U pjesmi Ezre Pounda, uz T. S. Eliota pjesnika koji je bio važan mojoj gimnazijskoj generaciji, spominjala se jedna sasvim mala duhandžinica, kiosk jedan, možda i trafika, uz koju bi se, čezne pjesnik, u miru mogao provoditi život. Ako me ne vara sjećanje, taj stari prevarant i krivotvoritelj, koji kako mijenja naše živote tako mijenja i pjesme koje su nam bile važne, u toj se pjesmi pjesnik molio Bogu da mu da samo tu malu duhandžinicu i ništa više, jer ona će biti dovoljna za sreću u njegovu životu. Uznosila me je u to vrijeme, možda baš te 1983. godine, Poundova pjesma, činilo mi se da je razumijem i da se mogu identificirati s pjesničkim genijem u njegovoj životnoj čežnji, te sam čeznuo da i sam takve pjesme pišem. Ali naravno da to nisam mogao, jer moj je život u to vrijeme, godine 1983, bio sačinjen od straha i strepnje, u meni su se već bile zametnule sve cjeloživotne traume, a svejedno mi se još ništa nije dogodilo. I nisam još bio stekao pravo na tu pjesmu, koju sam čitao u prijevodu Milovana Danojlića i u Poundovim “Pesmama” u izdanju beogradskoga BIGZ-a.
Te 1983. Edin Osmić, predškolac iz Brčkog, imao je pet godina. Kad mu bude četrnaest, u Hrvatskoj će se zateći u izbjeglištvu, a kad mu budu dvadeset i tri, prvi put za njega sam čuo od Krune Lokotara. Krunina priča je, sjećam se, bila smušena, ili je problem bio što ja nisam postavljao potpitanja. Ali pričao je o nekom klincu iz Novog Zagreba, Bosancu, izbjeglici bez papira, koji bi da otvori ćevabdžinicu, a bavi se rappingom. Jako je dobar, govorio je Lokotar, hvaleći ga baš onako kako je on hvalio svoje ljude. Ja sam, međutim, zapamtio mjesto na kojem mi je prvi put spomenuo tog klinca (lokal Rubelj na utrinskoj tržnici), zapamtio sam stol za kojim smo tog dana sjedili – našli smo se oko nekog od nastupa na kontinuiranom Festivalu A književnosti, tadašnjem FAK-u – zapamtio sam Lokotarev izraz lica, bedž i miris, konobara sam zapamtio, i sebe iz tog trenutka, zato što me je prispodoba o bosanskom klincu bez papira, koji čezne za svojom ćevabdžinicom, a bavi se repanjem, podsjetila na pjesmu Ezre Pounda, koju sam tada, možda, još uvijek napamet znao. Pjesma je, naime, mogla u budućnost ponijeti ozbiljan kontingent sjećanja, čime je, zapravo, ispunila svoju temeljnu svrhu.
Godina je bila 2001, Edin Osmić koji se neće domoći svoje ćevabdžinice, kao što se ni Pound nije domogao svoje duhandžinice, imao je tada jednu snimljenu pjesmu, koju ću i ja uskoro zatim čuti. Pjesma je nosila naslov “Znaš me”, i u njoj je mladi reper stvarao identitet vlastitoga epskog subjekta. U pjesmi, koja donosi karakteristično žanrovsko busanje u prsa i veličanje izmišljenog junaka, gdje se stalno izmjenjuju prvo i treće lice, Edin Osmić predstavlja se svijetu kao Super Maajka.
Ostat će nešto trajno ganutljivo i identitetski silno upečatljivo u tom njegovom samoimenovanju, u toj njegovoj autodenominaciji. U govornom jeziku i uličnom žargonu sredinom osamdesetih se po Bosni riječ majka počela koristiti u pomaknutom i preobraženom značenju, od kojeg je nešto malo sačuvano u još uvijek živoj frazi: “pijan ko majka”. Naravno da mati ili mama nije ni uzor, ni mjera pijanstva. Moglo bi se reći i da je upravo suprotno: ta riječ pijanstvom je, birtijom i rakijom nedotaknuta. Njezina snaga dolazi iz suprotnosti, iz kontradikcije, ili možda iz istrošenosti riječi – otac. Trebalo bi se reći: “pijan kao otac”. Ali tako se ne kaže, jer se tako konstruiranom frazom ne dobije ništa. To je prazno, skoro kao da kažeš: “zao kao Hitler”. Riječ otac je iz fraze “bog otac”, koja skoro da funkcionira kao slivenica, ili barem kao “bog-otac”. Kada se tu riječ otac zamijeni riječju majka, koja se onda u bosanskom govoru malo drukčije i naglašava – kao maajka, nasuprot majci – onoj mojoj rođenoj i neumrloj, koja me je ovakvog rodila – tada se snagom paradoksa izriče nešto jače od fraze “bog-otac”. A istodobno se, u sljedećem, jezičnom ili, bolje bi bilo odmah reći, sociolingvističkom sloju, blaži stvar. U vrijeme kada su zagrebački reperi sa sačuvanim zavičajima i s važećim papirima sebi nadijevali gruba muškaračka imena, mali je Edin Osmić najprije postao Super Maajka, a onda i Edo Maajka. Kasnije će, u jednom intervjuu, primijetiti kako je 2002, u izboru nekih hrvatskih novina, postao Osoba godine, premda je istovremeno bio osoba bez hrvatskog državljanstva, bio je, ako ćemo te dvije činjenice povezati u jednu, ilegalna osoba godine u Hrvatskoj.
Ako dobro pamtim, tojest ako dobro poznajem našu popularnu muziku, prvi snimljeni i deklarirani rapping, u kojem se oglasio neki domaći MC (Master of Ceremonies) bio je “Folk Rapping”, s albuma “Mitovi i legende o kralju Elvisu”, Elvisa J. Kurtovicha. Bilo je prije Elvisa onih koji bi se poslužili stilom i manirom, ali ne sjećam se da je itko prije “Folk Rappinga” svoju pjesmu deklarirao kao disco-rap. Poslije će se pojaviti Rambo Amadeus, a tek zatim, u vrijeme semplova i planetarne mode hip-hopa, neko samoniklo mlado domaće repersko društvo, koje će se vrlo brzo transformirati u neke druge stilove, žanrove i forme. Ali relativno će kratko potrajati to vrijeme kada će El Bahattee, TBF, Dječaci, Elemental i Edo Maajka predstavljati klasike žanra, i kada će hip-hop doista imati i društveno-kritičku i literarnu vrijednost. Začinjavci će nestati s pozornice, pretvoriti se u pop orkestre koji sviraju od prigode do prigode, ili će naprosto promijeniti muzičke interese, a Edo Maajka će 2025. ostati kao vrlo osamljen primjerak na sceni.
Nekad su, u davna vremena, recimo 1983, kada je Edo imao pet godina, muzički stilovi iscrtavali stilske, kulturološke, ideološke i političke razlike među onima koji su bili u publici. A ozbiljni su muzički autori živjeli kao bardovi, gurui ili propovjednici. Ustvari, živjeli su kao pjesnici u doba kada pjesnicima nije bila potrebna ni duhandžinica ni ćevabdžinica da izbjegnu vlastitu zlu kob i socijalnu neadekvatnost. Dobro se sjećam tog vremena, i mogu ga uspoređivati s vremenom u kojem živi i radi Edin Osmić. Nakon što je tinejdžerske i rane mladićke dane provodio u Hrvatskoj i u Novom Zagrebu, pokušao se vratiti u Bosnu i na fakultetu steći dostojno građansko zanimanje i povoljniji socijalni kontekst. U tome je, naravno, bio neuspješan, ali to vrijeme se na umjetnički upečatljiv način zrcali u njegovim pjesmama. Edo Maajka je najveći pjesnik poslijeratne i postapokaliptične Bosne, pjesnik generacije uništenih djetinjstava. On u sebi u svakom trenutku nosi dvojstvo formativnih iskustava: iako nije mogao u isto vrijeme biti na dva mjesta, on je u sebe primio usporedna iskustva dviju susjednih, međusobno distanciranih i jasno razdvojenih zajednica, hrvatske i bosanskohercegovačke. On, bolje nego itko drugi, u svakom trenutku osjeća i na svoju publiku prenosi tu dvojnost svjetova.
U neka je doba za ljubavlju pošao u Izrael. Živio je tamo, pokušavao se baviti svojom umjetnošću, i pritom je primijetio nešto što je silno važno, nešto što je gotovo sudbonosno. U Izraelu možeš nastupati i muzički postojati u nekoliko gradova, ali ne možeš gostovati u susjedstvu. Ta jednostavna i gotovo samorazumljiva istina nije, međutim, nikome na um pala do njemu kao razlika između života tamo, i života ovamo. Nikome do Edi Maajki nije na um palo kako je, zapravo, teško živjeti u maloj i hermetički zatvorenoj zemlji, čak i kada je ta zemlja u kulturnom smislu daleko iznad i ispred malih naših vukojebinica, čiji su politički režimi u boljim slučajevima ravnodušni prema kulturi, a u nešto lošijim (kakav je aktualni hrvatski), protiv žive se kulture bore upotrebom huligana, primitivizmom i ekonomskom prinudom, ali sve te naše vukojebinice pred Izraelom imaju tu golemu prednost izlaska među susjede, preko kojih se, pak, stiže i do Europe i Svijeta. Iz Izraela da biste stigli u svijet, morate preskakati susjede. A to ne ide, to nikako ne ide…
Ali naravno da to nije razlog zbog kojeg se on vratio iz Izraela. Vratio se zato što su ovdje njegovi zavađeni svjetovi, ali mu je Izrael postao sudbina. Dok god bude rata na Bliskom istoku, ili dok ne bude mira između Židova i Arapa, dok god jedna pokraj druge, ili jedna unutar druge, ne budu postojale dvije države, jedna za Izraelce, druga za Palestince, Edo Maajka neće među nama svojima naći mira ni rahatluka. Kao da mu je bilo malo živjeti između Hrvatske i Bosne, pa sad živi i između Izraela, kao netko tko na svojoj grbači i na grbači svojih bližnjih treba da ponese sve jade, krivnje i optužbe ovoga svijeta, a da tome ne može naći mjesto ni u svojoj umjetnosti. Jer tko bi takve pjesme danas mogao čuti i razumjeti, kada bi Edo Maajka smio reći baš sve o svemu? Gdje god da se Edo u svojoj umjetnosti rodio, rodio se u tuđini.
Jučer je bio 30. studeni 2025, i Edo Maajka je s Jazz orkestrom Hrvatske radiotelevizije u Lisinskom održao koncert. Možda bi se moglo reći: monografski koncert. Ja sam, na žalost, u to vrijeme morao biti na drugom mjestu. Jer sve je davno prije već bilo dogovoreno. Istina je da veliki umjetnici stvaraju velika djela u kojima ostavljaju svjedočanstvo o vlastitom vremenu, djela kojima se mi, njihovi poklonici, služimo kao memorijskim karticama za sjećanja na vlastiti život, samo zato što im u trenucima egzistencijalne strepnje i sumnje nije bilo dano da nađu spas u svojoj duhandžinici ili ćevabdžinici.
