Don Kihot našeg doba

Čim me korice knjige ili prvi kadar filma upozore kako se radi o „A True Story“, lijeva obrva se nadigne u upitnik, a kada autor to svoje „djelo biografske fikcije“ naslovi svojim imenom i prezimenom, „Nitko te neće voljeti kao kurva u Lagosu, Romane Latkoviću!“, u čeonoj se šupljini upale četvero oči!

Ne samo zato što iz prve ruke poznam lik i djelo autora, ne poradi toga što sam i sam parče tog životopisa, već zato što, prav za prav, ne vjerujem u istinite priče, u samu mogućnost njihovog postojanja!  Da sad ne filozofiramo o tome što to „istinitost“ jest, ali svakako nije ono što smatramo prototipom priče poput,  recimo, „1001 noći“ ili „101 dalmatinca“, za koje opet ne znamo pouzdano koliko su ih stvarno ispričali Šeherezada odnosno Disney a u kojoj mjeri pripadaju nekom drugom!

Dobro, a true story je oksimoron, no za cijelu priču oko ove knjige, to i nije najbitnije.

Strava i java

Baš kao ni za autora, koji se „nakon života u 14 zemalja i 83 posjećene“ odlučio napisati ovu „razbarušenu kroniku strave i jave koja se tom veličanstvenom apsurdu, našim prolaznim životima, veselo smije u lice“. No nisu li sve bitne knjige, u svojoj konačnici, upravo to, kronike strave i jave, i nije li vječna i jedina tema svih pisaca apsurdnost prolaznosti života, smijali se mi njemu ili rugali, hračkali mu u lice ili pak ronili suze za njim? U čemu je onda posebnost ove knjige, zašto se odazvati pozivu Romana Latkovića pa se, za cijenu „jedne pizze i pivice“, otputit u avanturu čitanja?

Ne samo zbog toga što je, dok sam je ja čitao, 23. rujna 2025. preminula Claudia Cardinale, jedna od najljepših filmskih glumica svijeta, pa, želite li saznati kakve ona ima veze s ovom knjigom, morate doći do epiloga. Dakle, da obavimo marketinšku ulogu ovog teksta,  knjige „Nitko te neće voljeti kao kurva u Lagosu, Romane Latkoviću!“, možete se domoći na linku

https://croamericana.com/lagos.html

(Moj uvezani svitak je unikatan, nedostupan je za posuđivanje, pogotovo ne za Silviu T. koja je sklona takve knjiške raritete gubiti u taksijima Reykjavika!)

Čast i veresija

Ako već, kao niti ostale priče, ni ova nije istinita, ona je barem iskrena, u onoj mjeri u kojoj to svođenje vlastitog života na nekakvih tristotinjak stranica može biti. Oni koji pamte Latkovića iz njegovih riječkih dana, a koji ga nisu uspjeli prepoznati kada se, nakon 28 godina, nakratko pokušao vratiti u grad svoje razbarušene mladosti,  u kvart „s tri kladionice i dvjema mačkama lutalicama koje kopaju po smeću, zajedno s penzionerima i galebovima“, koji je zbog živopisnosti nazvao „Sovjetska Tijuana“, oni koji me već godinama na ulici pitaju „Gdje je Roman, znam li što o njemu?“, evo, upravo u ovoj knjizi mogu sresti pravog Romana Latkovića i družiti se virtualno s njim kad to već nisu uspjeli u životu. Neki će se u knjizi pronaći, bilo imenom i prezimenom, inicijalima ili pak dodijeljenom im metaforom za prepoznavanje kako bi ih velikodušni autor zaštitio od stida i srama, kao oprost i njima i sebi za tajne do groba koje ova knjiga čuva.

No knjiga je knjiga, čast svakome, veresija nikome, pa ni autoru!

Brutalni diktator

Budući da smo rođeni u prošlom stoljeću, te iste 1960. godine, samo će se oni stariji sjetiti novinskog teksta Romana Latkovića objavljenog 8. siječnja 1996. godine u „onom pravom“ Novom listu pod naslovom „Tuđman definitivno pokazao da je brutalni diktator“.  Nakon toga je počela javna i ulična hajka na autora koji je bukvalno morao spašavati živu glavu otišavši u egzil, u Sjedinjene Američke Države, gdje je dobio politički azil. O tome je već nešto pisano na ovom blogu, u tekstu zbog kojeg se još uvijek vucaram po hrvatskim sudovima, pa da se ne ponavljam, one koje to zanima mogu se i sami uvjeriti na:

https://www.brankomijic.com/od-brutalnog-diktatora-do-rodenog-vode/

Iako se voli hvaliti kao pisac knjiga koje nitko ne želi čitati, neka od djela Romana Latkovića nalaze se među 39 milijuna naslova na 1349 kilometara polica Library of Congress u Washingtonu, doduše valja ih potražiti pod autorovim pseudonimom Trygve E. Wighdal. Zašto norveško ime za djela na engleskom, opet će vam otkriti „Kurva iz Lagosa“ ako je se ikako dočepate! No ova je knjiga na hrvatskome jeziku i pisana je u Hrvatskoj u koju se autor prvi put od listopada 1996. godine nakratko vratio, da bi, stavivši točku, ovoga puta svojevoljno, iako ne bezrazložno, otišao opet u egzil. Ne samo zbog svog avanturističkog duha i globtroterskog opredjeljenja, ovo štivo u kojem Roman Latković ima i sukno i škare, kao autor i glavni junak, mnogo toga će nam reći i još više dati naslutiti o njegovom životu.

Stil je čovjek

„Svatko vidi svijet i život samo svojim očima i zato nitko nije u krivu ako se ne slaže s nama, reći će na jednom mjestu.

No, stil je čovjek, ma što o tome mislio Buffon, što se vidi iz rukopisa ove knjige koja je eklektička, baš kao i njezin autor odnosno glavni lik! Od lirskih pasaža preko burleske i eksplozije smijeha koje bi Charlie Chaplin savršeno režirao, do sjete i melankolije filozofiranja o smislu života! Od hrvatskog, preko engleskog, španjolskog, portugalskog i francuskog do jezika interneta! Od glagoljice preko ruske ćirilice do QR kodova!

Kako to funkcionira u praksi, procijenite sami, i vi ste, kao i ja, autonomni čitatelj koji bi štošta autoru sugerirao, možda i promijenio! Budući da sam i sam prozvan kao pravocrtni urednik, iako znam da pisac nije ravnalo, moja bi mentorska sugestija bila da labirint u koji nas se uvlači bude prohodniji za par poglavlja čiji akteri mi se ne uklapaju u ovaj svijet antijunaka u koji nas  uvodi na čelu sa samim sobom! Ovo je knjiga marginalnog pisca kojeg nitko ne čita pa su, zahvaljujući tom blagoslovu, oni s margine života konačno dobili priliku uskočiti u prvi literarni plan. Ovo je knjiga onih po kojima se ništa neće zvati i kojima se, baš kao i autoru, koji vam ostavlja mogućnost da „Kurvu iz Lagosa“ preporučite Nobelovom komitetu, živo fućka za to!

Uostalom, i ovaj tekst izlazi „Na margini“ gdje sam i sam, kako na novinskoj, tako i životnoj, proveo dosta vremena, i nemam ništa efikasnog protiv nje, margine! Dapače!

Majstor capoeire

„Jaki žive. Slabi pišu“ – citira autor Samozaklanog kuma Nešicu kojeg u svoj njegovoj veličini i punini baritona uskrsava ova knjiga kao i mnoge, meni nepoznate i nikad viđene ljude koje sada osjećam kao prijatelje. Jer, baš kao ni pisac, ni čitatelj nije ravnalo, još manje papiga, iako me kao urednika koji njurga dočekao odmah iza ugla ubojitom elegancijom majstora capoeire:

A to što Milivoj Solar zaključuje da je roman zapravo „književna vrsta nejasna imena, neodređena porijekla neutvrđenih uzora i nesigurna kontinuiteta“, jel’ to nema veze? Nedostaje mi raffinement, predmnijevam. Svileni šal oko vrata i lažne naočale od kornjače, one što ti lice rade pametnim, i jakna od tweeda.

I tako smo od Claudije Cardinale došli do teorije književnosti, nema više ni profesora Milivoja Solara, kojeg spominje ova knjiga, ni Alda Paquole, a bogami ni Ranka iz Vilinske Istre.

Bistri Vitez

I tako stigosmo do romana o Romanu, do romantičnog hidalga na čije me avanture asocirala ova knjiga. Don Kihota je u njegovo skitničko viteštvo vodio ideal ljepote i plemenitosti dame koju nikada nije vidio, Dulcinee del Toboso, koju je izmaštao na temelju predloška, neugledne seoske djevojke iz svog susjedstva. Romana je ideal žene odveo u globalnu i širokopojasnu potragu i, baš kao pravi vitez, umalo je svoj život položio braneći nečiju čast, poput onih maloljetnih i zlostavljanih djevojčica u Meksiku i Brazilu.

Bistri Vitez od Manche u avanturu kreće jašući na svojoj kolibi Rocinante, Neokrunjeni kralj sobice u stanu br. 9 na adresi G. Duella 2 putuje svijetom na plećima Herberta, svog Mercedesa 500 S koji je nakon tisuća i tisuća kilometara i milja na kraju izdahnuo u Rijeci. Don Kihota prati Sančo Pansa na magarcu, Roman je samom sebi i Don Kihot i debeli lukavac koji na put kreće jer se želi obogatiti, a nerijetko ispada i magarac! Pa zove Tadijanovića u pomoć: „Nosim sve torbe, a nisam magarac!“

Možeš misliti, nasmijali bi se Pacov, Thiago, a pogotovo Humberto koji ga je pokrao neusporedivo više od kurve iz Lagosa koja je zaslužila naslov knjige!

Očajne duše

Miguel de Cervantes y Saavedra za svog je suverena, kralja Filipa II. otišao ratovati i u slavnoj bitki kod Lepanta, 7. listopada 1571. godine, u kršćanskoj floti u kojoj su najbrojniji bili Hrvati, i ostao bogalj. Potom je pet godina proveo u berberskom, gusarskom zatočeništvu, a kada se vratio i svog Kralja zamolio za mjesto činovnika u Americi, tom „općem pribježištu svih očajnih duša“, ovaj je toj odbio! Cervantes mu se osvetio na Filipovom posljednjem ispraćaju, upavši u katedralu u Sevilli i mrtvacu svašta izdeklamirao. Roman Latković u Ameriku je otišao nakon što je još živom Kralju Horwatske Državetine javno sasuo u lice da je brutalni diktator da bi ga HDZ-ovi dvorjani napali toljagama, buzdovanima i arkebuzama!

I davno nakon smrti mrtvi mu se Tuđman osvećivao, govori nešto o tome i ova knjiga, pokvarivši mu posao s Oscarovcem Brankom Lustigom. Da dotični kao pokojnik postaje sve brutalniji, da se strah od duha širi Hrvatskom, svjedoči i aktualno Ministarstvo kulture i medija RH koje je odbilo financirati objavu ovog djela, unatoč pozitivnoj recenziji prof. dr. Lade Badurine s Filozofskog fakulteta u Rijeci.

Prljavi Harry

U svom uzaludnom pokušaju da s istom namjerom ministrici Nini Obuljen–Koržinek pojasnim zašto bi Latkovića trebalo potpomoći da se vrati kući, u popratnom sam tekstu napisao:

Osim literarnog potencijala i književne vrijednosti predlažemMinistarstvu kulture i medija RH da podrži objavljivanje ovogarukopisa i zbog same činjenice da se ovim romanom Roman Latković nakongotovo tri desetljeća vraća u kulturni prostor hrvatskog jezika, čijije aktivni sudionik bio u svom književnom, publicističkoom inovinarskom djelovanju s kraja osamdesetih i početkom devedesetihprošlog stoljeća. Nisu to česti slučajevi i rijetki su primjeri da se autori nakon takodugog izbivanja vraćaju materinjem jeziku i kulturnom ambijentu ukojem su ponikli, a upravo “Nitko te neće voljeti kao kurva u Lagosu,Romane Latkoviću” potvrđuje, i literarno i jezično, pa onda ikulturološki – s pravom.

Budući da ni nakon sadašnjeg čitanja cjelovite knjige nisam promijenio svoj prvobitni stav, još i ovaj dio:

Latković u svom rukopisu ne krije svoje književne i životne uzore, sve one koji su gasvih ovih godina formirali u autora čija je originalnost nesporna. Sveje u ovom tekstu ujevićevski i bodlerovski opijeno poezijom, vinom ikrepošću, tu se čuju zvuci i skladanje kompozicija Mannovog “DoktoraFaustusa”, Kafkina besperspektivnost je konstantna, baš kao iSartreova mučnina, dok se autor, poput Krležina Filipa Latinoviczasuočava s povratkom u rodni kraj.Kada bismo u kontekstu cjelokupnog književnog stvaralaštva RomanaLatkovića sagledavali ovaj njegov najnoviji roman, onda bismo ga moglidefinirati kao njegov opus magnum, ono što je “Pod vulkanom” značioengleskom književniku  Malcolmu Lowryu.

Bit će da su Tuđmanova dječica umirala od smijeha na opus magnum, jedini njihov kulturni argument je .44 Magnum.

Antiheroj

Don Kihot je bio antiheroj svog doba, Roman je antiheroj našeg doba! Piše, a nitko ne želi čitati to što piše! Unatoč tome, Amazon ga cenzurira i zabranjuje njegove knjige! Avantura je za Don Kihota bila žudnja, cijeli život Romana Latkovića jedna je velika avantura, a ponajveća njegova žudnja je ona za pisanjem. I kakve god bile „dvojbe pisca kojeg nije volio nitko osim kurve u Lagosu“, on svoju misiju nastavlja dajući za pravo svakoj svojoj riječi u ovoj knjizi:

Namjera mi je i da se pročistim od života koji mi je bio i pomalo naporan, sve to visi u meni, nada mnom, kaotično i ludo i treba mu, tom životu, mala katarza dok ne vidim što mi je zapisano u zvijezdama.

Na koncu, jedino što je istinito u pričama, jedino što drži vodu svake „true story“ i što ostaje kao nepobitna činjenica je pouka. Kada Don Kihot napušta skitničko viteštvo, tvrdeći da je sve što je radio radio jer je bio lud, u trenutku kada odustaje od potrage za svojom zvijezdom, on umire. Ubijajući ga Miguel de Cervantes čitatelju želi naprosto reći da bez takve „ludosti“ život više nema ni cilja ni smisla. A još manje literatura!

Istinite priče

Ako vam se nakon čitanja ove knjige učini da je to sve bila samo nepotrebna ludost autora, koji je ujedno i glavni lik svoje „istinite priče“, siguran sam da je Romanu Latkoviću jasno što mu je činiti.  Ustrajati i ustrajavati u „ludosti“ i nije najgore što nam se može dogoditi, kaže naravoučenije romana nad romanima, Don Kihota.

Jer, pisati se mora, ploviti baš i ne, ako nisi Miguel de Cervantes pa grozničavo hrliš u najslavniju i najkrvaviju pomorsku bitku u povijesti čovječanstva, onu kod Lepanta.

I tako smo stigli do kraja. C’est fini! Još samo da Roman nazdravi s Brianom Sweeneyjem Fitzgeraldom…