U plesu boja, u šutnji kamenjara, u jutrima koja se tek odvajaju od  sna, na mjestu koje i Bog pozdravlja izdaleka, žive otočani.

U svom mikrosvijetu, u onom istom svijetu koji nije u stanju svojom čarolijom zadržati čovjeka gledajući Mediteran iz njega  sama.

Nekada je Tamo živjelo 10 000 ljudi.

I Karuza, u prologu o jednom trajanju jedne ljepote,  ovim pričama, riječju, suprotstavlja se umiranju.

Iznikao i sam iz otoka, glasnogovornik otočke populacije, dodiruje kamen, ljepotu i samoću, i ne govori, a kaže kako i ovi malobrojni, čijoj manjini pripada i sam, ne mogu izdati tu slobodu, i ne mogu otići.

Izolirani, jače usmjereni jedni na druge, žive na kopnu izraslom iz plavetnila čiji je vlasnik samoća.

I oni tu sudbinski pripadaju. I svaki od njih, poput zle kobi ili spasa raspolovljen je željom za otići i željom za ostati.

Njihovi pogledi razapeti su između zemlje na kojoj stoje i daljine koju vide.

Znaju da griješe kao ostaju i znaju da griješe kad odlaze.

Mnogo je onih koji su pobjegli iz raja… trajektom, koji ne gleda nikoga i vidi svakoga…

I žive u Zagrebu sa svojim otokom u džepu.

I vremenom, postaju svjesni kako bi puno toga veliki gradovi mogli naučiti od malih mjesta… mogli naučiti puno toga o pripadanju… o slobodi… o ljubavi.

Jer, oni uče more i brodove da im budu prijatelji.

Oni u vrijeme juga otok pretvaraju u kopno, jer, brod neće ni taj dan pristati.

Oni žive zakone prirode.

Oni znaju kako je izlet s kopna na otok i izlet iz samoće u samoću.

Oni su na otoku samo ispupčenom silinom njihova kopna odvojeni od drugog svijeta.

A oni, oni davni, koji su svoje kopno boljeg svijeta potražili jednom u trenutku slabosti ili iznimne snage u Americi ne mogu nositi ono što su donijeli.

Brzina dana koji se smjenjuju otima im sedefaste uspomene.

I dolazeći, i vraćajući se  iz svijeta koji nikada nije bio njihov, vraćaju se u svijet koji sada nije njihov.

Traže utjehu u stvarima koje se nisu promijenile, nekoga po kome će znati da su se vratili.

I njihova priča zapljuskuje se nostalgijom i čekanjem. I mrvi se. I ponire u plavetnilo. I odlazi.

U toj razmjerni života izgubili su ili spoznali kako je tamo bolje, iako je ovdje ljepše. U njihovu životu vremenski stroj se počesto palio. I pokvario.

A otočani, znajući kako su sve priče koje znaju stvorene davno prije likuju što nisu uspjeli biti kao oni. Još više se okružuju morem, za svaki slučaj, i kamen koji im na trenutke postaje nesigurno uporište, dobiva pitomu glatku stranu, i nemaju potrebu nagovarati se da zaborave ono što im daruju oči.

Proživjeli su, u samoći, ili izvan nje, toliko različitih stvari skrivenih u zrncu pijeska da im životi nadilaze prosjek godina jednog običnog čovjeka.

I starci, danas na otoku, u toj svojoj nevidljivosti koja samo zauzima prostor prepoznaju se kao želju u očima onih koji dolaze razbijeni od života tražiti mir.

A ti drugi, bježeći od svojih života hvataju se u klopku „vlastitosti“. Otočki mir nije ono što oni,  u brzini života, novcem otuđenim od svog slobodnog vremena mogu oteti. .. ili mogu imati.

U samoći, u ljepoti samoće ne može se biti gost. U životu jednog otoka, prožetog ljudima ne kao žiteljima već kao dijelovima tog kamena, vinograda i mora,  priroda i okolnosti sjedinile su postojanja.

I brod je za njih zarobljen u njima. Ili oni u njemu.

I što sve ne mogu, taj brod i taj čovjek kad postanu jedno?

Mogu ne prodati taj vinograd, jer on ne „košta“ mnogo, ali vrijedi puno, on vrijedi čitavi jedan ljudski život. Život borbe sa sušom, burom, kamenom i žegom.

Oni nemaju s kim dijeliti samoću. Jer, sve što sada postoji odijeljeno je već morem. I ne zna se tko je veći mirakul: otok ili oni.

Njihovo postojanje posjeduju daljine.

I kameni dvorci Jadrana. Krijesnice i čuvari brodova, pomoraca i bodula… svjetionici. Te kamene noćne oči svojim treptajima upućuju na život i izvan vatrometa svjetala velikih gradova u koje ljudi bježe, a u svojim bjegovima, u šumu nostalgija traže put za nazad.

Postojati kao mikrosvijet u jednom svijetu i vremenu možda samo znači biti „gazda“ slobode. Onaj „gazda“ čije se gazdinstvo ne može licitirati i ne može se nikada prodati, jer kupci su neozbiljni… i tko uopće prodaje ono što najviše vrijedi?

Slobodu se ne kupuje da bi ju se posjedovalo samo danas.

Ona je u čovjeku ili nije.

I otok je njeno stanište… A ti ljudi, sudbinski predodređeni biti drugačiji.

Drugačiji , jer njima se nije dogodio egzodus duše.

I oni ne stvaraju od otočke samoće umjetni raj za odmak od nepodnošljivog besmisla današnjeg života.

Poput redikula jednog vremena, u modernim Atlantidama žive svoje daljine.

Bez prestanka svjesni posebnosti, ma koliko burna, prokleta, tegobna, trpljenjem i samoćom obilježena sadašnjost im ponekad bila.