Nakratko smo se upoznali u četvrtak 11. listopada 2018, u berlinskoj vijećnici, čuvenoj Rotes Rathaus, u Svečanoj dvorani kojom dominira monumentalno ulje na platnu pruskoga slikara Antona Alexandera von Wernera “Berlinski kongres”. Sve je u toj dvorani usmjereno na tu sliku, tako da posjetitelj, naročito ako je ovdje prvi put, ima dojam da je i sam u slici, ili da su oni sa slike, na čelu s kancelarom Von Bismarckom, ovdje u dvorani i u njegovu životu. Što u slučajevima nas dvojice: Gordana Grlića Radmana i mene, baš i nije krivo misliti. Na Berlinskome kongresu 1878. ostvarene su sudbonosne pretpostavke naših egzistencija. Odlučeno je u kojoj ćemo se zemlji roditi, a u mom slučaju, budući da sam dijete iz veza austrougarskih okupatorskih činovnika i radnika, te bosanskih, talijanskih, slovenskih katoličkih matera, Berlinski kongres bio je presudan da se uopće rodim. Bez austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine ne bi me ni bilo. Grlića Radmana, međutim, bilo bi.
U Svečanoj dvorani, pod tom slikom, zatekli smo se jer mi je upravo uručivana književna nagrada Georg Dehio. Događa se to već četvrt stoljeća, skoro. U nekoj europskoj zemlji, obično je to Njemačka, ili je Italija, Austrija, Poljska, pripadne mi za pojedinu knjigu, a u posljednje vrijeme sve češće i za životno djelo, nagrada koju dodjeljuju država ili neka važna kulturna i javna institucija. Običaj je, u svakoj od tih zemalja, da se o tome obavijesti ambasada i da se gospodin veleposlanik pozove da svojom prisutnošću oda poštovanje nagrađenom. Katkad se ispričaju neodgodivim obavezama pa pošalju niže činovnike, katkad doista i dođu, a katkad se naprosto ogluše na poziv, što onda uvijek biva prokomentirano. Pitaju me zašto je gospodin/gospođa ambasador tako postupio/la, pa im ja onda odgovorim. Imam toliko iskustva da mogu reći kako to hoće li ambasador doći ovisi uvijek o njemu osobno, njegovu karakteru, interesima, pogledu na svijet. Ali ne i o tome je li riječ o hadezeovskom ili nehadezeovskom diplomatu. U cijeloj je priči to sporedna stvar.
Ceremonija je dugo potrajala, a onda i koktel nakon ceremonije, tako da je naše kratko poznanstvo ustvari potrajalo preko granica moje možda i pretjerane socijalne plahosti. Ponašao se odmjereno, pristojno i dovoljno prisno. Ćaskao je dovoljno vješto da sugovornika ne uhvati panika. Rekao mi je da se i on rodio u Bosni i Hercegovini, u Duvnu, ustvari u Tomislavgradu, ali da je Bugojanac. A onda je sve prošlo, i zauvijek smo se rastali. Ako se slučajno ponovo budemo sreli, ponovo ćemo se i upoznavati. To je u prirodi ovakvih kratkih i disfunkcionalnih poznanstava.
Ni godinu kasnije, u srpnju 2019, Gordan Grlić Radman postao je ministar vanjskih poslova. Malo tko će se sjetiti – dobro bi to bilo pitanje za televizijski kviz – kako se zvao njegov prethodnik. Ili, da vam pomognem, prethodnica! Sad ćete se, možda, i sjetiti: Marija Pejčinović Burić.
U sljedeće četiri godine moj poznanik iz Svečane dvorane u Rotes Rathaus teško je komunicirao s javnošću. Spakiran, kao i njegov šef, u tamnoplavo odijelo, u košulju i kravatu, nije umio, baš kao ni Plenković, nadgovoriti i doskočiti svojim oponentima. Protiv sebe obojica imali su jednoga verbalnog teškaša, predsjednika Zorana Milanovića, koji i kada bi govorio gluposti, i kada bi govorio krive i opasne stvari, to bi činio na superioran način. Kao načitani mangup i probisvijet, pun često plitkih saznanja o svemu i svačemu, koja međutim umije efektno artikulirati, on se, nakon dugih desetljeća hrvatske šutnje i mucanja, poslužio jezikom kao oružjem u komunikaciji. Protiv sebe Gordan Grlić Radman stekao je, međutim, i onu šutljivu i nezamjerajuću građansku, kulturnu i salonsku javnost, koju će Plenković protiv sebe imati tek tri dana pred pad, a koja vazda vodi računa da se ne zamjeri onima koji predstavljaju građansku elitu te im na neki način garantiraju javni status i ugled. Vrlo rano takvi su shvatili da im od Grlića Radmana ne prijeti nikakva opasnost, pa mu se mogu slobodno rugati i govoriti mu ono što drugima njegova formalnog ranga nikada neće reći. Da, naravno, grdan je on muljator, ali drugi zar nisu? Da, koješta je oko njega i u vezi njega bizarno, i ta naslijeđena kafilerija, i to komunističko zaleđe, i to što se njegova tvrtka bogati na pomoru svinja u epidemiji svinjske kuge, ali promotrite njegova kolegu Davora Božinovića, profesora opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, koji je u svojoj bogatoj karijeri u Puli bio pozivar koji ljude šalje u JNA, što je on bolji, tojest lošiji od Gordana Grlića Radmana, pa se njime ne bavite? Sve što vam je iritantno kod jednog, može vas iritirati i kod drugog. Razlika između njih dvojice samo je u tome što ministar unutarnjih poslova odaje dojam moći, dojam pripadanja onoj vječnoj eliti, koja ne ovisi ni o tome tko je u Hrvatskoj na vlasti, ni u kakvom vremenu živimo.
I ne, nije mi ovaj ništa simpatičniji, jer sam ga, eto, jednom sreo, niti što je došao na ceremoniju priređenu meni u čast. Time je nešto korisno učinio za svoju instituciju, a nikako za mene. Samo pokušavam doći do tog tako neugodnog i posramljujućeg događaja, kada se Gordan Grlić Radman pokušao na svoj način pozdraviti s njemačkom ministricom Annalenom Baerbock. I to se zbilo u Berlinu. Ona je prišla europskoj ministarskoj postrojbi priređenoj za fotografiranje, on joj je pružio ruku i usput je, u uobičajenoj koreografskoj figuri, pokušao poljubiti. I sve je, vidjeli smo na filmu, završilo tako strašno loše, i on sam bio je svjestan koliko je to loše, pa samo što nije u crnu zemlju propao od stida, srama i jada. Je li vam se ikad dogodilo išta slično?
Meni jest, prije nekoliko dana, na Sajmu knjiga u Beogradu. Naš dobar drug, izdavač, teolog, jedan od onih besprijekornih intelektualaca, dok smo se rastajali posve prirodno zagrlio je i izljubio moju ženu. Pa smo se onda i nas dvojica morali grliti i ljubiti. S njegove bi strane sve dobro prošlo, kao u savršenim improvizacijama tango plesača, ali smo se zbog mene počeli sudarati nosevima. I tako nekoliko puta. O kako bi to bilo grozno da je netko snimao, ili da smo, ne daj Bože, bili u nekoj formalnijoj prilici iz koje bi mogli proizaći hijerarhijske, socijalne ili rodne posljedice naših pokušaja da se grlimo i ljubimo. U onom što se dogodilo između Gordana Grlića Radmana i Annalene Baerbock nije bilo ničega čega nije bilo i između mog druga Blagoja i mene. Razlika je samo u motivima naših postupaka, ili u dramaturgiji događaja.
Postoje ljudi, muškarci kao i žene, koji lako ulaze drugome u auru. Spremno se grle i ljube, savršeni su im i mizanscen i koreografija. Pritom, imaju nešto od pseće mudrosti i osjetljivosti, pa znaju kome, kad i kako prilaze. Ali postoje i ljudi, opet svih rodova i spolova, koji s plahošću srna i srndaća odstupaju od mogućnosti zagrljaja i poljubaca, ili se naokolo kreću mrki i odbojni kao opsađene tvrđave. Postoje, pak, i oni treći, ništa ih manje nije među ženama nego među muškarcima, koji će vam bez obzira i osjećaja ući u zaštićeni prostor da vas dirkaju, pipkaju, grle i ljube. Oni su, u najširem smislu te riječi, nasilnici. Premda toga najčešće nisu svjesni. Ili je, u posljednje vrijeme, muškarcima ta stvar donekle osviještena, ali ženama nije. Premda je pitanje što takvo osvještavanje u ljudskoj komunikaciji zapravo donosi. Svijet bez zagrljaja i poljubaca, koji nisu najstrože seksualno ili porodično konotirani?
Pripadam drugoj vrsti, dakle onima koji se lako ne ljube i ne grle. A nikad, ali baš nikad, nisam onaj koji pokazuje inicijativu u toj vrsti odnosa. Duga je, istovremeno i vrlo proturječna i sadržajna priča zašto je to tako. Premda, zapravo volim ljude koji umiju pravovremeno i slobodno zagrliti. Čak i mene. I sretan sam, naravno, što moj posao ne ovisi od poljubaca i zagrljaja. Jer ako biste me promatrali na nekom prijemu, ili u nekom hijerarhijskom postrojavanju, učinilo bi vam se da ni sa kim nisam blizak ili da sam svima tuđ, učinilo bi vam se da sam sam, ili da sam, možda, malen i beznačajan. A to je sve ono što nesretni Goran Grlić Radman u poslu ministra vanjskih poslova nastoji izbjeći. Velika je stvar poljubiti njemačku ministricu vanjskih poslova. Kao kad u bajci poljubiš žabu, a ona se pretvori u princezu. Pritom, ne bi je on, onako nespretan, pokušao ljubiti, da to nije i ranije radio, i da Annalena Baerbock nije profesionalno uvježbana za poljupce i zagrljaje. Ali to joj, za razliku, recimo, od mog druga Blagoja, ili moje drugarice Monike, ne ide lako i prirodno, pa se iznenadila…
Bijedan je i u svakom pogledu nedostojan pokušaj jednosti, a naročito neke angažirane i aktivističke hrvatske gospode i dama, da u nehotičnom samosramoćenju Gordana Grlića Radmana pronalaze nešto “neprimjereno” ili nešto što pripada muškošovinističkom i patrijarhalnom repertoaru. Pa onda po najžućim zakucima hrvatske polupismenosti naiđemo na ovakav naslov: “Ministrice Baerbock, oprostite…” Biva, bijeli muškarac na poziciji moći nasrnuo je na nemoćnu ministricu najmoćnijega europskog imperija, pa je ona hrabro odbila “nasrtljivca”. U jadu Gordana Grlića Radmana ogledao se sav jad one druge strane, koja sebe smatra prosvjećenijom, kulturnijom, načitanijom i, naravno, angažiranijom. Pa će se, recimo, boriti za ženska prava Annalene Baerbock, previđajući, kao i njihova meta Radman, da i u pojasu Gaze ima nekih žena.
