Igor Bezinović dobio je prestižnu Evropsku filmsku nagradu u Berlinu za dokumentarni film „Fiume o morte“, priču o jednoipolgodišnjoj vladavini u Rijeci redikuloznog fašiste – a koji to nije? - talijanskog pjesnika Gabriela D'Annunzia. Na ceremoniji dodijele evropskog Oscara glumci i režiseri svojim su govorima upozorili na nerede i ratove koji se svijetom valjaju u režiji profašističkih vođa, pa se utoliko Bezinovićev film itekako uklopio u sadašnje stanje, i Trumpove Amerike, ali i evropskih država koje, kako je rekao autor filma, gomilu novca troše na naoružanje, otkidajući taj novac kulturi, kazalištu, filmu.
„Fiume o morte“ zato nije samo film o otporu Riječana prototipu fašističke talijanske države na tlu Rijeke, nego tako dobro korespondira s današnjim stanjem u Hrvatskoj u kojoj poklič „Ajmo, ajmo ustaše!“ nije tek uvod u koncerte notornog Thompsona, već opće mjesto opasne društvene patologije. Posljedice su nesagledive, nerijetko pobuđuju manje bijes, a mnogo više osjećaj tuge i beznađa; osjećaj kojim su oni preostali civilizirani građani Splita doživjeli divljačko rušenje umjetničkog murala s likom jedne žene, a koji je nestao pod čekićima pripadnika skupine Torcida, onih tobože mladih, naivnih ljudi, kako tim proustaškim navijačima Hajduka tepaju takozvani sociolozi.
A ta žena kojoj je udruga Domine oslikanim zidom, uz ispisanu poruku:“Ja sam Dalmacija!“, odala počast, je Zdravka Krstulović, velika splitska glumica, lijepa i apartna pojava u kazalištu i na filmu, koja je pak ostala upamćena po ulozi Violete u seriji Velo misto, autora Miljenka Smoje, koja je u vrijeme TV emitiranja praznila ulice jugoslavenskih gradova. Božanstveno je Zdravka utjelovila Violetu, ženu koja se iz Pariza vraća u Split, otvara plesnu školu, a u ratu, strahu i plahosti unatoč, postaje suradnica partizana, da bi je fašisti otkrili i potom objesili. Zdravka Krstulović bila je, međutim, antipod glumačke dive, normalno je bilo da je sretnem – jer živjele smo u istom kvartu – kako tegli spizu s pazara, uvijek s razornim osmjehom koji nije dao naslutiti njenu preranu bolest i smrt. Split nema običaj slaviti svoje umjetnike, mada u njemu i danas žive neki od najboljih pisaca, novinara, umjetnika… i upravo je zato mural podignut u čast velike glumice, koja je dočaravala onaj duhoviti, sarkastični Split, mediteranski otvoren i zajeban, bio još važniji za grad koji neumitno tone u provincijski mrak. Uz rušenje uspomene na glumicu, prvakinju HNK Split, „srušen“ je i dosadašnji intendant te kuće, budući da se njegov repertoar nije sviđao novoj HDZ-ovoj vlasti grada, baš kao što se onim „nevinim“ torcidašima nije sviđao mural autentično splitske glumice. A možda je Zdravka bila Jugoslavenka, ljevičarka… od onih o kojima desničari ovih dana u parlamentu nekontrolirano laju i sve nevladine udruge prokazuju kao teroriste koje da treba sankcionirati. Najbolje čekićima, kao i zidnu posvetu glumici. Čekićima kao najdražim oružjem ustaša.
Svakako, bivši je intendant HNK bio neposlušan, pa u hram zapržene, malograđanske kulture pripustio nekoliko provokativnih predstava. I to malo, međutim, bilo je puno, te je za novog intendanta doveden nastavnik glazbenog iz srednje škole u mjestu Makarska i povremeni pjevač u splitskoj operi, koji o složenom mehanizmu teatra pojma nema, ali je već prvog dana znao da s repertoara mora skinuti najgledaniju predstavu, treću po gledanosti u Hrvatskoj, nagrađivanu od struke, a koja je skoro dvije godine bila stalno i unaprijed rasprodana. Dosta je bilo guštanja onoga drugoga, slobodarskog Splita, onih građana koji su uživali u oštroj satiri predstave Robi K./Crvenkapa je mrtva, splitskog autora Viktora Ivančića i beogradskog režisera Kokana Mladenovića. Previše je bilo za tupave desničare slušati s pozornice o ratnim zločinima u splitskom vojnom logoru Lora, ismijavanje lažnog domoljublja, zloupotrebe Crkve, a nije pomogla ni izvrsna gluma, ni autentični splitski dijalekt, ni visoka gledanost. I zato je Robi K. protjeran kao vrag tamjanom, promptno skinut s repertoara; novi je program sročio nastavnik glazbenog, izabran od kazališnog vijeća na čijem je čelu žena, miljama daleko od teatarske struke, ali koja kaže da „zna o tome sve“, zato jer „često ide u kazalište“. I još: „Ne volim kada u kazalište dolaze ljudi u patikama, ja za tu priliku imam posebne cipele s visokom petom“. U posebnim je cipelama tako opet zgažen svaki trag kazalištu kao mjestu avangarde i propitkivanja bivšeg ili sadašnjeg fašizma. I nema tu nažalost ničega novoga; čim je neki Šuta – poznatiji kao treći brat klana koji bespravno već godinama crpi kamen na otocima Šolti i Visu i besprizorno se bogati – postao gradonačelnik Splita, bilo je jasno da će na udar HDZ-ove desničarske klike među prvima doći HNK, njegov intendant i „nepodobne“, makar i nagrađivane predstave.
„Neće politika u moju butigu“ govorio je Meštar iz Velog mista svima koji bi ušli u njegovu brijačnicu, a potajno surađivao s antifašistima. No, hoće politika itekako u kazališnu butigu. Perfidno, bez uniforme i čizmi – još uvijek – ali s pozicije moći i sile. Spalato o morte! nije stoga nikakva dilema. Split je, naime, svojim duhom, već klinički mrtav.
