krvava luna
nismo morali žuriti na rub grada pored save,
na položaj za promatranje krvavog mjeseca,
gdje je bilo najmanje drveća, zgrada, svjetla.
jer pomrčina je trajala i nakon našeg odlaska,
poslije foto sessiona za uspomenu i dugo sjećanje.
bakreni postojani vojnik stao je u lik nebeskog
statista u predstavi mehanike neba, u drami tišine,
kao reflektor nadahnuća pod reflektorima pažnje.
mirna luna, sramežljiva, u kostimu koji zrači, bila je
znak promjene za kojom čeznemo i koje se bojimo.
navikavanje na navike neprirodnosti
pravimo se da subesjednike
pomno slušamo i razumijemo,
klimamo značajno glavom,
a u njoj vrtimo što ćemo doručkovati.
mehanički rasipamo lažnu blagonaknost
nezaslužnima, glupanima, nadmenima.
nasmijemo se više iz samilosti nego iz veselja.
izbjegavamo otvoreno moliteljima reći ne.
pristojno preuveličavamo prosječnost.
pričamo o klimi, o cijenama, pilimo
razgovornu piljevinu, a želimo se samo
povjeriti o zdravlju, djeci i pročitanim knjigama.
igramo društvenu predstavu u kojoj su
stopljeni pristojnost i licemjerje,
kao maska i koža na našim licima.
a kada smo iskreni postanemo nepristojni,
čudaci, grubi, divlji i otpadnici.
lažemo jer je navikavanje na navike neprirodnosti
istina o opstanku bez povreda i posljedica.
Ispovijest psa lutalice
Nebo se spušta niz krovove,
ulice šaptom pričaju tuđe priče,
a ja lutam između sjena i mirisa
koje nitko ne pamti.
Prilazi mi dobar čovjek,
s osmijehom i rukama pune hrane,
oči mu sjaje od dobre namjere.
U njegovim koracima tražim zamku,
u njegovoj nježnosti vidim ogradu.
Ne skidaj s mene ovu prašinu,
moj je to oklop.
Ne peri mi krzno, u njemu spavam,
u njemu lovim snove.
Nisi moj spasitelj.
Moj svijet je ožiljak i miris trule kore,
zvuk šapa na asfaltu što nikom ne pripada.
Gladan sam, ali glad je moja pjesma,
ona me drži budnim,
ona mi kaže da sam živ.
Tvoj tanjur je kavez,
tvoja ljubav - povodac od baršuna.
Nisam nezahvalan, ali
ne želim tvoje oči da me mjere,
niti tvoje ruke da me kroje
po slici domaće zvijeri.
Nisam tvoj prijatelj,
nisam tvoj poduhvat.
Ja sam hodajuće prisjećanje,
trag što nestaje iza ugla.
Pusti me da budem lutalica,
da umrem pod zvijezdama,
a ne pod tvojim krovom.
Da se zahvalim tišinom,
a ne tvojim riječima.
Neka mi kosti pronađe pusta zemlja,
neka me ne spašavaju tvoje sterilne ruke.
Sloboda, makar škrta i krvava,
vrijednija je od tvoje blagosti.
utapanje
tko s djecom liježe, popišan se budi,
a tko se s braćom i sestrama blogerima
zavlači u žabokrečinu komentara - zaglibi.
Oprašta se iskrenosti zbog koje se iz sna
izroni začuđeno, a prikrivenost i taštinu
iskusi kao utapanje u močvari praznine.
____________________-
