„Sleep comes like a drug in God’s country
Sad eyes, crooked crosses, in God’s country
Yeah, yeah“
„San dolazi kao droga u Božjoj zemlji
Tužne oči, izopačeni križevi, u Božjoj zemlji
Da, da“
Paul David Hewson
Luka Milovac trebao je za vikend obući novo odijelo. Za maturalnu. Umjesto toga, u njemu je pokopan. Rečenica za naslov iz crne kronike optužnica je protiv države. Države. Domovine. Jer čovjek koji ga je ubio nije bio nepoznata prijetnja ni slučajnost. Policiji, pravosuđu, lokalnoj zajednici bio je poznat kao prijetnja. I po nasilju. Protiv njega se vodio postupak zbog ilegalnog oružja. Predmet koji nije bio žuran.
Formulacija „nije bio žuran“ više je od propusta. To je filozofija jednog okončanog života. Filozofija države. Države s greškom. Evidentno, sasvim „slučajne“. Koja umjesto sigurnosti nudi smrt.
Kristijan Aleksić ranije je bio suđen za ubojstvo. Kasnije epizodist nasilja. A 2023. policija mu je pronašla improvizirano vatreno oružje. Državno odvjetništvo podignulo je optužnicu. Sud je potvrdio. No istražni zatvor nije predložen. Mjere opreza također. Rasprava nije zakazana. Predmet nije bio žuran. Sustav zna sve. Samo ne djeluje. Institucionalni poraz nije u tome što nitko ništa ne zna. Ne, svi znadu sve. I ne poduzimaju ništa. Policija, Državno odvjetništvo, Sud. Ništa. A Ministarstvo se naknadno čudi. Sve oko čovjeka koji je već ubio, kojem je pronađeno oružje. Koji ubija ponovno. Sustav nije kriv. Ili, možda, baš jest.
Sada imamo uobičajeni „ritual“. Kao i nakon ubojstva Antonije Bilić, Anđele Bešlić, Selene Macedo Graciano, Luke Ritza. Zgroženost. Izvanredni nadzor. Izjave. Najave izmjena zakona. Televizijski kadrovi. Sve oko naknadne pameti tko je što trebao učiniti. Tek se nakon tragedije država „probudi“. Pa svi sve znaju, predlažu, brane, objašnjavaju. A prije tragedije nitko ništa. Licemjerje i PR. Definicija Hrvatske danas. Ali…
Državno odvjetništvo ne postoji da bi držalo tiskovne konferencije. Postoji da bi poduzimalo. Pravodobno. Tražilo istražni zatvor, mjere opreza, ubrzalo postupanje, nadziralo niža državna odvjetništva. Glavni državni odvjetnik mora biti pravno obrazovan, može biti i politički vješt ili medijski maneken. No sve je to bezvrijedno ako se posao tretira kao administrativna „stvar“. Profesionalna rutina ima svoje žrtve.
Nije, naravno, Glavni državni odvjetnik osobno odgovoran za svaki propust svakog općinskog državnog odvjetništva. Ili županijskog. To ne bi bilo pošteno. Ali kad se vrh kaznenog progona pretvori u medijskog aktera, javnog komentatora, političku figuru, valja se zapitati što je s njegovim glavnim poslom? Onim manje zanimljivim, ali mnogo važnijim. Onim zbog kojeg je biran! Zašto je Državno odvjetništvo institucija koja objašnjava što nije mogla poduzeti? Umjesto da je učinila sve što je mogla. Profesionalna odgovornost. Tu leži zec.
Nije ni kazneno sudstvo nevino. Uveli smo Visoki kazneni sud kao novu specijaliziranu razinu kaznenog sudovanja. Obrazlagalo se to profesionalizacijom, ubrzanjem, racionalizacijom. Samo, valja sada obitelji Milovac objasniti tu profesionalizaciju, ubrzanje, racionalizaciju. Statistika je zeznuta stvar. Prema izvješću predsjednika Vrhovnog suda za 2024., Visoki kazneni sud zaprimio je 1879 predmeta. Riješio 1723. Godinu završio s 844 neriješena predmeta. Izvješće izrijekom navodi da taj sud od početka rada rješava manje predmeta no što ih zaprima. A iza te brojke može stajati nečija sloboda, sigurnost, kazna, zaštita, zakašnjela pravda.
Ne znači to da suci ne rade. Bilo bi to neprecizno reći. Ali pitanje institucija je tu. Je li nova razina kaznenog sudovanja proizvela brže, odgovornije, autoritativnije kazneno pravosuđe? Ili smo stvorili samo još jednu etažu za smještanje dobro plaćenog kadra, još jedan prostor profesionalne samoreprodukcije? Što građani imaju od toga?
Vrhovni sud, s druge strane, sve se više statistički pretvara u građanski sud. U 2024. zaprimljena su 8253 predmeta, od čega 7870 građanskih. Kaznenih 383. To nije dokaz nerada. Naprotiv. Izvješće pokazuje dobru stopu rješavanja predmeta. Ali otvara pitanje gdje je danas stvarni kaznenopravni vrh pravosuđa. Tko ujednačava praksu? Tko je autoritet? Tko javnosti može objasniti zašto u državi u kojoj postoje sudovi, državno odvjetništvo, policija, akademije, reforme, slučaj čovjeka s ranijom osudom za ubojstvo i ilegalnim oružjem nije bio žuran?
U međuvremenu, hrvatski paradoks. O kaznenom pravosuđu doznajemo od novinara koji ga prate. Oni pronalaze stare predmete, rekonstruiraju kronologije, čitaju optužnice, uspoređuju priopćenja, istražuju tko nije predložio mjeru, zašto rasprava nije zakazana. Pohvala njima. Ali poraz države. Naravno, ni novinarstvo nije nevino. I ono zna živjeti od krvi, straha, curenja iz spisa, dramatičnih naslova. No u mnogim slučajevima upravo novinari javnosti kažu ono što bi institucije morale. Gdje je predmet stajao, tko je imao ovlast, a šutio je. I tko se skriva iza procedure i rečenice da predmet nije bio žuran. Kazneno pravosuđe koje postaje razumljivo tek kad ga novinari obrade nije transparentno. Već profesionalni ceh. Izoliran od društva. I društvo od njega.
Sada imamo uobičajeni ‘ritual’. Kao i nakon ubojstva Antonije Bilić, Anđele Bešlić, Selene Macedo Graciano, Luke Ritza…
Problem zato i nije u ubojici. Nije čak ni u samo jednom državnom odvjetništvu ili sudu. Problem je u državi koja je prespora kad bi morala biti najbrža, državi koja je jaka prema slabima, a spora prema opasnima. Državi koja zna naplatiti, ovršiti, disciplinirati običnog čovjeka. Ali koja, kad se suoči s opasnošću, pobjegne u nadležnosti, prioritete i nepredložene mjere. Kriminal ne ovladava državom samo kad kupi političara, suca ili policajca. Ovladava i kad nauči njene mane. Kada zna da je država spora i fragmentirana. Da će se institucije međusobno braniti procedurom. Da će državno odvjetništvo reći kako je podiglo optužnicu. Sud kako mjere nisu bile predložene. Ministar kako će tražiti nadzor. Policija da je učinila svoje. Svi će imati ispriku. Samo Milovci neće imati Luku.
U uređenoj državi kriminalac se boji sustava. U slaboj državi kriminalac „pozna“ državu. I tu ova priča prestaje biti samo o kaznenom pravosuđu. Postaje priča o državi koja kasni. Koja se pojavljuje tek „kasnije“. Nakon ubojstva. Poslije javnog pritiska i medijske rekonstrukcije. Nakon što se više ništa učiniti ne može. Tad je i zabrinuta i odlučna. Najavljuje promjene. Izražava žaljenje. Razumije da nešto nije funkcioniralo. Tad djeluje i ozbiljna je. Samo, ozbiljna nije ona država koja nakon smrti zna održati konferenciju za tisak. Ozbiljna je ona u kojoj takva tiskovna konferencija ne bude potrebna.
Za kraj mi se nameće naizgled udaljen slučaj mlade Španjolke Noelije Castillo od prije neki mjesec. Nije to nipošto ista priča. Prema dostupnom, Noelia Castillo govorila je o seksualnim napadima koji su prethodili njezinu slomu. Nakon pokušaja samoubojstva ostala je paralizirana, trpjela teške kronične bolove bez izgleda za poboljšanje, a nakon duge pravne bitke ostvarila je pravo na eutanaziju. Ne znam što joj je država pokušala pružiti. Ali znam da sve što je poduzeto nije bilo dovoljno da život postane podnošljiv. I zato ovaj slučaj, bez obzira na zakonitost same odluke, otvara neugodno pitanje: zašto su suvremene države često sigurnije u proceduru kraja nego u dugotrajnu, skupu i neizvjesnu organizaciju života?
Pitanje za naše društvo i nije samo pravosudno. Ono je i moralno-političko. U zemlji u kojoj se toliko organizirano „hoda za život“, u kojoj se vjerske, molitvene i političko-aktivističke mreže lako mobiliziraju protiv ideoloških protivnika, bore se za „život prije života“ i onaj „nakon smrti“, vrijedi pitati gdje je ta ista energija kada treba hodati za živote koji već postoje? Gdje su homilije protiv države koja ne štiti mlade od nasilja? Gdje su procesije protiv sustava koji zna moralizirati o životu, ali ga ne zna učiniti sigurnim, podnošljivim i ljudskim? Gdje je njima Lukin život? I život svih Luka koje trebamo i možemo spasiti? Koliko licemjerja! Gdje je, potom, sram politike? Barem nuđenje ostavki, ako već ne zaslužuju biti neopozive? Ne. „Sve će to, o mila moja, prekriti ružmarin, snjegovi i šaš.“ I logika administrativne procedure koja je odgovor na sve.
U Drnišu država nije učinila dovoljno da spriječi smrt. U Barceloni je bila dovoljno uređena da smrt pravno dopusti. Nisu isti slučajevi. Ali postoji mračna srodnost. Moderna država često je najrevnija kad je kasno. Možda je, stoga, najtočnija ona najjednostavnija rečenica. Država je prespora za život, a uredna za smrt.
