Sa Snježanom smo putovali u Sombor. Na putu magla, kamioni i poneki gastarbajter. Granični prijelaz na Bezdanu, a zatim pomalo kroz Bačku, sve do Sombora, drukčijeg nego u pjesmi Zvonka Bogdana. Ravan i širok, prostranih trgova, lijepih i moćnih panonskih palača, nezaprljan, bez grafita na zidovima, s pijacom na kojoj se i dalje čuju glasovi, jezici i naglasci onoga svijeta čijom su mnogoznačnošću određena djela i opusi Dezsőa Kosztolányija, Crnjanskog, Krleže… Bez tog Madžara iz Kupusine, koji na svom štandu prodaje crvenu papriku u svim njezinim oblicima i stanjima, slatku i ljutu, mljevenu i tucanu, nizanu na konac, u ogrlicu svjetskog poglavice, i cijeli je svoj raskošni repertoar dopunio flomasterom ispisanom napomenom “Paprika iz Kupusine”, bez njega, da, nema više Miroslava Krleže.
U Sombor smo došli na jedan dan i dvije noći. Zaputili smo se u teatar, u Narodno pozorište u kojemu su 8. veljače 2025, kao 541. premijera u povijesti kazališta, izvedeni “Gospoda Glembajevi”. A sutra ćemo, na istome mjestu, gledati šestosatni “Semper idem”, predstavu po memoarskoj knjizi Đorđa Lebovića, koja je na repertoaru od 2019, uvijek pred prepunim gledalištem, pred svaku se izvedbu karte u sat vremena rasprodaju. Obje je predstave režirao Gorčin Stojanović.
U malim kulturama koje krasi stanovito samopoštovanje, što katkad prelazi i u ganutljive nastupe nacionalističke mikrohisterije, s pažnjom se prate tuđa uprizorenja i čitanja onih njihovih mrtvih klasika. Uostalom, i Nijemci su znatiželjni kako će netko (naprimjer Slobodan Šnajder), interpretirati Goetheova “Fausta”, kao što i Talijani pokazuju zanimanje za Dantea u svijetu, pa čak i u Hrvatskoj. Stoga je zanimljivo da somborska “Gospoda Glembajevi” u Hrvatskoj nisu primijećeni nikako. Istina, u novinama Hrvati nemaju više kazališnih kritičara – ako Nataša Govedić za svoj račun ne pođe u Sombor, neće nitko! – a na HRT-u niti ne znaju za Sombor, ili misle da je riječ o Samoboru, kojem je ispalo “a” iz imena.
Gorčinovi “Gospoda Glembajevi” mnogo su tiši i komorniji nego što smo navikli. Krležina je retoričnost znalački svedena na mjerila jednoga drukčijeg svijeta, i cijela je priča, taj nepodnošljivi kriminalni slučaj neskrivljenog umorstva Fanike Canjeg i prometne nesreće u kojoj je baruničina kočija usmrtila staru proleterku Rupertovu, preseljena u Leoneovu svijest, može biti i u njegovo sjećanje, gdje se nanovo i nanovo odvija kao nepodnošljivo i nerazrješivo grizodušje. Svi drugi se likovi tu doimaju kao aveti prošlosti, koja nikako da prođe i nikad neće proći. Pozornica Leoneova uma čista je i prazna, jasno osvijetljena, kao u snu, i tek jedna slika, okvir unutar kojeg se u prigodnoj pozi smještaju upečatljive figure, a protagonisti koji na takvoj pozornici nastupaju odjeveni su u bijelo, našminkani, u stanovitom smislu distancirani. Način na koji Gorčinov Leone živi u svijetu svoje obiteljske utvare, koji je obilježen zločinom, korupcijom, nepodnošljivim jurističkim cinizmima i savršeno organiziranom ljudskom bešćutnošću, gledatelja iz nekog razloga snažno asocira na načine na koji i sam biva unutar društvene i državne utvare, obilježene istim oblicima organiziranog i uigranog zlosilja kakvi postoje unutar Krležine obitelji. Tako je i s jedne, i s druge strane Bezdana.
Somborska “Gospoda Glembajevi” u jezičnom smislu funkcioniraju besprijekorno. Istodobno, ovo su Glembajevi nakon svih prethodnih Glembajeva, dakle ne tek jedni od njih, ali redatelj je umio ispripovijedati priču tako da je razumiju i mogu je pratiti oni koji dramu nisu čitali. To je u današnja doba relativna rijetkost.
A “Semper idem” počinje u šest i, uz tri pauze, traje do ponoći. Snježana će na svom fejsbučištu napisati: “Najpametnija, najemotivnija i najistinitija predstava u mojih 40 godina gledanja predstava i zaljubljenosti u kazalište. Života u kazalištu.” Đorđe Lebović bio je dramski pisac, filmski i stripovski scenarist, s ozbiljnim stažom u Auschwitzu, u koji je dospio kad mu je bilo petnaest, da bi u rano proljeće 1945. bio jedan od malobrojnih preživjelih u logoraškom maršu smrti, preko cijele Njemačke, sve do sjevera Austrije. Rodom Somborac, ali djetinjstvom Zagrepčanin, u ovom je gradu dočekao 1941, i vrlo je živo, s Jelačić placa i iz Martićeve, posvjedočio Holokaustu u Zagrebu, no premda su te stranice u romanu “Semper idem” bez sumnje najupečatljivije slike ratnoga Zagreba u svoj književnosti, prikazane bez imalo mrskosti i gorčine, s nekom tužnom dragošću nad izgubljenim i otetim mjestom, Lebovićeva knjiga u Hrvatskoj do danas nije objavljena.
Somborska predstava više je od pet sati efektivne igre, na pozornici po kojoj se razmiču bijeli velovi, a na tornju gradske evangeličke crkve skoro će podne. I onda u jednom trenutku vremena nestaje. Bez grandiozne, teško prenosive scenografije, bez buke i tutnjave, glumačkih egzaltacija, specijalnih efekata, ustvari bez ičega što bi moglo pomoći publici za izdrži to dugo vrijeme, poteče grandiozno scensko prikazanje pred prepunim gledalištem, a da nitko, doista nitko, ne otiđe prije kraja.
Što je u toj predstavi tako veliko da će je Snježana, uz oprez nekoga tko je život dao kazalištu, proglasi najpametnijom, najemotivnijom i najistinitijom koju je vidjela? Što je ključ tog potpunog ganuća i unutarnje isplakanosti, katarze, nad jednom porodičnom pričom, koja se usljed djelovanja velike povijesti ispreplela s našim porodičnim pričama, u slučaju da ih pamtimo? Gorčin je Lebovićev roman dramatizirao u tri ili četiri predstave, koje idu jedna za drugom. Svaka je unutar sebe cjelovita, ali sve zajedno čine tu veliku cjelinu. Pripovijedajući o vremenu, on lovi načine, forme i stilove koji su tom vremenu pripadali. Gledatelj prepoznaje mnoštvo citata, parafraza i posveta, i to, osim što predstavlja drugi ili treći plan u doživljaju predstave, donosi neobične i ponekad gotovo neprimjetne izmjene ritma, selidbe iz jednoga u drugi tok, karakteristične za veliku romanesknu prozu, ali u kazalištu – ili barem u predstavama koje sam ja u životu vidio! – vrlo su rijetke, jer su skoro neizvedive i neigrive. U predstavi “Semper idem” to postaje moguće jer glumci funkcioniraju kao orkestar, ili kao Shakespeareova trupa, kakvom je mi zamišljamo, u kojoj su isti glumci jedni s drugima igrali cijeli život. (I to je razlog što principijelno, premda teška srca, imena tih glumaca, među njima barem jedan je nesumnjivo genijalan, neću spominjati, jer bi bio red da ih samo sve spomenem.) Redatelj je uspio scensku priču ispričati bez otpora materijala, bez nasilja nad tekstom i vidljivih tragova dramatizacije, bez ceremonijalnosti i priredbe, stvarajući u čitatelju Lebovićeva romana – jedne od najboljih knjiga objavljenih u dvadeset i prvom stoljeću, i vjerojatno najupečatljivijeg židovskog teksta južnoslavenskih književnosti, uopće – svakako neobičan dojam, kakav u kazalištu nikad nisam doživio, da su riječi “Semper idema” jasnije i tačnije odzvonile na pozornici nego u romanu.
U filmu “Valter brani Sarajevo”, scenarista Đorđa Lebovića, stari se sajdžija (urar), pred samožrtvovanje, rastaje sa šegrtom Kemom, ostavlja mu uputstva oko radnje, govori mu da dobro izuči zanat, jer “dok je ljudi, mjerit će se i vrijeme”. Tu rečenicu, “dok je ljudi, mjerit će se i vrijeme” Gorčin Stojanović će iskoristiti u predstavi, vraćajući je Lebovićevom obiteljskom svijetu, tamo gdje je i pripadala. Ta kratka replika, u predstavi izgovorena lako, gotovo pa usput, tako da je nepažljiv netko i ne primijeti, objašnjava ono što se dogodilo sa satom na tornju u desnom dijelu pozornice, kada je u jednom trenutku, pred kraj svega, nestalo kazaljki. Nestalo je vremena, a ljudi su, međutim, i dalje bili tu. Kada sam to shvatio, zagrcnuo sam se od unutarnjeg plača…
Ključ ganuća u predstavi “Semper idem” nijednog trenutka nije sentimentalni. Cijeloga života, skoro do pod starost, Gorčin Stojenović trudi se biti nesentimentalan. Odrastao je u gradu i u velika vremena tog grada, koji nije propuštao priliku da se suzama naruga. Bila je to tipična gesta Sarajeva iz naših vremena: da nas neprimjetnim manipulacijama dovede do suza, i da nas zatim izloži poruzi! Drugi su to nama radili, i mi smo to radili drugima! Osim toga, bio je Gorčin punker, a punk je isključivao sentimentalnost!
“Semper idem” predstava je o dva grada jednog života. Prvi, Zagreb, na žalost nikad je neće vidjeti, jer u Zagrebu, čini se, nema kazališta koje bi dovelo k sebi ovakvu jednu predstavu. Drugi je grad Sombor, gdje predstava igra već punih šest godina. Osim što dolaze da to vide ljudi iz Beograda, Novog Sada i drugih gradova, ima Somboraca koji je već nekoliko puta gledaju. Morao bih i ja opet na taj put…
Nas dvojica odrastali smo blizu jedan drugom. U ono najvažnije vrijeme, kada u nama usporedo rastu naše moći i nemoći, i kada, možda, ali samo možda, dorastamo do mogućnosti buduće katarze, Gorčin Stojanović mi je bivao pred očima, u mislima, u ušima i u tekstu. Nadam se da ni ja njemu nisam bio daleko.
