Pretjerana upotreba riječi „političar“ odvija se svakodnevno u medijsko-političkom prostoru, po stopi rasta koja je u korelaciji sa smanjenjem važnosti praktičara politike odnosno s umanjivanjem ozbiljnosti političkog djelovanja, koje bi, upravo suprotno, trebalo težiti sve većem znalačkom i uvjerljivom uređenju društva u najširem smislu, uređenju nekih dijelova, institucija ili projekata društva i odnosa među njima, i sve značajnijem umijeću i načinu vladanja državom, gradom, kompanijom, institucijom. Očibodeća inflacija riječi „političar“, pa i drugih riječi koji ju tumače i stoje uz nju kao pomoćnici za shvaćanja njenog značaja i značenja, kod svih pogođenih neadekvatnim, besramnim i brutalnim djelovanjem politike, izaziva nelagodu, podsmijeh i prezir. I umjesto da političari budu doživljeni kao efikasni praktičari politike u rečenom i očekivanom smislu, njih se vidi kao sitne duše, opasne licemjere, slavohlepne, častoljubive i egoistične praktikante koji su svojim sluganstvom kolektivističkim „višim ciljevima“ i vođama, beščašćem i sociopatskim porivima dospjeli u blizinu vatre moći i utjecaja što grije njihovu pretjerano izraženu sklonost za stjecanjem materijalnih dobara i privilegija. Biti političar sve više znači, u očima mislećih ljudi i mase podvlašćenih, biti neumjereno gramzivi (pre)kršitelj pravila jednakosti svih građana, znači biti kočničar napretka i onaj koji se zalaže za postojeći izrabljivački poredak nepravde i arkanske politike. Ivan Supek predvidio je današnje doba: "Moramo se pomiriti s tim da će političari biti pretežno osrednje inteligencije i poštenja, a natprosječnih pohlepa za vlašću, slavom i novcem. A smijemo li njima, i samo njima, prepustiti sudbinu svojih država i cijelog planeta."

Postoje li u Brodsko-posavskoj županiji profesionalni političari, ljudi koji kroz svoj stranački položaj, status u institucijama ili nezavisno, ostvaruju funkciju politike kao djelatnosti koja ujedinjuje teritorij i zajednicu s ciljem boljeg položaja i života njenih stanovnika? I na koji način? Postoje li političari koji žive za i od politike?

Uvrste li se vrijednosti/varijable/nepoznanice, kao što su, na primjer, sadržaj i opseg političkog djelovanja, svjetonazorski stavovi, nacionalna sidra, funkcionalni i stvarni autoriteti u sustavu podređenosti i nadređenosti, način komunikacije, formalni položaj u organizaciji zastupanja interesa lokalnog stanovništava/birača, upravljanje institucijama, vještina analiziranja postojećeg i sposbnost planiranja budućnosti, realna vlast i moć...  u lijevu stranu društveno-političke jednadžbe, kako bi se došlo do izjednačavanja vrijednosti (rješenja) s desnom stranom - konkretnim osobama koje ispunjavaju smisao pojma profesionalni političar, lako se izračuna rezultat. U Brodsko-posavskoj županiji postoje tek četiri profesionalna političara. Danijel Marušić, župan Brodsko-posavske županije, Mirko Duspara, gradonačelnik Slavonskog Broda, Vinko Grgić, gradonačelnik Nove Gradiške i Pero Ćosić, šef HDZ-a Brodsko posavske županije, koji jedini ne živi od politike, ali mu bavljenje politikom pripomaže da dobro živi. Svi ostali, koji bi se htjeli okititi ovim prominetnim naslovom koji garantira moć i utjecaj po vertikali i horizontali vremena i teritorija  arene u kojoj se odvijaju igre politike, ili su profesionalni birokrati, ili su na čelu patuljastih političkih stranaka, ili su beznačajni i potkupljeni imitatori velikih faca, ili su nevažni i beznačajni saborski zastupnici, ili su političari u stalnom izbornim pokušajima dokazivanja da su profesionalni političari korumpirani lopovi, karakterne gnjide, uglavnom gadovi, katastrofalno uskih vizija razvoja, i okruženi parazitima, uhljebima i budaletinama. Grgić i Ćosić ne intresiraju me toliko, jer nemaju ni boje ni okusa ni mirisa u dovoljnim količinama da bi poslužili kao jasni primjeri kako funkcioniraju lokalne političko-praktičarske mange. Samo ću spomenuti Ćosića (Predsjednik županijskog ogranka HDZ-a u Brodsko-posavskoj županiji, redsjednik je i Županijske skupštine, a bio je i član predsjedništva HDZ-a. Zastupnik je u Hrvatskom Saboru), koji je hadezeov(sk)a siva eminencija razvojne, kadrovske i svake druge županijske politike, i koji je čovjek od najvećeg Plenkovićevog povjerenja u BPŽ, inspicijent županijske predstave koju je redatelj Plenković postavio. On sluša Plenkovića i vrlo dobro zna zašto ga sluša, iako je materijalno nezavisan. Naime, politika vrta, gdje burgija neće. Spomenut ću i Grgića koji je pod teretom sjene sumnji i optužbi za koruptivne radnje, pa zbog toga nema punu priliku pokazati svoju profesionalno-političku ćud i (ne)sposobnosti.

Medijska slika profesionalnih političara, župana Marušića i gradonačelnika Duspare, slična je s njihovom stvarnom slikom. Neinventivni mjesni mediji samo su prekopirali i izvještajno komprimirali njihove osobine koje posjeduju kao fizičke pojavnosti, kao karakteri i temperamenti, kao davatelji trivijalnih izjava i gospodari mnogih sudbina, naročito kada je u pitanju zapošljavanje. Ni jedan lokalni medij nije sudjelovao u slaganju, niti je složio, ozbiljnu analizu političkih ciljeva koje su obojica ostvarili, za koje se zalažu, i koji im donose pobjede na izborima. Marušić i Duspara su, više manje, sami svoje djelo, spontani borci mješovitih borilačkih vještina, koji imaju gard, vještinu i iskustvo za borbu u političkom ringu sa izazivačima. Mediji su skoro pa pasivno ogledalo njihove provincijlne vitalnosti, borbenosti i žudnje za vlašću. Svaka objektivna analiza bi im, ustvari, jako naškodila, jer bi razotkrila duboki ponor između obećanja koja daju glasačkoj pučini, i ostvarenog. Župan na svojoj strani ima SBTV, čiji je suvlasnik spomenuta HDZ-ova siva eminencija, brodski moćnik No1, televizija koja bez agresivnosti i očigledne promičbene tendencioznosti, ističe Marušićeve adute. Oni to rade diskretno i s podnošljivom mjerom. Gradonačelnika Dusparu podupire najjači i najutjecajniji brodski news portal sbplus. Simbioza gradonačelnikovih agresivnih ambicija da bude hrvatski rekorder po broju mandata, upravljač Brodom i njegovim dobrima, i glasnogovorničkih, beskrupuloznih pretenzija portala, zasnovanih na solidnom poznavanju odnosa snaga, melje konkurenciju koja lijeka pronaći ne zna. Za kliničko oko, spomenuti jaki, dobro financirani lokalni mediji i poneka boranija koja za sitnež „dejstvuje po protivnici“, poligoni su za diskvalifikaciju suparnika, mjesto promocije tzv. gradskih i županijskih projekata, i stvaranje dojmova po želji lokalnih šerifa, i porilično utječu na biračku populaciju.

Duspara je politički sintisajzer koji stvara (kvazi)orkestralnu glazbu. On je one man band. Orkestra u vidu gradske uprave, Gradskog vijeća i stranke koja nosi njegovo ime - nema. On je apsolutistička alfa i omega gradske politike. Sve ga se mora pitati, o svemu sam donosi odluke. Njegovi pomoćnici su figure, koje mu daju savjete kakve očekuje. Dobar dogradonačelnik i načelnik je onaj koji Duspari čita misli. Svi ostali, oni s malo poslovnog mozga i činovničke samostalnosti, rizikuju postati metom njegove taštine. Njegova politička iskaznica sadržana je u brizi/presudama za objekte koje su htjeli maznuti oni kojima ne pripadaju. Ponosan je što na iskaznici piše: Čuvar imovine. Ali, ne piše da je Čuvar svojih djelatnika.

Marušić je pristojan, ugodan, odgojen i uljuđen kao besprijekorni, šarmantni, veseli svećenik koji se ponaša i koji propovijeda po pravilima službe. On na političkim misama poje, a ne zamuckuje i prijeti. Na HDZ-ovom županijskom brodu on je samo formalno kapetan duge plovidbe. I kao takav on privlači i posadu i putnike. Tako je to kod HDZ-a. Nije nikada uhvaćen i tužen kao netko tko zloporabljuje poziciju i moć, naročito kod izbora izvođača radova i kadrovskoj politici. Demokratičan je u tome vidim šansu da može okupiti najbolje što županija ima. No, vidi li on sam svoju šansu kako bi županija prestala biti fenjeraš?

Obojica pripadaju asimilatorima. Oni vješto preuzimaju tuđe ideje i trud. Od njih ne potiče ništa originalno, a za čime bi se mogli povesti drugi župani i gradonačelnici. Županija i Brod nisu uzor nikome u ničemu. I po čemu bi to bili uzor?! Inovacije drugih oni kooptiraju ili transformiraju u lokalne oblike i predstavljaju kao svoje. Metoda copy-paste dominantna je u njihovom radu. Ključne inovacije nisu proizvod domaćih kreativaca i marketinških radionica. Zanima ih samo kako nešto uvjerljivo iskazati/pokazati/dokazati, više nego istina. Majstori su klišea. Strani su im progresivno prevratništvo i promjene. Vjeruju u svoj autoritet, a ipak nisu subverzivni u odnosu na diktate centra države. Kao takvi idealni su za održavanje svog statusa moćnika, posredno, i teritorijalnih jedinica kojima upravljaju. Nemaju ideja i volje pozabaviti se položaju mladih, što im je neoprostivi grijeh, a prema kulturi imaju nultu stopu tolerancije odnosno ne toleriraju tamo neku problematičnu kulturu. Iako su od građana pročitani, i nisu u stanju ponuditi bilo što novo, vječni su favoriti. To je već druga priča, o građanima amaterima koji ne uče iz vlastitih grešaka, pardon, izbora.