Jedna od najljepših bajkovitih opera, ”Čarobna frula”, slavi i veliča mudrost, obrazovanje, razum i humanost, no obiluje seksističkim, mizoginim dijalozima i ”mudrostima” o iracionalnim, površnim ženama, koje mnogo laju, sporo kopčaju i zato vape za strpljivim muškim vodstvom i tumačenjem stvarnosti. Božanska Mozartova glazba ide i u drugim djelima (”Cosi fan ‘tutte”) ruku pod ruku s neprimjerenim seksizmom.
U Mozartovo vrijeme ljepodusi su se sablaznili zbog cinizma kojim je Mozart okarakterizirao moralnu ”slabost” i lakoumnost žena i muškarce, koje je, međutim, ”okarakterizirao” svojom glazbom. Mozart je bio skladatelj, a ne moralist, no nije se podčinio kriterijima političke korektnosti.
Na taj se privilegij ne može dodati ”um” iz uredništva Glasa Koncila (u daljnjem tekstu urednik), koji je u izdanju od 14. srpnja 2021. godine objavio tekst pod naslovom ”Neobična egzegeza studenata teologije – O duljini 4. poglavlja Ivanova evanđelja” (Ta je glava duža jer je Isus govorio s jednom ženom, piše GK, op. A.).
”Zašto? Ili je žena bila toliko lajava, ”tipično žensko” – ili je ona bila toliko tupa da joj je trebalo vremena da kopča? Također ”tipično žensko”, prema uvriježenim klišejima o ženi – klišeji koji su kršćanima prenosili crkveni učitelji, svi veliki duhovi i potvrđeni ženomrsci.
Ne, oni su vladali i u sekularnom životu, u društvu, umjetnosti (v. primjer ”Čarobne frule”: visoki svećenik ukori Tamina riječima ”Žena malo čini, mnogo priča” (Ein Weib tut wenig, redet viel) i, naravno, ”mudar, prosvjećen muškarac ženska naklapanja ignorira”.
Kada se takav vic pojavljuje upravo u crkvenom glasilu, uklapa se u ovu neslavnu ulogu kršćanske predaje. Kršćanstvo, dakako, nije odudaralo od sekularnog shvaćanja naravi spolova, kakvo se žilavo vuklo sve do XX. stoljeća. Pristup sveučilištima, glasačko pravo, zapošljavanje, posjedovanje vlastitih bankovnih računa itd. – sve su si to žene morale izboriti, unatoč otporu iz muških redova.
Zabrana svećeničkog zaređenja žena jedan je od posljednjih relikta, utvrda koje žene još uvijek nisu uspjele srušiti. Ženska narav pokazala je skoro nesavladive prepreke za osobni razvitak žene, morale su se opirati svim zabranama i zahtjevima koje su postavili muškarci. Vječna ženska narav, stajala ih je mnogo snage, jer su se seksualni klišeji pokazali kao ”ispunjavanje proročanstva” i usmjeravali žene prema poslovima koji su, navodno, ”tipično ženski”.
Muškarci smiju liječiti, a na ženama je da njeguju i brinu se o svakodnevnim zadacima i potrebama. Muškarci smiju projektirati, ženin je posao izvoditi radove i biti pomoćnica muškom geniju.
Seksizam se pokazao ”kavezom”, ponekad ”zlatnim kavezom”, ali ipak zatvorom i katalogom zabrana.
Žena iz evanđelja s Isusom, ili Isus sa ženom razgovarali su neobično dugo. Zašto? Zacijelo je Isus podučavao, a ona slušala – ili je možda bilo obrnuto?
Takvu interpretaciju vica predložila je teologinja Lana Bobić na Facebooku. Moglo je biti, no ja sam sklona misliti da se niti jedan suradnik Glasa Koncila, koji je pročitao ovaj vic, nije dosjetio takve interpretacije, nego se slasno smijao Isusovu strpljenju naspram ženskoj tupavosti. Ženin je posao izvoditi radove i biti pomoćnica muškom geniju.
Urednik očito nije prepoznao (neslanu) šalu na štetu žena, što mnogo govori o njegovu manjku tankoćutnosti. Ali ukazuje i na manjkavo poznavanje suvremenih interpretacija Isusova odnosa prema ženama. Zato je morao posegnuti za kvalifikacijom koja žene obilježava kao bezvezne lajavice ili kao tupe osobe koje teško kopčaju.
Upravo je to seksizam: podsmijeh i prezir naspram ženama zbog njihovih stvarnih mana ili grešaka koje su im pripisali nadmeni muškarci.
Rječnik i stil odaju govornika (Le style, c’est l’homme même, a u diskursu se zrcali karakter). Govorom možete nekoga učiniti vidljivim ili nevidljivim, vrijednim ili bezvrijednim, ali tako otkrivate mnogo i o sebi.
Neosjetljivost na kategorije spol/rod i na diskriminirajući izraz je seksizam u mislima i djelima. Toksička je neosjetljivost zato što diskriminirajući govor utječe i na treće osobe, na cjelokupnu sredinu i pojačava seksizam i stvara seksističko ozračje.
Svaki seksistički vic, svaka neslana šala na koju nitko ne reagira, pojačava vladajući seksizam u društvu. Ne, neslana šala na račun žene nije ”bagatela”, već odraz muškaraca koji žele demonstrirati svoju moć, određivati i propisivati si druge uloge i mjesta u hijerarhijskom sustavu povlačenja i diskriminacije.
Tko to ne shvaća ili podcjenjuje snagu seksističkog diskursa, pokazuje nedostatak tankoćutnosti i takta. Takva osoba nije ni na suvremenoj visini političke korektnosti i suvremene antropologije spolova.
Egzeget sa svojim ”duhovitim” izlaganjem učinio je medvjeđu uslugu i evanđeoskoj poruci. Ta, koliko simpatičan može ispasti Isus koji ženi koja očito ”teško kopča”, tumači i tumači – neka se upita, je li taj paternalistički odnos muškarca prema ženi doista u skladu s onim odnosima, što ga inače iščitavamo iz Isusova ponašanja prema ženama: da se prema njima odnosi s poštovanjem i s obzirom, a ne s učiteljskim stavom naspram nedokazanom učeniku.
Ono što je muškarcu možda smiješno, to je u svakom slučaju ponižavanje i neuvažavanje. Očito su tu generacije i generacije muškaraca svoje mane projicirale na muško-ženske odnose u krugu Isusovih učenika.
Činjenica što se vic koji ismijava ženu mogao pojaviti u katoličkom tjedniku, proizlazi iz otupljenosti nositelja crkvenih funkcija na spolne uloge i osobine koje tradicionalno podliježu podsmijehu i omalovažavanju.
U Katoličkoj Crkvi se u međuvremenu vjernički puk naviknuo na braću i sestre (da se pojave ”sestre i braća” potrajat će još dugo), no to je površna promjena. Ona se ne odražava na odnos crkvenih dostojanstvenika prema stvarnim ženama.
Njihovo diskriminiranje neće prestati kad se prestanu buniti same žene protiv diskriminiranja, nego kad ”vladajući” muškarci, bez obzira na to u kojem se rangu nalaze ili na kojoj su funkciji, počnu pomno paziti na svoj rječnik i diskurs. I oni moraju shvatiti i prepoznati korijen problema, strukture, a za sada je još na ženama da aktivno artikuliraju i ukazuju na diskriminaciju.
Pretpostavljam da će se urednik – umotvoritelj braniti ”da nije htio nikoga uvrijediti”, da nije seksist i da su svi njegovi kritičari osobe bez trunke humora, koji ne razumiju dobronamjernu šalu. Ta, htio je samo razbiti ljetnu monotoniju, a eto, feministica ga pribija na stup srama, jer feministice – zna se – jesu dogmatski zagrižene i netolerantne.
Na to se može samo reći da humor služi da se smijemo, ali ne drugima. Humor nasmijava, a da ne vrijeđa; humor ima granice, i gdje se nekom pripisuju slabosti kako bismo se njima sladili, tu su granice već prekoračene. Feministice ne prepoznaju humor u vrijeđanju.
Vic u Glasu Koncila bio je toliko nepotreban koliko i nepromišljeno ”razgoličenje” urednikove odnosno autorove ”unutrašnjosti”. Ovo objavljivanje govori više o njegovoj ličnosti nego što bi moglo biti poželjno.
Čak i kad se dotična osoba (dotični gospodin) u javnosti ponaša kao kavalir, odnosno kada izigrava džentlmena, nesvjesno se probije iz podsvijesti autokrat, kakav bi ta osoba rado bila. Sigmund Freud je rekao: ”Podsvijest te izdaje”.
Još gore, urednik te predrasude stavlja u usta studentu teologije koji podučava svog kolegu istim predrasudama. Ne samo što uredništvo katoličkih novina nema ni minimum takta i razumijevanja za diskriminirajuće sadržaje – oni ih, kao što se zorno vidi, prenose i budućim generacijama crkvenih službenika.
Krasno: tako je prenošenje seksističkih stavova na nove svećeničke generacije osigurano.
autograf
U Mozartovo vrijeme ljepodusi su se sablaznili zbog cinizma kojim je Mozart okarakterizirao moralnu ”slabost” i lakoumnost žena i muškarce, koje je, međutim, ”okarakterizirao” svojom glazbom. Mozart je bio skladatelj, a ne moralist, no nije se podčinio kriterijima političke korektnosti.
Na taj se privilegij ne može dodati ”um” iz uredništva Glasa Koncila (u daljnjem tekstu urednik), koji je u izdanju od 14. srpnja 2021. godine objavio tekst pod naslovom ”Neobična egzegeza studenata teologije – O duljini 4. poglavlja Ivanova evanđelja” (Ta je glava duža jer je Isus govorio s jednom ženom, piše GK, op. A.).
”Zašto? Ili je žena bila toliko lajava, ”tipično žensko” – ili je ona bila toliko tupa da joj je trebalo vremena da kopča? Također ”tipično žensko”, prema uvriježenim klišejima o ženi – klišeji koji su kršćanima prenosili crkveni učitelji, svi veliki duhovi i potvrđeni ženomrsci.
Ne, oni su vladali i u sekularnom životu, u društvu, umjetnosti (v. primjer ”Čarobne frule”: visoki svećenik ukori Tamina riječima ”Žena malo čini, mnogo priča” (Ein Weib tut wenig, redet viel) i, naravno, ”mudar, prosvjećen muškarac ženska naklapanja ignorira”.
Kada se takav vic pojavljuje upravo u crkvenom glasilu, uklapa se u ovu neslavnu ulogu kršćanske predaje. Kršćanstvo, dakako, nije odudaralo od sekularnog shvaćanja naravi spolova, kakvo se žilavo vuklo sve do XX. stoljeća. Pristup sveučilištima, glasačko pravo, zapošljavanje, posjedovanje vlastitih bankovnih računa itd. – sve su si to žene morale izboriti, unatoč otporu iz muških redova.
Zabrana svećeničkog zaređenja žena jedan je od posljednjih relikta, utvrda koje žene još uvijek nisu uspjele srušiti. Ženska narav pokazala je skoro nesavladive prepreke za osobni razvitak žene, morale su se opirati svim zabranama i zahtjevima koje su postavili muškarci
Zabrana svećeničkog zaređenja žena jedan je od posljednjih relikta, utvrda koje žene još uvijek nisu uspjele srušiti. Ženska narav pokazala je skoro nesavladive prepreke za osobni razvitak žene, morale su se opirati svim zabranama i zahtjevima koje su postavili muškarci. Vječna ženska narav, stajala ih je mnogo snage, jer su se seksualni klišeji pokazali kao ”ispunjavanje proročanstva” i usmjeravali žene prema poslovima koji su, navodno, ”tipično ženski”.
Muškarci smiju liječiti, a na ženama je da njeguju i brinu se o svakodnevnim zadacima i potrebama. Muškarci smiju projektirati, ženin je posao izvoditi radove i biti pomoćnica muškom geniju.
Seksizam se pokazao ”kavezom”, ponekad ”zlatnim kavezom”, ali ipak zatvorom i katalogom zabrana.
Žena iz evanđelja s Isusom, ili Isus sa ženom razgovarali su neobično dugo. Zašto? Zacijelo je Isus podučavao, a ona slušala – ili je možda bilo obrnuto?
Takvu interpretaciju vica predložila je teologinja Lana Bobić na Facebooku. Moglo je biti, no ja sam sklona misliti da se niti jedan suradnik Glasa Koncila, koji je pročitao ovaj vic, nije dosjetio takve interpretacije, nego se slasno smijao Isusovu strpljenju naspram ženskoj tupavosti. Ženin je posao izvoditi radove i biti pomoćnica muškom geniju.
Urednik očito nije prepoznao (neslanu) šalu na štetu žena, što mnogo govori o njegovu manjku tankoćutnosti. Ali ukazuje i na manjkavo poznavanje suvremenih interpretacija Isusova odnosa prema ženama. Zato je morao posegnuti za kvalifikacijom koja žene obilježava kao bezvezne lajavice ili kao tupe osobe koje teško kopčaju.
Upravo je to seksizam: podsmijeh i prezir naspram ženama zbog njihovih stvarnih mana ili grešaka koje su im pripisali nadmeni muškarci.
Rječnik i stil odaju govornika (Le style, c’est l’homme même, a u diskursu se zrcali karakter). Govorom možete nekoga učiniti vidljivim ili nevidljivim, vrijednim ili bezvrijednim, ali tako otkrivate mnogo i o sebi.
Neosjetljivost na kategorije spol/rod i na diskriminirajući izraz je seksizam u mislima i djelima. Toksička je neosjetljivost zato što diskriminirajući govor utječe i na treće osobe, na cjelokupnu sredinu i pojačava seksizam i stvara seksističko ozračje.
Svaki seksistički vic, svaka neslana šala na koju nitko ne reagira, pojačava vladajući seksizam u društvu. Ne, neslana šala na račun žene nije ”bagatela”, već odraz muškaraca koji žele demonstrirati svoju moć, određivati i propisivati si druge uloge i mjesta u hijerarhijskom sustavu povlačenja i diskriminacije.
Tko to ne shvaća ili podcjenjuje snagu seksističkog diskursa, pokazuje nedostatak tankoćutnosti i takta. Takva osoba nije ni na suvremenoj visini političke korektnosti i suvremene antropologije spolova.
Egzeget sa svojim ”duhovitim” izlaganjem učinio je medvjeđu uslugu i evanđeoskoj poruci. Ta, koliko simpatičan može ispasti Isus koji ženi koja očito ”teško kopča”, tumači i tumači – neka se upita, je li taj paternalistički odnos muškarca prema ženi doista u skladu s onim odnosima, što ga inače iščitavamo iz Isusova ponašanja prema ženama: da se prema njima odnosi s poštovanjem i s obzirom, a ne s učiteljskim stavom naspram nedokazanom učeniku.
Ono što je muškarcu možda smiješno, to je u svakom slučaju ponižavanje i neuvažavanje. Očito su tu generacije i generacije muškaraca svoje mane projicirale na muško-ženske odnose u krugu Isusovih učenika.
”Zašto? Ili je žena bila toliko lajava, ”tipično žensko” – ili je ona bila toliko tupa da joj je trebalo vremena da kopča? Također ”tipično žensko”, prema uvriježenim klišejima o ženi – klišeji koji su kršćanima prenosili crkveni učitelji, svi veliki duhovi i potvrđeni ženomrsci
Činjenica što se vic koji ismijava ženu mogao pojaviti u katoličkom tjedniku, proizlazi iz otupljenosti nositelja crkvenih funkcija na spolne uloge i osobine koje tradicionalno podliježu podsmijehu i omalovažavanju.
U Katoličkoj Crkvi se u međuvremenu vjernički puk naviknuo na braću i sestre (da se pojave ”sestre i braća” potrajat će još dugo), no to je površna promjena. Ona se ne odražava na odnos crkvenih dostojanstvenika prema stvarnim ženama.
Njihovo diskriminiranje neće prestati kad se prestanu buniti same žene protiv diskriminiranja, nego kad ”vladajući” muškarci, bez obzira na to u kojem se rangu nalaze ili na kojoj su funkciji, počnu pomno paziti na svoj rječnik i diskurs. I oni moraju shvatiti i prepoznati korijen problema, strukture, a za sada je još na ženama da aktivno artikuliraju i ukazuju na diskriminaciju.
Pretpostavljam da će se urednik – umotvoritelj braniti ”da nije htio nikoga uvrijediti”, da nije seksist i da su svi njegovi kritičari osobe bez trunke humora, koji ne razumiju dobronamjernu šalu. Ta, htio je samo razbiti ljetnu monotoniju, a eto, feministica ga pribija na stup srama, jer feministice – zna se – jesu dogmatski zagrižene i netolerantne.
Na to se može samo reći da humor služi da se smijemo, ali ne drugima. Humor nasmijava, a da ne vrijeđa; humor ima granice, i gdje se nekom pripisuju slabosti kako bismo se njima sladili, tu su granice već prekoračene. Feministice ne prepoznaju humor u vrijeđanju.
Vic u Glasu Koncila bio je toliko nepotreban koliko i nepromišljeno ”razgoličenje” urednikove odnosno autorove ”unutrašnjosti”. Ovo objavljivanje govori više o njegovoj ličnosti nego što bi moglo biti poželjno.
Čak i kad se dotična osoba (dotični gospodin) u javnosti ponaša kao kavalir, odnosno kada izigrava džentlmena, nesvjesno se probije iz podsvijesti autokrat, kakav bi ta osoba rado bila. Sigmund Freud je rekao: ”Podsvijest te izdaje”.
Još gore, urednik te predrasude stavlja u usta studentu teologije koji podučava svog kolegu istim predrasudama. Ne samo što uredništvo katoličkih novina nema ni minimum takta i razumijevanja za diskriminirajuće sadržaje – oni ih, kao što se zorno vidi, prenose i budućim generacijama crkvenih službenika.
Krasno: tako je prenošenje seksističkih stavova na nove svećeničke generacije osigurano.
autograf
