Dotaknuti se priče o Julijani Matanović, a slijedom njena tkanja, značilo bi vratiti se na ulice razlivene po desnoj obali Drave kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća, i u učionicama fakulteta, koji je u međuvremenu zbog nevremena i ljudi promijenio ime, naći negdje u međuprostoru katedre i nas studenata profesoricu starije hrvatske književnosti, koja snagom svoje osobnosti ruši predrasude o pojmu profesora.


I ako sad, nakon brižljivo nanizanih godina čijeg se ulančenja boje propusti za koje nisam onda vjerovala da mogu biti stanovnici niski mojih budućnosti, u maniri njene rečenice oslobodim krila evokaciji, ispetljat će se priča između bezbrojnih fakultetskih životno važnih sitnica i rokova o njenoj stršavoj kratkoj kosi, dugim suknjama stiliziranog etno looka, rukama punim knjiga i predavanjima, u kojima rečenica o srednjovjekovnom kontekstu začudne stvaralačke i životne umješnosti kao da nikada neće stati.


Na njenim predavanjima prošlost kao zasebna kategorija nije postojala; slušanje bez stava, u šutnji, tridesetak studenata nije bilo zamislivo. Njena uronjenost u književnost, i prezentacija pisane riječi nije trpjela indiferentnost.


I danas se sjećam one njene kako je samo u pisanju izmišljanje jednakovrijedno iskrenosti, i aneksa, a izgledalo je kao, samo za sebe šapnuto: ne brkajte ovo sa životom.


I možda baš zato, u „Lauri koja nije samo anegdota“ kaže kako je i danas puno uspješnija u podizanju jedara nego u njihovom održavanju tijekom plovidbe.


Je li i ova rečenica izmišljena?


Jer ona i danas, kad ju ponekad pogledam, ima onaj topli dječji pogled, kao posuđen od Magdalene, koji je znatiželja trajno okupirala, ona i danas priča puno bolje nego mnogi dok čitaju unaprijed napisano.


A  Laura.


Laura je priča o priči; o pisanju; o književnosti; o ljubavi prema detaljima; o snazi pamćenja;


jer sve, baš sve što je napisano, napisano je kao autobiografija. A sve je ionako izmišljeno.


Prema ovome, teza o autobiografiji kao o posebnom žanru postmoderne književne stvarnosti, koji koristi autobiografski način pisanja (prvo lice) kao stilsku oznaku, naslanja se na pitanje dira li ona uistinu stvarnu osobnost autora, pripovjedača ili se samo pretače možda u autobiografizam kao književni postupak stilski markiran a predstavlja refleks žanra autobiografije, potvrđuje ono njeno o vrijednosti istinitosti i neistinitosti u pisanju.


Ona gradi priče u kojima istinska junakinja projicira svoje sebstvo. I njena junakinja, u brojnosti zbivanja, po Frangešu, dolazi do točke nezbivanja, do kraja koji to nije.


Izmisliti ono što je nalik stvarnosti, možda je najveće umijeće. Zato pristaje biti pristalica teze da sve što pisac piše je autobiografija; ona, koju pisanje udomljuje;  ono pisanje koje je rezultat unutrašnjeg stanja tuge; u životu u kojem se može nadvladati strah ali ne i tugu.


A  ako je nešto postalo književnost onda je nadraslo zbilju.


I po tome, konačnost se vidi na početku.


Postoje priče koje nisu uspjele pobijediti papir. I postoje oni koji šute zato što su odustali a ne zato što se boje. I za njih postoje priče. I oni su jedan početak, a broj početaka je beskonačan. I oni zaslužuju priču. I uselili su se u Lauru. I nisu više izgubljeni, poput njenih roditelja, na nestalim adresama. Oni danas čine knjigu, koja i u današnja, knjizi nesklona vremena, može biti događaj.


Julijana, u ovoj svojoj književno nepregledno bogatoj žitnici pravi izlet u sjećanje; u ono sjećanje koje je nemoguće  održavati samo životom; u ono sjećanje koje postoji kao naša emotivna baština. Piše s nostalgijom i blagošću, filigranskim stilom pripovijedanja, intimistički, razumljivo i prohodno, živi literaturu, s motom iskrenosti kao jedinim pravim utočištem pisca, počesto kradući svoj vlastiti život i pretvarajući ga u tekst. Javno priznaje svoje ljubavne veze s muškarcem. A muškarac je Književni Tekst. Ona, književni povjesničar i bivši književni kritičar u stručne radove unosi priču, a u pričama govori o literaturi; lovi  žive trenutke i upisuje ih u priče koje reagiraju na sitnice iz našeg života, u žanrovski teško odredivim okvirima, unutar kojih se druže, uz šalicu turske kave s dvije tri crno sive ružice, feljtoni, kolumne i priče.


Govori o literaturi kao o stalnoj noći u kojoj neka Šeherezada prede jednu priču za drugom. Pa zato, Laura, žena koja je vladala čarolijom literature, iz života nekog Petrarke i Držića, i Kovačića pronađe, svoju stanicu Matanović, i lagano uspori, dok daljina ne ukrade vaktarnicu po kojoj puzi vrijeme. A vrijeme u nekim krajevima zemaljske kugle, sporije teče nego negdje drugdje.


U Bosni, njenoj, gdje je lakše povjerovati da je život i izmišljen kako bi se jednog dana opisao, mjesec čekanja i mjesec dana bivanja nikako ne  mogu biti isto vrijeme. U pričama bez kraja, u naviknutoj istosti uzaludnih čekanja i odlazaka koji isključuju povratke, jedna Kraljeva Sutjeska mjesto je u koje više ni bolesti ne pristižu. Nema ih tko donijeti. Tamo dolazi samo snježna bjelina i onda, a više ne ni ustaljenim redom, jer ni zime više nisu kao prije, prekrije svu njenu nesreću. Samo se ustaljenim redom tamo još mimoilaze žalost i jad.


Tamo čak nema ni predstavnika novonastalog žanra domaće elite; ni vozača džipova koji su ispit iz kolegija naglo bogaćenje položili na najuglednijim klinikama za pojačanje i impregniranje vlastite kože. Tamo samo učitelj ima džip, izvanserijske proizvodnje, sastavljen od neuništenih dijelova  u ratu ostavljenog neupotrebljivog vozila, jer lakše je njime, iako se često kvari, premostiti daljinu i ponuditi zrno znanja razredu od pet učenika.


Tamo ima Kula bega Huseina.


Bila, ostala, opstala.


I jedna Julijana, tamo svrati, i prekrca se, poput negdašnjih šinobusa, sporih kao spore njene melankolične slavonske ravnice, pogledima i životima rijetkih povratnika koji čekaju barem umrle da se vrate.


I ona dolascima i povratcima stiješnjena u priče, i svoje korijene,  i snagu imaginacije, kao da nikada nije umorna. Nikada umorna od svojih i tuđih sjećanja, onih sjećanja iz kojih se razvezuje priča, još putem, jednog odlaska i jednog povratka. Vraća se, iz Bosne, u grad na čijim ulicama još nije postigla siguran hod, preko svoje uspavane u usporenosti Slavonije, i zna da će na traženje imena grada s najvećom dušom na svijetu, uvijek, bilo gdje da ju pitanje zatekne odgovoriti sigurno i nepokolebljivo: Osijek.


Ona se i dalje vozi šinobusom koji zapravo već davno nema vozni red i ne vozi.


Kofer joj je ostao. I uvijek nanovo mora se po njega vraćati. A u koferu su uspomene. I ona odgovornošću rizničara, slaže i preslaguje poput skupljenog tereta poljubaca koji zapravo i nije teret, zbilju, prošlost, sadašnjost i nužnost.


Njena Bosna u kojoj je rođena, i Njena Slavonija u kojoj je odrasla, i susjedstvo, i škola, i priredba za doček druga Tita, i tetak i teta, i obnovljeni samostan, i nevraćene u ratu otete kuće, i mirnodopsko ćirilično dobrodošli, i promocije, i kolegice s licima izdajica na kojima se oslikavaju i najmanje promijene raspoloženja, sve, baš sve, može biti priča.


I jest.


U simbiozi znanosti o književnosti i samog pisanja ona živi bračno preljubnički odnos. Znanost i ona u supružničkom su odnosu, i u njemu je ona u malo ovisničkom položaju. Duguje mu egzistenciju.


Njen ljubavnik je pisanje.


I možda baš zato, Julijana, koja je dio priče o ženskom pismu priča o ženskom pismu; i vjeruje kako dvoje može postati jedno samo ako ostane dvoje; i drži se sintagme o životu koji je lijepa stvar, ali više voli čitanje; i kao da isplivava iz one Andrićeve kako je uvijek najbolje onako kako jest.


I piše priče vodeći ljubav s rečenicom i opet se u svojoj umjetničkoj stvarnosti, ljubujući kradom s fikcijom, pobija, tvrdeći kako je dovoljno imati četiri prijatelja da bi se imao svijet. Svakom, pa i površnom čitatelju, jasno je kako se njena prijateljstva ne završavaju na broju četiri.


Druženje s biografijama predmeta primjerenih samo literaturi, ne prodaje po staretinarnicama. Tamo ni ne kupuje stvari, jer ma koliko lijepe bile, i ma koliko ih opaučinila patina, na njima su otisci, neizbrisivi, nečijih života. A ona, ne može si priuštiti da kupnjom uz telefon na kojem se izlizala nula kupi još i nečiju tugu na osutonjelom licu prijeke prodaje.


Ne može krasti priče koje nisu završene.


I koliko god uvijek imala spremnu prvu rečenicu, za prijatelje i dobre vijesti dobar je još uvijek i njen stari telefon čije tipke su izlizali njeni prsti. A priču, priču život mora ispričati do kraja da bi bila priča. I ona mora, u utrci s vremenom, preteći granicu zaborava. I kupiti od života stanarsko pravo u melankoličnoj četvrti sjećanja.


Jer, sve, sve ono čega se ne sjećamo nema nikakvog značenja. Sjećanje je moguće održavati samo zapisivanjem“ i možda je zato literatura važnija od života, zato jer mu ovo značenje može podariti.


I možda je zato literatura fatalni muškarac za Julijanu u jednoj plovidbi, u kojoj dizanje jedara mijenja samo smjer nostalgičnih nasušnih potreba za skupljanjem po palubi kapljica vlastitog emocionalnog identiteta, i možda je zato Julijana ljubavnica života, koja korakom Šeherezade ostavlja mrvice, kao putokaze za postojanje, i u tragovima osušenih suza sjećanja određuje smjer plovidbe, i nesvjesna kako se nije samo održala već i savladala daljine.