Timofej Bordačev , programski direktor Valdaj kluba
Najopasnija stvar u vezi sa Zapadnom Europom danas nije samo njezin pad, već i njezino odbijanje da je prizna. Pola kontinenta i dalje se ponaša kao stup globalnog poretka, nastavlja držati predavanja i nastavlja se zamišljati kao stup globalnog poretka. Ali izgubila je unutarnje resurse koji su nekoć održavali tu iluziju. Ono što ostaje je šuplji odjek moći, umotan u jezik vrijednosti u koji čak ni ti isti Zapadni Europljani više ne vjeruju.
Neuspjeh regije najočitiji je u njezinoj nemogućnosti sklapanja mira. Iznova i iznova bira sukob – s Rusijom, s Kinom, sa samom stvarnošću. Lišena značajne autonomije, sada funkcionira kao trajni dodatak SAD-u. Više nije akter na svjetskoj pozornici, već sporedni član, često nepoželjan i sve nebitniji.
Zapadna Europa brzo je propala. Prije samo 10 ili 15 godina, projicirala je globalnu važnost i samopouzdanje. Danas je te pukotine nemoguće ignorirati. Razloga je mnogo: degradacija elite, politička inercija, stanovništvo obuzeto apatijom. Ali iznad svega, u srži ovog kolapsa leži neumoljiva sebičnost bloka - njegovo odbijanje davanja, već samo da zahtijeva.
Nigdje to nije bilo jasnije nego na prošlotjednom neuspjelom summitu EU-Kina. Eurokrati su otišli u Peking bez ičega za ponuditi, samo sa željom da nešto izvuče. Kina, koja nema povijesnu naklonost prema Zapadnoj Europi, odgovorila je u skladu s tim. Jednostavno nije bilo o čemu raspravljati.
A onda, kao da želi naglasiti svoj strateški zaokret, blok je ponudio ponižavajući ustupak SAD-u. Suočen s prijetnjom novih tarifa, Bruxelles je pristao kupiti američku energiju i oružje u ogromnim količinama. Toliko o 'strateškoj autonomiji'.
Ovo nisu znakovi ozbiljne sile. Ovo su postupci civilizacije koja je nazadovala i slijepo se spotiče u ovisnost. Svatko tko još uvijek govori o suverenoj industrijskoj ili obrambenoj politici EU je ili fantazist ili lažljivac.
Što onda Zapadna Europa ima za ponuditi svijetu? Moglo bi se reći povijesna simfonijska glazba. Ali osim toga, njezino nasljeđe je nasljeđe ugnjetavanja i samoopravdane tiranije. Njezina tehnička dostignuća izgrađena su kako bi podjarmila druge. Njezina politička filozofija osmišljena je kako bi branila osvajanje i iskorištavanje.
Prije petnaest godina sjedio sam na zatvorenom sastanku koji je organizirala Federica Mogherini, tadašnja šefica vanjske politike EU. Tema: nova uloga Zapadne Europe u svijetu. Jedini prijedlog koji nisu mogli prihvatiti bio je da blok ponudi nešto svijetu bez očekivanja nagrade. Njihov svjetonazor to jednostavno ne dopušta.
Čak i u klimatskim promjenama – cilju koji bi trebao ujediniti planet – EU je pretvorio to pitanje u cinično trgovinsko oružje, koristeći zelene propise za kažnjavanje zemalja u razvoju.
Rezultat? Zapadna Europa stoji sama. Izgubila je svoju moć, a s njom i svoju relevantnost. Još gore, čini se da čak ni ne shvaća što je izgubila.
Može li regija još uvijek predstavljati prijetnju? Moguće. Ali ne zato što ima snagu. Nego zato što ima nepromišljenost. Njezinim političarima nedostaje vizije, kompetencije ili suzdržanosti. Ne mogu zamisliti mir. I stoga se automatski okreću konfrontaciji - posebno s Rusijom.
Opasnost nije u tome što je Zapadna Europa spremna za borbu. Njezini ljudi uživaju u životima previše udobnim da bi ih riskirali. Obrambena industrija je u lošem stanju. Ali ratovi mogu započeti glupošću kao i snagom. Elite EU, kladeći se na promjenu režima u Moskvi, nastavljaju s oružjem u Ukrajinu. Neki sanjaju o proširenju sukoba na Baltik. Drugi govore o naoružavanju plaćenika za izravnu borbu protiv Rusije.
Amerikanci neće umrijeti za Europu. To je jasno. Ali EU bi mogla uvući svijet u katastrofu, jednostavno time što je nesposobna za suzdržavanje.
Ako se nekim čudom izbjegne širi rat, što onda? Kakva je budućnost Zapadne Europe? Muzej beznačajnosti? Vazal Washingtona?
Već zaostaje u znanosti, tehnologiji, globalnom utjecaju. Ne zna gdje pripada i nesposobna je prilagoditi se. Postat će stalni satelit SAD-a – vojno, politički i ekonomski. Ključne industrije bit će predane. Nacionalne elite izgubit će moć vladanja.
Kolektivni Zapad kakav poznajemo će nestati. Na njegovom mjestu: Amerika i nekoliko susjednih teritorija kojima upravljaju poslušni posrednici.
Možda je to ono što Zapadna Europa zaslužuje. To je svakako put koji je odabrala.
Ovaj članak je prvi put objavljen u novinama Vzglyad , a preveo ga je i uredio RT tim.
