“Problem tvoje pozicije je”, u jednom od naših vječnih razgovora o pisanju odjednom je rekao moj bližnji, “taj da nisi ni jedno ni drugo. Potječeš od siromašnih radnika, ali ne možeš reći da si svojim intelektualnim radom baš osigurana. Nisi doseljenica, a nisi ni Slovenka”. Tako započinje esejistički roman “Zašto ne pišem” (izdanje naklade Ljevak u prijevodu sa slovenskog Anite Peti-Stantić) spisateljice Dijane Matković u kojem na gotovo 350 stranica upravo razlaže različite aspekte te svoje pozicije. A ona je, na početku knjige, u najkraćem, takva da se nakon studija i rada u medijima i kulturi iz Ljubljane morala vratiti u selo iz kojeg je puno godina ranije pobjegla i pokušava pisati. Taj “pokušaj” je rezultirao odličnim hibridom autofikcijskog romana i sociološkog eseja.
U knjizi se isprepliće nekoliko tema među kojima su dominantne pitanje klase i (ne)mogućnosti pisanja. Što je u socioekonomskom smislu potrebno da bi se moglo pisati? Ili, tko uopće može pisati?
Naivno bi bilo misliti da zbog javno dostupnog osnovnog obrazovanja i zbog postojanja javnih biblioteka svi raspolažemo jednakim pristupom javnosti i umjetničkom stvaranju. Onima koji su odrasli u višim klasama su roditelji često čitali prije spavanja, imali su kuće pune knjiga, afinitet za umjetnost, roditelji su ih vodili putem obrazovanja kakvo su i sami prešli i tako dalje, što znači da su im dali sve alate za kretanje po tom svijetu umjetnosti, dok se u nižim radničkim klasama gaji kult fizičkog rada i tjelesne snage kao kompenzacija za sve bonitete koje nemaju.
Dakle, netko tko dolazi iz niže klase mora sam naći put do stvaranja, što je u slučaju pisanja lakše nego ako želiš postati balerina, pijanista i slično, jer bi te onda već morao netko voditi na skupe tečajeve. Zbog toga u sferi umjetnosti, gdje nas, prema slovenskim i UK istraživanjima, ima samo oko 15 posto iz nižih radničkih klasa, najviše ljudi iz tih klasa piše, jer pisanje ne zahtijeva posebnu opremu i skupe tečajeve.
S tim stvari još nisu ni približno jednakopravne – da bismo se mogli predati stvaranju, moramo imati vremena za to, što znači da moramo biti slobodni od drugih poslova kojima plaćamo stanarinu i druge troškove. Najlakše, dakle, pišu oni koji su od roditelja dobili nekretninu, koji ne moraju razmišljati kako će preživjeti. Strah od toga kako ćemo preživjeti nas postavlja u stanje u kojem također nemamo mentalnog prostora za igru i stvaranje.
Ljudi koji su u djetinjstvu živjeli u nasilju siromaštva često pate i od tjeskobe, depresije, sindroma varalica itd., što predstavlja nove prepreke za stvaranje, a možda i osnovno funkcioniranje. To je kao da imate kompjuter kojem u pozadini rade programi koji ga usporavaju. Kao što je rekla Kraljica iz “Alise u zemlji čudesa”: Ako želiš ostati na istom mjestu, moraš trčati najbrže što možeš. Ako želiš doći negdje drugdje, moraš trčati dvaput brže. A to je nemoguće, naravno. Klase i njihove prepreke, usprkos tome što nam govori dominantna ideologija samoostvarenja, itekako postoje. Za sebe volim reći da sam greška u sistemu, a ne pravilo djelovanja.
Literatura nam se generalno politizirala
Pišete i o klasnom sramu. Pretpostavljam da nije bilo lako o tome pisati – u knjizi, recimo, prvi put javno navodite da ste išli u srednju trgovačku školu, jer vas je bilo sram govoriti o tome?
Statistike dokazuju da su u jednoj gimnazijskoj generaciji skoro sva djeca iz viših klasa, možda je jedna osoba iz niže, dok je u tehničkim i strukovnim školama situacija obrnuta. Djeca iz nižih klasa koja se nekako probiju do gimnazije – možda tako što je marljivost njihov način kontrole svijeta nasilja u kojem ne mogu ništa kontrolirati – moraju proći i proces potpune transformacije.
Kao što piše Didier Eribon u “Povratku u Reims”, mi se tek moramo naučiti kako učiti u školi, kako mirno sjediti u klupi, slušati autoritet, regulirati emocije. To je mnogima iz nižih klasa veliki izazov, često su to “neposlušna djeca” koja su izbačena iz školskih sistema. Ja sam bila jedna od tih “neposlušnih” i promijenila sam četiri srednje škole, da bih na kraju išla u večernju. Srećom, postoji socijalni korektiv koji se zove “maturalni tečaj” zahvaljujući kojem nakon godinu dana pripreme možeš polagati maturu pa sam tako mogla studirati komparativnu književnost, gdje sam na kraju bila među najboljima u generaciji.
Ali, da, u meni je dugo postajao taj sram da će drugi misliti da možda samo nisam bila “dovoljno pametna” pa sam zbog toga išla u trgovačku školu. Eribon je, na primjer, rekao da mu je bilo lakše priznati da je gej nego da dolazi iz radničke klase. Siromaštvo i sve što iz njega proizlazi želimo sakriti, siromaštvo nije seksi, dok biti gej, to je već druga priča. Najteža je, naravno, dvostruka obilježenost – biti gej iz niže radničke klase.
Pisala sam još kao dijete. Možda je bio presudan knjižničar u osnovnoj školi koji je prvi sa mnom razgovarao kao s legitimnom osobom čije mišljenje vrijedi
Kao i Eribon, napisali ste knjigu koju vaša majka neće pročitati. Imali ste i dvojbu smijete li pisati o njezinom životu bez njezinog pristanka. Kako ste to razriješili?
Pa… nisam razriješila. Taj me problem i danas muči. Pokušavala sam pisati etično o svojoj majci, a da u isto vrijeme bude i literarno dobro. Kako god, mi ne pišemo da bi naše knjige čitale naše majke, nego da bi njihove i naše pozicije učinili vidljivima onima koji govore da klasna podjela društva ne postoji.
Zapažate li promjene u regionalnoj književnosti u vezi tematiziranja radničke klase? Pogotovo u poeziji ima sve više autorica i autora koji pišu o neimaštini u kojoj su odrastali.
Da, kod nas se počelo objavljivati dosta romana o problemu stanovanja, o obiteljskom nasilju i brojnim problemima manjina. Literatura nam se generalno politizirala, što je dobrodošlo. Ideja da bi politika i umjetnost trebale stajati svaka na svojoj strani je došla od buržoazije. Čini mi se, ipak, da ti romani koji se bave socijalnim temama dolaze s nešto zakašnjenja.
Pratimo ponovni uspon fašizma, stvara se fašistička internacionala, provodi se genocid, sve frekventnije su i prirodne katastrofe… Mislim da blizina katastrofa treba promijeniti sve estetske i etičke odluke kod pisanja i drugog javnog djelovanja. Šta znače male socijalne reforme kad se bliži kraj svijeta kakvog smo do sad poznavali? Ne baš ništa, ali ne ni dovoljno. S tom mišlju bismo mogli promatrati i programe rijetkih preostalih lijevih stranaka.
Kako vidite funkciju jezika u svom pisanju? Rekla bih da je i vaš jezik u otporu prema literarnom establišmentu.
Tu slijedim misao Jamesa Baldwina, kao i stavove Aleksandra Hemona i drugih koji vjeruju da jezik mora biti nositelj našeg iskustva, da ga moramo izazvati, pomaknuti iz sfera u kojima smo navikli da funkcionira, mora zvučati kao što zvučimo i mi sami te da svojim postojanjem u literaturi možemo mijenjati jezik i njegova pravila.
Ja sam transklasna
Odrastali ste u – kako je to u svom eseju nazvala Antonela Marušić – kući bez knjiga, a već ste s 18 godina u prčvarnici, kako zovete birc u kojem ste radili, organizirali književnu večer. Otkud kod vas taj poriv prema književnosti i pisanju?
Teško je to objasniti, nemam sve odgovore. Pisala sam još kao dijete. Možda je bio presudan knjižničar u osnovnoj školi, koji je prvi sa mnom razgovarao kao s legitimnom osobom čije mišljenje vrijedi. Primijetio je da volim čitati pa smo razgovarali o knjigama, pisanju, životu. Dao mi je pozitivnu potvrdu – što inače u svojoj okolini nisam dobivala – da znam pisati i razgovarati o knjigama pa sam išla u tom pravcu.
Da, s 18 godina sam organizirala književnu večer u prčvarnici u kojoj sam radila, i koja je uglavnom bila prazna. Vlasnica mi je to dozvolila jer smo dijelile činjenicu da nijedna od nas nije imala što izgubiti. Na dan književne večeri je birc prvi put bio pun, došli su i lokalni mediji koji su se raspisali o mlađoj književnoj sceni. To je bilo moje prvo uključivanje u književnu javnost do kojeg je došlo jer sam tada u gimnaziji išla na tečaj za maturu, a gimnazije imaju časopise, drugačije nego strukovne i tehničke škole.
U takvom sam časopisu našla kratke priče Nejca Gazvode pa se odlučila organizirati taj događaj. Gazvoda je godinu kasnije dobio nagradu Fabula za najbolju zbirku priča s kojom je pobijedio čak Dragu Jančara. Tad sam već pokrenula studentski časopis pa su se mediji raspisali i o “glasu generacije koja dolazi”. Ne mogu vam objasniti odakle energija i odlučnost za to. Možda i zbog toga što nisam imala plan b.
Mislim da blizina katastrofa treba promijeniti sve estetske i etičke odluke kod pisanja i drugog javnog djelovanja. Šta znače male socijalne reforme kad se bliži kraj svijeta kakvog smo do sad poznavali
Klasna podjela danas više nije tako jasna jer su se preokrenuli neki od temeljnih postulata kojima se određivala klasa. Recimo, zanimanje, pa ni obrazovanje, više nisu nužno odrednice klase. Kojoj klasi vi danas pripadate?
Zapravo su stvari još gore nego što su bile. Kad su moji roditelji za vrijeme Jugoslavije došli u Sloveniju, čekao ih je redovan posao u tvornici, stan, ljetovanje, mogućnost stvaranja nekog stabilnog života. Onda je došla tranzicija koja je te tvornice uništila, a radnici koji danas dolaze u Sloveniju su uglavnom sezonski, prekarni radnici koji nemaju nikakvu stabilnost i mogućnosti kakve su na početku imali moji roditelji.
Dakle, razlike između klasa su se nezamislivo povećale. Istina je da je danas u prekarni rad gurnuta i urbana srednja klasa te da se ta srednja klasa počinje raspadati, ali ne smijemo zaboraviti da ta klasa i dalje uživa u privilegijama nekretnina i raznih oblika socijalnog i kulturnog kapitala. U vezi pitanja kojoj klasi pripadam: ja sam transklasna, kao što bi za nas rijetke koji smo se rodili u jednoj klasi i prešli u drugu rekao Édouard Louis. Nisam niža radnička klasa, a nisam ni dio buržoazije. Stojim između, što nije loša pozicija za promatračicu društva.
Dobra strana spisateljskog i novinarskog posla je u tome što ti omogućava da se stalno krećeš između različitih klasa. Popodne te neka ambasada pozove na fensi ručak sa stranom spisateljskom delegacijom, a navečer sjediš na asfaltu ispred kluba na Metelkovoj i s kolegama pričaš o strahu da taj mjesec nećeš dovoljno zaraditi. Kao što znamo, naša su tržišta premalena da bi se od stvaranja moglo živjeti pa je pitanje ekonomskog nadilaženja klase suvišno.
Kao i viša klasa imam nešto socijalnog i kulturnog kapitala, što je u ovom trenutku dovoljno da mogu u javnosti raditi što želim. To je velika sreća i odgovornost. Ono što sam dobila od niže radničke klase je vjerojatno određeno buntovništvo zbog nepravedne podjele društvene moći, što kroz odrastanje osjećaš na vlastitoj koži pa razviješ osjećaj za “realno”. Voljela bih vjerovati da sam malo tog buntovništva naslijedila i od svog oca, koji je za vreme tranzicije vodio štrajk radnika tvornice koju su preuzeli tajkunski oportunisti.
Ono što sam dobila od niže radničke klase je određeno buntovništvo. Voljela bih vjerovati da sam malo tog buntovništva naslijedila i od svog oca, koji je za vreme tranzicije vodio štrajk
Za sindrom prevarantice, za koji navodite da vam se javlja kod gotovo svakog teksta koji pišete, bih rekla da također može biti transklasni i prvenstveno rodni. Žene puno češće sumnjaju u svoje sposobnosti i strahuju da će se osramotiti. Kako se s tim borite i osjećate li se manje “prevaranticom” nakon uspjeha “Zašto ne pišem”?
Naravno, o toj dvostrukoj obilježenosti – klasom i rodom – na više stranica pišem u knjizi. Nisam naslijedila biblioteku u kojoj je tako puno velikana svjetske umjetnosti i tako malo velikanki. Također smo drukčije socijalizirane. Naše je da šutimo i pratimo pravila koja su napisali muškarci. Počinjem misliti da sindrom prevaranta i prevarantice ima svaka osoba sklona razmišljanju i osjećanju svijeta oko sebe. Osjetljiva osoba nema nikakvog razloga za samopouzdanje, tako nekako je smatrao i Dostojevski.
Mejnstrim mediji ne služe zajednici
Nakon što vam je izašla prva knjiga bili ste meta, kako to nazivate, javnog trešinga, i to od dotadašnjih prijateljica. O čemu se zapravo radi?
Stvar je u tome da patrijarhat utječe i na žene. Čak i u feminističkih krugovima, kao što je u tekstu “Trešing: tamna strana sestrinstva” pisala Jo Freeman. Svaka zajednica na kraju pokupi dominantne dinamike djelovanja društva. Pošto žene osjećaju represiju, moraju to u nešto kanalizirati, a znaju da muškarce nije pametno napadati pa napadnu kolegicu u kojoj vide aktualizaciju nečeg za što misle da bi i same mogle jednako dobro napraviti. Tako sam umjesto kritika knjige od takozvanih kolegica dobila loše zapakirane lične napade iza kojih je stajala potreba da me maknu sa scene.
Pišete da od takvog trešinga ostaje strah što će se dogoditi nakon objave nove knjige i glas u glavi koji poručuje da je možda bolje šutjeti, ne isticati se, da vas ne bi javno ponižavali. Očito niste poslušali taj glas. Je li se išta ružno dogodilo, kakve su bile reakcije?
Ništa ružno se poslije objavljivanja zadnje knjige nije desilo. Možda neke minorne stvari o kojima zbog količina pohvala nema smisla govoriti. Knjiga je bila jako dobro prihvaćena pa su vjerojatno “kolegice” ocijenile da me nije mudro napadati. Jedna od tih nekadašnjih kolegica se i ispričala za to što se tad dešavalo. Nisam ja tu neka žrtva. Poslije nekog vremena sam se pokupila – mada je dugo trajalo – i nastavila s pisanjem, ali takvo ponašanje drugima signalizira da je bolje da šute ili će biti javno napadnute. Trešing, dakle, djeluje kao način nadzora društva u kojem određene osobe žele dominirati. Nikad ne smijemo ušutjeti. Kao što je rekla Zora Neale Hurston: ako šutimo o svojoj boli, ubit će nas i reći da smo u tome uživali.
Surađivali ste s raznim važnim slovenskim medijskim redakcijama. Zašto ste napustili mejnstrim novinarstvo?
Pogledajmo na primjer nedavno objavljeni broj Dela: objavili su tekst o tome kako je transformacija tvornica iz proizvodnje automobila u proizvodnju oružja “dobra prilika za biznis”. Dakle, imamo novinare i urednike koji bez problema o oružju govore kao o bilo kojem drugom proizvodu, kao da to oružje neće netko držati u rukama, a netko stajati na drugoj strani. Da ne spominjemo da radnik koji proizvodi oružje može imati moralni problem. Prvi razlog zbog kojeg tako pišu jest da ne zamišlju sebe ni u jednoj od tih uloga.
Drugi je taj da mejnstrim mediji ne služe zajednici, već kapitalu. Većina novinara je uostalom navikla živjeti s kognitivnom disonancom – podržavaju interese vlasnika svog medija i pišu kontra interesa vlasnika drugog medija, a nama to prodaju kao proizvodnju politike. Radila sam uglavnom na području kulture, a to nikog ne zanima i sve je OK dok se ne miješaš u njihove interese. Funkcija kulturnih rubrika u medijima je punjenje prostora između interesnih objava i oglasa. A i, kao što znamo, buržuji, a oni su gotovo još jedini koji čitaju štampane medije, vole se osjećati kulturno, bolje od “glupih” radnika i obrtnika koji novine i časopise ne čitaju. To bi značilo da pišem o književnosti, a na sljedećoj stranici je tekst o tome kako je proizvodnja oružja dobar biznis. I da služim potrebi buržoazije da se osjeća superiornom.
