima naloge, radi u njegovu interesu i nema stvarnu poduzetničku autonomiju, problem nije inflacija, već lažna samozaposlenost. To je pitanje rada, prava, poreza, doprinosa i poštene tržišne utakmice. I tako već godinama.
Uređenje paušalnih obrta ima smisla. No ne zbog inflacije. I ne kažnjavanjem onih koji su gurnuti u paušalni obrt kao zamjenu za normalan radni odnos. To je pitanje opće porezne politike i radnog prava. Valja govoriti o razlici poduzetništva i prikrivenog nesamostalnog rada, o tome zašto se isti rad oporezuje različito samo zato što je drukčije pravno „upakiran“. Treba govoriti o poslodavcima koji rizik prebacuju na formalno samostalne poduzetnike, a korist zadržavaju za sebe. Ne treba se praviti da je to instrument obaranja inflacije.
Slično i za kratkoročni najam. On nije samo turistička djelatnost. To je stambena politika koja se pravi da to nije. Apartmanizacija ne proizvodi samo turističke prihode, proizvodi gradove bez stanara, nedostupnost stanovanja, rentijersku klasu čiji je porezni položaj dugo bio povoljniji od položaja rada. Država koja povoljnije tretira rentu od rada, ne može se čuditi kada rad postane preskup, stanovanje nedostupno, a gradovi dekor sezone.
Zato i kratkoročni najam treba urediti. No ne zato što će se time sutra srušiti inflacija. Treba ga urediti zato što nije normalno da se stambeni fond masovno pretvara u turističku ponudu dok mlade obitelji imaju samo nedostižan san o stanu. Porezni sustav ne smije služiti rentijerskoj ekonomiji niti država može govoriti o demografiji i dostupnom stanovanju, a porezno povlađivati modelu koji iz gradova istiskuje one koji bi u njima trebali živjeti.
U inflaciji zamrzavanje nije očuvanje vrijednosti. To je samo pristojniji naziv za njeno tiho topljenje. Brojka ostaje ista, ali njena stvarna snaga nestaje. Inflacija upravo to i jest, promjena stvarnosti iza iste nominalne oznake. Zato zamrznuti pravo, plaću, dohodak ili naknadu ne znači sačuvati ih. Često znači samo dopustiti da izgube vrijednost, samo bez odluke o tome.
Stara administrativna vještina. Ne smanjiš iznos. Samo ga ne povećavaš dok cijene rastu. Na papiru nitko nije izgubio. U trgovini svi. Država se hvali odgovornošću, građanin snosi račun. Nominalno sve ostaje isto. Realno nestaju standard i kupovna moć. Zato zamrzavanje nije socijalno neutralno. Nekima je „toplije“ i kad ih zamrznu. Zamrznuti visoki dohodak znači manji komfor. Zamrznuti niski dohodak znači sasjeći životni minimum. Za one s viškom, inflacija je neugodnost. Za one bez, inflacija je svakodnevno odricanje. Jedina zaštita od inflacije je obilje. Tko ima višak, može čekati. Tko nema, ne čeka. Samo svakoga mjeseca sve lošije živi. Ako je to život. Nijedna od ovih mjera zapravo ne mijenja ono što inflacija jest. Dokaz oskudice. Inflacija se ne sprječava kada je već stigla, tad se samo upravlja štetom. Prave mjere provode se ranije. U proizvodnji, energetici, stanovanju, plaćama, javnim uslugama i razvoju. Kod nas toga nije bilo. Zato obilja nema. Ostaje društvo koje pokušava uredno i administrativno raspodijeliti vlastitu oskudicu.
Brutalna je nejednakost inflacije. Formalno pogađa sve, ali ne pogađa jednako. Bogatijima smanjuje prostor izbora. Siromašnijima prostor dostojanstva. Jednima uskraćuje putovanje, drugima lijek. Jednima odgađa restoran, drugima grijanje. Zato politika koja govori o zamrzavanju mora najprije reći koga zamrzava. Jer nije isto zamrznuti luksuz, rentu, maržu, plaću, mirovinu ili socijalnu naknadu.
Umirovljenici su posebno zanimljivi. U paketu. Pomoć nije sporna. Sporni su instrument i datum. Ako se želi pomoći najsiromašnijim umirovljenicima, tad se mjera cilja prema onima kojima inflacija najprije pojede hranu, režije i lijekove. Ako se ukida porez na mirovine, najviše dobivaju oni koji porez plaćaju. Ne znači da je mjera nužno pogrešna. Ali je socijalno manje precizna, a politički upotrebljiva.
Prvi siječnja 2027. nije samo fiskalni datum. To je politički programiran datum. Ne mora značiti prijevremene izbore, ali se uklapa u izbornu računicu. Najava koristi sada, primjena kasnije. Politička kapitalizacija kad zatreba. Vlada ne mora raspisati izbore da bi se počela predizborno ponašati. Dovoljno je da svaku mjeru oblikuje tako da istodobno proizvodi fiskalni učinak, socijalnu poruku i političku zahvalnost.
U tome je prava arhitektura paketa. Jedne se disciplinira, druge umiruje, trećima najavljuje korist, četvrtima poručuje da Vlada stvari drži pod kontrolom. Paušalci i iznajmljivači postaju prikladni negativci, njihova se obrana lako prikazuje kao obrana privilegija. Umirovljenici su prikladni adresati. Brojni su, politički važni i izborno disciplinirani. Javnom sektoru poručuje se da će se dogovoreno poštovati, ali da ne očekuje više. Pa njihov je rast plaća i „kriv“ za ovo. Ne i vlast koja je njime kupovala socijalni mir i izbore. Biračima se poručuje da Vlada upravlja. Opoziciji ostavlja teren koji nije sama postavila.
I opet stara hrvatska bolest. Država godinama dopušta da iznimke postanu pravilo, a potom njihovu djelomičnu korekciju proglašava reformom. A sve počinje jezikom. Zašto se porezne korekcije, stambeni problemi, umirovljenička poruka i kontrola cijena zovu jednim imenom, borbom protiv inflacije? Možda zato što je u politici ime mjere često pola mjere same. Ako je nešto borba protiv inflacije, tad se svako protivljenje prikazuje kao obrana privilegija.
Hrvatska možda ima problem pregrijane ekonomije. Ali ima i problem političkog jezika kojim se to pregrijavanje objašnjava. Kada se porezna korekcija zove hlađenjem, kada se stambeni problem zove antiinflacijskom mjerom, umirovljenički paket zove socijalnom pravednošću, a nominalno zamrzavanje očuvanjem vrijednosti, tad se ne hladi samo gospodarstvo. Hladi se i sposobnost javnosti da razumije što joj vlast zapravo radi.
A ono što se u inflaciji samo zamrzne ne ostaje isto. Topi se.
