Kada je objavljena vijest o smrti Halida Bešlića, dogodilo se nešto neobično. Javno su se, na svojim društvenim mrežama i u novinama, ražalostile vođe sva tri bosanskohercegovačka naroda. A da ta žalost nije bila nimalo formalna, nego su riječi kojima je izražavana autentično svjedočile o emocijama ožalošćenih. Potom je prilično sadržajno pismo sućuti obitelji i prijateljima uputio potpredsjednik srpske Vlade i ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić. U isto vrijeme izraze žalovanja objavio je HDZ-ov kandidat za predsjednika Republike Hrvatske Dragan Primorac, a onda i mnogi hrvatski lokalni političari, iz različitih političkih stranaka. I začudo, nitko od sve te inače krajnje proračunate čeljadi nije vodio računa o tome kakve će političke konotacije zadobiti njihova reagiranja.
Za Halidom je, naravno, žalila i cjelokupna estradna scena, od Slovenije na sjeveru do Makedonije na danas već vrlo dalekom jugu. Tugovale su za njim pjevačice i pjevači zabavne i narodne glazbe. Tugovali su i oni koji izvode muziku na struju, smatraju se rokerima i važno im je da se razlikuju od narodnjaka i zabavnjaka. Žalili su čuveni glumci i glumački tezgaroši, redatelji ovakvi i redatelji onakvi, protagonisti visoke kulture i protagonisti niske kulture. I opet začudo, nitko od sve te inače krajnje distingviranje, međusobno distancirane čeljadi nije vodio računa o tome kakve će estetske konotacije zadobiti njihova reagiranja.
Halidu Bešliću uspjelo je da živi iznad institucionaliziranog ljudskog zla. Ime koje je dobio rođenjem nije mu predstavljalo granicu, kao ni vrsta muzike koju je izvodio. Rođenjem s Romanije, iz Knežine kod Sokoca, u kojemu su prije rata Muslimani bili većina, da bi, prema popisu stanovništva iz 2013, Bošnjaka ostalo još samo petero, on je činio sve da bude u miru i skladu sa svojim zavičajem, tko god sad u njemu živio. Davao je priloge za obnovu puteva i srušene džamije, pomagao svima kojima je trebalo i kojima nije trebalo. Tu negdje, na širem području njegova zavičaja, nalazilo se, recimo, petnaest kilometara od Sarajeva, i ubavo malo selo Taračin Do. Bilo je to hrvatsko, dakle katoličko selo, u kojemu je prema popisu stanovništva 1971. živjelo 283 Hrvata, 2 Muslimana i ukupno 7 ostalih. Deset godina kasnije, Hrvata je bilo 225, Muslimana 14, a ostalih 3. A 1991, na onom popisu pred rat, Hrvata bilo je još 69, Muslimana 12, a ostalih 2. Godine 2013. nije više bilo ni ljudi, ni sela, i samo su katoličko groblje i nekoliko zaraslih ruševina svjedočili da je tu bio Taračin Do. Kada se gradila spomen crkva, tek da se zna koga je tu nekad bilo, Halid Bešlić dao je prilog. Ta crkvica staro je središte i sjedište župe Čemerno, pa ljudi dođu kad upekne ljeto, svakog 20. srpnja, da slave nebeskog zaštitnika župe i cijele Bosne i Hercegovine, svetog Iliju Proroka.
Halid Bešlić na estradi pojavio se krajem sedamdesetih. Bio je pjevač novokomponovanih narodnih pjesama, glazbenog žanra koji je nastajao od početka sedamdesetih, kao stilsko-estetski križanac sevdalinke, različitih muzika Balkana, kavanske i starogradske pjesme, te turskog i grčkog melosa. To je vrijeme kada pjevačice i pjevači polako prodiru u programe još uvijek jedne i jedinstvene državne televizije, kada harmoniku, violinu i klarinet zamjenjuje praktičniji i jeftiniji sintisajzer, a tipski arhaizirane i umjetno postarane teme novospjevanih sevdalinki zamjenjuju ljubavne pjesme iz suvremenog života. Vrijeme je to i kada se narodnjaci pomalo sele iz kavana i sala domova kulture u disko klubove.
Iz novokomponovane narodne muzike uskoro će, sredinom osamdesetih, nastati sve i svašta, da bi se za ratova devedesetih gotovo cijeli žanr utopio u nešto čemu će Rambo Amadeus nadjenuti naziv turbo folk. Halid s duhom turbo folka, kao ni s ratničkom i nacionalističkom muzikom najeminentnijih predstavnica i predstavnika žanra, nikada nije imao ništa.
Autor većine njegovih pjesama iz ranoga razdoblja bio je Nazif Gljiva. Neobičan i živopisan čovjek, silno darovit a rudimentaran songwriter, Gljiva je u svojoj pjesmi umio svašta spojiti, ukrstiti i kalemiti. I tako je 1984. Halidu donio veliki hit, pjesmu “Neću, neću dijamante”. Godina je je bila olimpijska, Sarajevo se našlo na svojim povijesnim vrhuncima – više nijedan grad između Rima i Innsbrucka, i između Grenoblea i Atene osim Sarajeva nije bio, niti će, sva je prilika, ikad biti olimpijski – ali nije ovo bila pjesma s tih vrhunaca. Visoke su bile ambicije tog svijeta, svakog njegovog društvenog sloja i klase, Halid i Gljiva, bili su simbolične figure onih koji su socijalno i kulturno deklasirani bivali daleko od Olimpijade. Te 1984. “Neću, neću dijamante” doživljavana je, skupa s cjelokupnim žanrom, kao primjer šunda i neukusa, nečega s čime nikad ne bismo postali olimpijski grad. Je li čudno što nam četrdesetak godina kasnije sve, pa čak i ta pjesma, zvuči toliko drukčije nego onda?
U ratu i poslije rata, mijenjale su se Halidove pjesme, bivale su sadržajnije i kompleksnije, ali se, što je mnogo važnije, mijenjao i naš svijet. Politički je, barem formalno, stigla demokracija, ali su se elite, kulturne i nacionalne, u međuvremenu profundale kroz barem pet podova i stropova, da bi se na kraju našle u mračnim podrumima sveopćega i sveprožimajućeg turbo folka. S njima su propadale i cijele zajednice, propadali su svi umjetnički, glazbeni i estetski kriteriji, pa su se najednom tako Halid Bešlić i njegovo društvo zatekli iznad svega toga, na svjetlu neke prostodušne ljudske čestitosti i ispravnosti. Veliku je stvar učinio: nije sebi dopustio da propada s ostalima!
Halid je u Hrvatskoj poslije rata postao ogromna zvijezda. Godine 2010. bio je prvi glazbenik kojemu je uspjelo da tri puta zaredom napuni zagrebačku Arenu. Pritom, nije ga u to vrijeme moglo biti u hrvatskim medijima, njegovih pjesama nije bilo na hrvatskim radio stanicama, a nije pripadao ni klasicima, ni poletarcima omiljenog turbo folka. Sve do njegova odlaska, ostat će problem kako uopće formulirati i nazvati žanr Halidovih pjesama. Hrvoje Horvat, recimo, kaže da je “Halid Bešlić sa svojim sevdahom bio do neke mjere brana turbofolku”. I otpola je u pravu, ali je dopola u krivu. Osim što Halid zapravo nikad nije pjevao sevdalinke, ni njegove pjesme nisu mogle biti sevdah, jer su, i kad bi bile najtužnije, imale taj začudni višak vedrine u nevolji. Nešto kao: “ko bi reko čuda da se dese/ pa Miljacka mostove odnese/ da ne mogu tebi doć’/ da ne mogu ulicom ti proć’” Taj tekst Fahrudina Pecikoze uglazbio je Željko Joksimović, ali doista teško da ga je itko osim Halida mogao otpjevati i svojim glasom i osjećajem postaviti za sve buduće pjevače pod tušem, u kavani, na svadbi, na sprovodu…
Rekao je Hrvoje Horvat još nešto, što je, čini mi se, veoma važno: “Stoga je i mene jednom kad sam sa Exita putovao pored Slavonskog Broda i slušao neku nepoznatu radijsku postaju, vjerojatno iz BiH, koja je emitirala i Halida Bešlića, u tih par sati začudilo kad sam shvatio koliko tu ima dobrih pjesama, svirke pravih orkestara i ozbiljnih pjevača koji su spram ovih današnjih turbofolk frankenštajna bili dom kulture s vodoskokom i zlatnim ribicama.” Mnogi su, bit će, tako putujući dionicom fantomskog Autoputa bratstva i jedinstva, koja od Zagreba prema Beogradu vodi uz granicu s Bosnom, tako da radio hvata sve žive bosanske stanice, otkrivali “koliko tu ima dobrih pjesama, svirke pravih orkestara”, a da su zapravo otkrivali drukčijeg sebe nego što je bio prije rata, i dobre pjesme u muzikama kakve nikada nisu svojevoljno slušali. Tako bi ljudi otkrili i Halida Bešlića. Jesmo li ga tako otkrivali i mi koji smo u ono prvo vrijeme bili iz Sarajeva? Vjerojatno jesmo.
Na kraju filma “Kod amidže Idriza”, redatelja Pjera Žalice, u jednoj bašči na obroncima Sarajeva, na sveopćem našem rastanku Halid Bešlić pjeva pjesmu Saše Lošića “Malo je, malo dana”. Bilo je prigovora zašto je jedan ozbiljan i tužan film završava pjesmom u bašči, u kojoj kao da ima nešto od indijskih mjuzikl filmova. Prigovori bili su promašeni, jer ta je pjesma sam sukus filma. U njoj je sva tužna vedrina jednog rasturenog i raskućenog svijeta. Halid Bešlić pjevao je o tom svijetu, ali je, više nego itko drugi, o njemu vodio brigu. Bio je dobar svima, ali ne na uštrb istine. Nikome se on nije pokušavao dopasti, nego je naprosto imao tu rijetku ljudsku vještinu da se kreće iznad svakog zla. To je razlog zašto je njegov duh tako lako nadletio granice između ljudi, kao i granice u ljudima. Halidu nisu trebali mostovi da prelazi na drugu stranu.
I onda je, kao u Žaličinom filmu, sve završilo sveopćim pjevanjem za Halida. Počelo je u Sarajevu i raširilo se po bijelom svijetu, gdje god je njegove publike. Radovanje kao izraz žalosti. Da bi se zatim, kako to već biva, ljudi vratili sebi i svom svakodnevnom jedu.
