Oligarhija ne nastaje revolucijom. Dolazi normalizacijom ideje da je šutnja razumna. ‘Meni je dobro’ najopasnija je izjava našeg vremena
„Bio sam rob
Neobičan oblik ljudskog stvorenja
Oko mene otrovno cvijeće raslo je svuda
Crnog sam đavla ugrizo za muda“
Goran Bare
Često razgovaram sa studentima. Radno i socijalno pravo nudi teme za aktivizam. No sve više studenata govori kako ih ne zanima angažman oko društvenih i političkih pitanja. To je, kažu, „gubitak vremena“. I ne govore to olako. Stav im je čvrst, izgovoren mirno. Kao da su uračunali omjer uloženog i dobivenog.
Studenti su brutalno iskreni. Jer ako je politika tržište na kojem elite trguju utjecajem, pozicijama i zaštitama, a pojedinci, građani i birači nemaju pristup ni utjecaj, tada je povlačenje racionalna posljedica. Ne slabost karaktera. Demokracija na papiru jest jedno, stvarna moć drugo. Bez nje tek si promatrač. A promatrač s vremenom zašuti. Dosadi mu.
Na seminarima – recimo, o zdravstvenom osiguranju – dotaknemo se i promašaja. Nije ih teško zamisliti. Kad spomenem afere, često doživim odustajanje: „Što me briga. Završit će kao i s Berošem. Umjesto da ga proglase krivim, zaposle ga u bolnici.“ Nije izmišljeno, citiram mlade, buduće pravnike. I nije ta rečenica izraz neznanja. Nažalost, mračna je to dijagnoza našeg društva. Ona pretpostavlja da sankcija nije pravilo, već iznimka. Da je odgovornost sporadična, a sustav zatvoren.
Ne živimo u prostoru političke strasti. Naša je zajednica društvo političkog umora. Hrvatska je svijet apatije. Ona je državna „religija“. Demokracija je formalan sustav glasanja, no u biti dominira pasivnost. I, ne bez razloga, ljudi se ne povlače zato što im je svejedno. Već jer su naučili da glas i stav nemaju posljedice. Ni utjecaj.
Psihologija poznaje „naučenu bespomoćnost“. Nakon ponovljenih iskustava akcije bez rezultata, pojedinac prestaje i pokušavati. Čak i ako se okolnosti promijene. Problem nije lijenost, već iskustvo besmislenosti. Ako se svaki put pokaže da se ništa ne mijenja, tad je racionalno povući se.
Problem, jasno, nije generacijski. Već strukture društva. Ako su kanali utjecaja zatvoreni, centri odlučivanja koncentrirani, odlučuje se u uskim krugovima. Sudjelovanje postaje simboličko. Michels je još početkom prošlog stoljeća oligarhizaciju prozvao najopasnijom bolešću institucija. Svaka zajednica razvija tendenciju zatvaranja i koncentracije moći. Stranke se profesionaliziraju, centraliziraju. Vodstvo postaje neprobojno. Pojedinac glasa, no ne osjeća da išta može promijeniti. Nastaje jaz formalnog načela demokracije i njenog realnog funkcioniranja. Ako se tom jazu doda političko tržište na kojem se pregovara između onih koji već imaju resurse i pristup, biračko tijelo ostaje izvan prostora stvarnog utjecaja. Uloga mu se svodi na potvrdu već odlučenog. Za to ne trebaju teorijske rasprave. Malodušnost je dovoljna.
Hrvatski građanin nije politički nepismen. Politički je obeshrabren. Brojke potvrđuju ove tvrdnje. Hrvatska ima nisku stopu izborne izlaznosti. Mladi se tu ističu. Apstiniraju. Istraživanja pokazuju da demokraciju doživljavaju kao „privid“, politički sustav odlučen. Začaran je krug apatije: negativno mišljenje o politici vodi neuključenosti, a ona produbljuje negativno mišljenje. Nije slučajno. Već strukturalni deficit.
Demokracija s greškom. Forma je očuvana, no ispražnjena od energije. Procedura postoji, no učinak izostaje. Politička drama se odvija, ali sankcija nema. U takvom prostoru građanin ne mora znati teoriju. Dovoljno je primijetiti kako se odgovornost rasteže, moć reproducira.
Skandali rijetko proizvode političku odgovornost. Moć opstaje. Izbori su ritual, no nisu prijelomni događaj. Simptom je to najveće opasnosti za demokraciju, tren kad pojedinac prestaje vjerovati da angažman ima smisla. Ne zato što promjenu ne želi, već jer ne vidi mehanizam kroz koji bi se ostvarila.
Sve se zbiva u svijetu snažne polarizacije. Podjele, svađe i sukobi dominiraju. Identitetski izbori stoje poput barikada. Bijes, ogorčenost, prijezir jačaju. No ne prelaze u građansku energiju. Polarizacija proizvodi buku, no ne vodi sudjelovanju. Imamo najbučniji javni prostor u povijesti no politički diskurs je tih. Bijes je individualan, ali promjena zahtijeva strukturu. Bez toga emocije su samo „potrošna roba“ društvenih mreža.
Identitet, emocije, uvjerenja, jezik, tradicija višedimenzionalni su izrazi afektivne polarizacije. Ona postoji u našem društvu. No izostaje povjerenje u institucije, vjera da organizirani odgovor može mijenjati svijet. Bez toga sudjelovanja nema. Nema ni pritiska. Onog koji bi donio promjenu.
Iscrpljujuć je demokratski život u iskrivljenom i kontaminiranom informacijskom okolišu. Problem nije u količini informacija, već u njihovoj političkoj funkciji. Skandali se izmjenjuju, indignacija nastaje i nestaje, no ishod izostaje. Sve izgleda dramatično, ali malo toga proizvodi stvarnu odgovornost. Bijes je najjeftinija politička valuta. Emocije se proizvode brže no sankcije. Građanin postaje navijač u beskrajnoj seriji epizoda bez završetka. Umjesto sudjelovanja ostaje umorni konzument političkog spektakla.
Dva su temeljna ventila nezadovoljstva. Odlaziš ili dižeš glas. Teže se boriti. Stresnije je i skuplje. Odlazak je lakši. A u nas nacionalni obrazac. Doslovno, kad se iseljavamo. Metaforički, kad napuštamo javni prostor. Moji studenti nisu otišli iz Hrvatske. Još. No vjeru u politiku su napustili.
Sad o moralnoj dimenziji. Kad mnogi odustanu, radi se o kolektivnom pranju ruku. „Imamo zakone i institucije, neka rade svoj posao.“ Formalno stoji. Procedura teče. No odgovornost se delegira do točke nestanka. Svi peru ruke. Nitko ne preuzima teret javne odgovornosti. Apatija prelazi i u moralni stil.
Apatija nikad nije neutralna. Ona uvijek koristi onima koji moć već imaju. Kad se većina povuče, manjina učvršćuje položaj. Sustavi ne propadaju samo silom. Propadaju i tišinom. Oligarhija ne nastaje revolucijom. Dolazi normalizacijom. Normalizacijom ideje da je sve isto. Da se ništa ne može promijeniti. Da je šutnja razumna. „Meni je dobro“ najopasnija je rečenica našeg vremena. Nije samo osobna izjava. To je politička doktrina osobnog komfora. U tom trenutku javno prestaje biti zajedničko, a postaje teret. Korupcija prestaje biti sablazan, postaje kulisa. Iza koje se odlučuje.
Što je izlaz? Treba biti realan. Demokracija nikad nije savršena. Nije utopija, već zbilja sukoba interesa. Upravo zato mora proizvoditi odgovornost. Ako sankcija izostaje, ako kontrola postoji samo na papiru, tad ne govorimo o nesavršenoj demokraciji. Već o sustavu koji sam sebe štiti.
Izlaz nije u pozivima na buđenje, već u jačanju mehanizama odgovornosti. Brzoj i izvjesnoj sankciji. Institucijama koje reagiraju. Transparentnosti koja nije samo formalna. U organiziranju koje nije samo digitalno, već stvarno.
Demokracija nije pojedinačna disciplina, već kolektivna praksa. Bez sindikata, udruga, lokalnih inicijativa nema energije. Bez organiziranja nema pritiska. Bez pritiska promjene. Demokracija nije samo pravo glasa. Ona je i navika zahtijevanja. Kad prestanemo zahtijevati, prestajemo biti građani. Ne zato što nam je pravo oduzeto, nego zato što smo ga prestali koristiti.
Studenti možda i jesu u pravu. Da, angažman danas jest frustrirajući. Promjene su, ako se i dogode, spore. I slabe. Glas, borba, aktivnost često ostaju bez učinka. No alternativa je gora. Transformacija građana u promatrače. Objekte. Društvo postaje kazalište, sustav u kojem publika komentira, ali ne odlučuje.
Hrvatska je sve više „beskvasno“ društvo. Republika pasivnih. Aktivnih samo na društvenim mrežama. Nečujnih na biralištima i ulicama, u učionicama i kafićima. Glasni u komentarima, tihi u institucijama. Ogorčeni u privatnom, suzdržani u javnom životu. Demokracija tišine društvo je koje živimo, stvarnost koju prihvaćamo.
Ako postoji pitanje koje vrijedi postaviti, ono nije jesu li građani apatični. Pitanje je kakav smo sustav gradili kad je apatija postala razumna politička pozicija. Jer šutnja koja se normalizira, ne vidi ni demokraciju koja propada. Navika vlastite praznine polako ogluši građane. Potom i oslijepi.
Demokracija može završiti u apatiji. No uz apatiju demokracije nema. Postoji samo političko tržište bez javne kontrole. Izbor je pritom jednostavan. I neugodan. Ili ćemo riskirati frustraciju sudjelovanja, sporu promjenu i neizvjesnost borbe. Ili se naviknuti na degradaciju. U kojoj ne odlučujemo, već potvrđujemo uspostavljenu moć.
Apatija je razumljiva. Ali demokracija bez zahtjeva prestaje biti demokracija. Postaje sustav koji se održava sam. Koji više nikom ništa ne duguje.
